Činjenica da veliki broj ljudi u dobnom rasponu od 20 do 40 godina napušta zemlju predstavlja dokaz da budućnost ovdje i nije tako svijetla.
U siječnju sam proslavio pedeseti rođendan. Iako me koljena redovito podsjećaju na taj broj, glava mi redovito pluta negdje između 21 i 31. I ne samo to, dobar dio vremena provodim u razgovorima s mladima. Ako ih pozornije poslušate, shvatit ćete da se njihova perspektiva ne razlikuje drastično od prethodnih generacija, iako se “Milenijalce” često predstavlja kao samoljubive i privilegirane klince. I oni žele raditi i imaju realistična očekivanja od svoje vrijednosti na burzi rada. Međutim, postoji jedna bitna razlika. Oni ne očekuju od Vlade da im stvori njihovu budućnost. Naprotiv, oni žele da im se Vlada skloni s puta prema budućnosti. Mladi ljudi žele se nadati budućnosti koja će biti bolja od sadašnjosti. Trenutno mladi Hrvati demonstriraju svoje pouzdanje u tu budućnost odlaskom, što garantira još neizvjesniju budućnost Hrvatske.
Žele živjeti i raditi u pozitivnim okruženjima...
Pametni ljudi žele mogućnost potpunog razvoja svojih bogomdanih talenata. Žele živjeti i raditi u pozitivnim okruženjima s ljudima koji jednako razmišljaju i dijele njihove nade – s ljudima koji uspjeh susjeda ne vide kao vlastitu propast. Žele vidjeti i osjetiti da njihov rad vrijedi truda. Žele dostojanstvo koje donosi dobro obavljen posao – više nego samu plaću – te priznanje za dobro obavljen posao, što postoji u pravednim sustavima. Žele slobodu izmjene radnih mjesta i okruženja. Žele se osjećati kao dio nečega većega od njih samih… žele osjetiti da njihovi životi imaju veću svrhu.
Umjesto toga, nudimo im suprotno – ekonomiju koja neprestano gubi korak s ostatkom svijeta i društvo gdje se pozicije i privilegiji dijele na temelju stranačkih ili rodbinskih veza. Nudimo im zemlju privilegija koji su rezervirani za malobrojne i stare. Nudimo im crnu rupu za njihove dobre namjere, mukotrpan rad i nadu. Umjesto strasti, značaja i slobode, nudimo im sporu smrt… stabilnu, degenerativnu bolest. A onda se čudimo kad odluče sreću potražiti u Irskoj, Njemačkoj ili SAD-u.
Hrvatskoj treba više idealizma
Nema savršenog društva, ali ove zemlje mladim ljudima nude tračak nade u budućnost bolju od sadašnjosti, budućnost u kojoj sposobnosti i talent nadvladavaju veze. Više ne brojim koliko sam puta čuo primjedbu da sam prevelik idealist. Mislim da je upravo suprotno – Hrvatskoj treba više idealizma. Ako su temeljna emocionalna stanja u Hrvatskoj cinizam, negativnost, ljubomora i sitničavost, što dovodi do spore, degenerativne smrti, postoje samo dvije racionalne opcije: možemo ili otići ili ostati i boriti se za promjene.
Mnogi mladi Hrvati biraju odlazak i ne krivim ih. Međutim, još ih više odlučuje ostati. Neki od njih možda će pokleknuti pred začaranim krugom slabih postignuća i postati dodatan teret za društvo. Međutim, naša budućnost ovisi o toj posebnoj grupi mladih – onih koji čuvaju svoju nadu, ideale i optimizam. Poduzeća i institucije koje postanu magneti za njih preživjet će … ostatak će umrijeti. Hrvatska će podijeliti njihovu sudbinu.
"Mladi se žele nadati budućnosti koja će biti bolja od sadašnjosti". ... Želje će u Hrvatskoj ostati jedno, budućnost naših mladih je u Irskoj, Njemačkoj, Kanadi, Australiji, ... . Lijepo je imati budućnost! Lijepa naša nam je omogućila lijepu budućnost daleko odavde.