Šibenik, Dalmacija, Zagreb, kao i drugi dijelovi Hrvatske, ostali su joj u sjećanju i četvrt stoljeća otkako je napustila te krajeve. I danas se kristalno jasno sjeća svih šibenskih i zagrebačkih ulica, plaža, a povremeno joj izleti i pokoji dalmatinski izraz. Sanda Rašković Ivić (60), kći osnivača Srpske demokratske stranke i jednog od ideologa srpske pobune u Hrvatskoj Jovana Raškovića, živi u Beogradu i aktivno se bavi politikom. Od listopada 2014. predsjednica je Demokratske stranke Srbije (DSS), najpoznatije po bivšem srbijanskom premijeru i posljednjem predsjedniku SR Jugoslavije Vojislavu Koštunici.
– Šibenik i Dalmacija u meni uvijek imaju neko posebno mjesto. Ipak sam ja tu provela dobar dio života i proživjela lijepe trenutke. Međutim, uslijedile su neke ružne stvari kojih se ne volim prisjećati – kaže Sanda Rašković Ivić s kojom smo razgovarali u njezinu uredu u sjedištu DSS-a koje se nalazi gotovo u samom centru Beograda.
Nekada moćni DSS danas je stranka bez ijednog zastupnika u Skupštini Srbije. Stoga je jedan od njezinih glavnih zadataka vratiti stranku u parlament, što će pokušati napraviti na predstojećim izvanrednim parlamentarnim izborima na koje izlazi u koaliciji sa strankom Dveri.
– Proteklih smo godina pretrpjeli niz teških udaraca i podmetanja, ali preživjeli smo. Vjerujemo u bolju budućnost stranke. Izlazimo na izbore s Dverima gdje god je to moguće, a gdje nije prepustili smo lokalnim organizacijama da same odluče s kim će u koaliciju. Mogu sa svima u koaliciju osim sa Srpskom naprednom strankom (SNS) Aleksandra Vučića – odlučno kaže jedina žena na čelu neke političke stranke u Srbiji.
Profesorica psihijatrije
Uz dužnost predsjednice DSS-a danas je i profesorica psihijatrije na Visokoj strukovnoj školi zdravstvenih studija. Uza sve to svakodnevno prati i događanja u rodnoj Hrvatskoj, a prije svega položaj pripadnika srpske nacionalne manjine za koji kaže da nije dobar i da se to vidi po nizu primjera.
– Smetaju ćirilične ploče, imena, prezimena, škole… Kad sam posjetila Šibenik vidjela sam da na Vladičanskom dvoru nema nikakvog natpisa, a kamoli da je napisan ćirilicom. Srbi u Hrvatskoj su zapušteni i uplašeni i neophodno je da Srbija stane iza njih. Očekujem da se poboljša dijalog dviju država, a da Beograd pomogne Srbima u Hrvatskoj kako bi mogli ostvariti svoja prava ne samo na papiru nego i u stvarnom životu.
Na pitanje kako bi ocijenila položaj Hrvata u Srbiji, kaže da je on neusporediv i puno bolji nego položaj pripadnika srpske nacionalne manjine preko Dunava. Dodaje i kako nitko ne može vidjeti da se razbijaju ploče napisane latinicom u Srbiji, a koje označavaju da se radi o nečemu hrvatskom. Ističe i da su hrvatski Srbi najveće žrtve Domovinskoga rata pojašnjavajući to brojkama izbjeglih Srba – onih koji su se vratili ali i koji nisu mogli ostvariti niz Ustavom RH zagarantiranih prava. Ukazuje na pitanja konvalidacije, stanarskog prava, mirovina, imovine i niza drugih problema koji, kako kaže, znatno otežavaju svakodnevicu pripadnika srpske nacionalne manjine u Hrvatskoj ili onih koji razmišljaju da se u Hrvatsku možda vrate. Prisjeća se i svoga posjeta Šibeniku kada se oduševila Jadranskim morem i ponudom turistima za koju kaže da je na svjetskoj razini.
– To je zaista nešto posebno i gdje god se čovjek okrene vidi svu tu ljepotu. Ali samo desetak kilometara zračne linije od tog blještavila nalazi se čekaonica smrti. To su područja u zaleđu obale gdje su najvećim dijelom nekada živjeli Srbi. Taj prostor danas je primjer mrtvog prostora gdje se ništa ne događa i nema života. I ono malo ljudi koji tamo žive zapravo preživljavaju i ne žele otići jer žele umrijeti u svome domu. I te slike mi govore puno o položaju Srba u Hrvatskoj, a one nikako nisu na ponos Hrvatskoj.
Prema njezinu mišljenju, Domovinski rat bio je klasičan primjer građanskog rata nakon kojega „poraženi živi u pobjedničkoj zemlji, a pobjednik u zemlji poraženih ako su oni istjerani u velikom broju kao što su istjerani Srbi iz Hrvatske“. Smatra da do rata, kako god netko na njega gledao, nikada ne bi došlo da su Franjo Tuđman i Slobodan Milošević slušali njezina oca Jovana Raškovića. Tvrdi i da se njezin otac, unatoč raznim prozivanjima, tvrdnjama pa i podsjećanjima kako je na jednom prijeratnom skupu s pozornice okupljenima poručio: „Nemojte od mene tražiti oružje, ali ako ga želite, ima vam ga tko dati“, maksimalno zalagao za mir.
– Bilo je to u Kninu, a rečenica je glasila: “Nemojte od mene tražiti oružje, ja vas mogu voditi samo u miru, a ako hoćete rat morate naći drugog vođu.” Znam da neki za moga oca govore da je bio predvodnik pobune i slično, ali odgovorno tvrdim da se Jovan Rašković maksimalno zalagao za to da ne dođe do rata. Istina je i da se zalagao za maksimalna prava Srba u Hrvatskoj, koji su do rata bili konstitutivni narod u Hrvatskoj. Moj otac bio je srpski Gandhi i da su ga slušali glavni akteri događanja 90-ih godina, a prije svih mislim na Tuđmana i Miloševića, do rata i krvoprolića nikada ne bi došlo. Danas bismo živjeli u nekakvoj labavoj konfederaciji i u uređenijim i bogatijim državama. Nažalost, nisu ga slušali i došlo je do rata i stradanja, koje osjećamo i danas – kaže srbijanska političarka.
Prisjeća se kako je njezin otac SDS osnovao 17. veljače 1990. godine te da je najvećim dijelom bila upućena u to što je radio. U to vrijeme ona je kao liječnica radila na Rebru u Zagrebu, a kako joj je otac često dolazio u Zagreb na razne razgovore i njih su dvoje razgovarali o svemu. Prema njezinim riječima, veliku ulogu u ratnim sukobima u Hrvatskoj, kao i bivšoj SFRJ, ima međunarodna zajednica kojoj je to bilo u interesu. Tvrdi i kako je rat više odgovarao Franji Tuđmanu i Aliji Izetbegoviću, a da Slobodan Milošević to naivno nije prepoznao.
– Otac je govorio Miloševiću da ne nasjeda na provokacije jer Hrvatska tada nikada neće dobiti državu nego samo kroz rat, što se i dogodilo. Zato kažem kako je rat više odgovarao Tuđmanu i Hrvatskoj.
Kao drugu veliku grešku Miloševića i režima u Beogradu vidi neprihvaćanje Plana Z4 koji je hrvatskim Srbima nudio državu u državi. Miloševićev režim vidi i kao scenarista puča u SDS-u kada je kasniji haški osuđenik Milan Babić smijenio Raškovića na čelu stranke i priklonio se Beogradu. U vrijeme tih događaja u stranci Rašković je bio u posjetu SAD-u, a ispostavit će se da je to bio početak njegova kraja. Imao je poslije i nekih zdravstvenih problema poslije kojih je preminuo u srpnju 1992. godine.
Odlazak iz Zagreba
Njegova kći, 24 godine kasnije, otkriva kako je on imao plan da nakon što se oporavi otputuje do Zagreba i Sarajeva i pokuša nastaviti pregovore za zaustavljanje ratnih sukoba, ali je smrt bila brža. Prisjećajući se oca govori o sretnom i lijepom djetinjstvu kao i činjenici da je Rašković godinama bio liječnik u šibenskoj bolnici. Podsjeća i da je uoči rata u Šibeniku provedena peticija koju je potpisalo 30.000 građana koji su, kako je rekla, tražili da njezin otac bude protjeran iz grada. I ona je u Zagrebu počela doživljavati razne neugodnosti zbog političkog angažmana svoga oca.
– Pred zgradom mi je stalno bila policija, a i ispred ordinacije bio je policajac u civilu. Bilo je i raznih drugih neugodnih situacija, ali nikoga radi toga ne mrzim. Jednostavno, bilo je takvo vrijeme, ali sam osjetila na svojoj koži kako je kada čovjek izgubi slobodu i kada je stalno pod nadzorom. Bilo je situacija kada su mi prijatelji Srbi, kod kojih sam bila u posjetu, govorili kako im je odmah poslije moga odlaska došla policija. Nije mi bilo lako tako da sam tijekom 1991. godine odlučila napustiti Zagreb i preseliti se u Beograd. Ovdje mi je očev grob, a tu sam rodila i najmlađe dijete tako da se sada osjećam Beograđankom.
Rat u Hrvatskoj rezultirao je i rastavom braka, bivši je suprug ostao živjeti u Hrvatskoj, a djeca i ona otišli su u Beograd. U Hrvatskoj je prodala dio imovine, ali i danas ima kuću u Primoštenu koju je obnovila iz vlastitih sredstava. Kaže da trenutačno ne razmišlja o tome da je proda i da u nju povremeno dolaze njezina djeca i obitelj. Ističe kako je dio imovine koju je posjedovala njezina obitelj prodala za „tepsiju ribe“, a da do dijela imovine nije ni mogla doći sve ove godine. Prvi njezin poslijeratni posjet Hrvatskoj bio je 2001. godine kada je radila kao srbijanski povjerenik za izbjeglice. Potom je imala dulju stanku sve do 2013. godine kada je s najmlađim sinom posjetila Šibenik i Primošten s namjerom da mu pokaže gdje je odrasla. Ipak, unatoč svemu, još ne razmišlja o mogućnosti da dođe u Hrvatsku na godišnji odmor.
– Ta se dva tjedna želim odmoriti, a ne da budem na bilo koji način provocirana ili vrijeđana po bilo kojoj osnovi. Ne znam bi li se to dogodilo, ali kod dijela ljudi prezime Rašković i dalje budi razne osjećaje. Za sada je tako, što ne znači da se za nekoliko godina situacija možda neće promijeniti. Dalmacija je divna i ne dopuštam ikome da mi pokvari ta sjećanja – ističe.
I dok možda opet ne odluči početi dolaziti na ljetovanje na Jadran i u svoju kuću u Primošten, Sanda Rašković Ivić bavi se visokom politikom i vodi DSS. Od birača na predstojećim izvanrednim parlamentarnim izborima očekuje da prepoznaju ideje i poruke njezine stranke.
Nije za EU
Kaže da nisu za ulazak Srbije u Europsku uniju, a kao razloge za to vidi nesnalaženje u migrantskoj krizi kao i kod rješavanja pitanja Kosova. Ukazuje i na uništavanje gospodarstva nekih država koje su ušle u EU, zatvaranje tvornica, rast dugovanja… Zbog svega toga EU je usporedila s “Titanikom” i misli kako taj brod nije dobar za Srbiju i njezine građane. Misli i kako će Vučić i SNS i na ovim izborima osvojiti značajan dio glasova, ali i da je polako počela kopniti snaga trenutačno najjače političke stranke u Srbiji i aktualnog premijera.
– Mislim kako na izborima za četiri godine SNS i Vučić neće moći računati na pobjedu. Ljudi polako shvaćaju što i kako se radi i mnogo toga im se ne sviđa. Nedavno je oporba, zajedno sa sindikatima, ostvarila i prvu veliku pobjedu kada smo spriječili prodaju Telekoma. Sada je pred nama možda još veća opasnost jer je kroz pregovore za pristupanje EU dogovoreno da od 2017. godine stranci mogu kupovati poljoprivredno zemljište. Niz je i drugih nelogičnosti koje Vučić i SNS provode. Uz to on je cijelo vrijeme u kampanji i sve što je napravljeno dobro, pa i pobjede Novaka Đokovića, oni pripisuju uspjehu vlade Srbije i Vučića. Sveprisutan je i kontrolira doslovce sve, a posebno medije. Izgradio je kult ličnosti. Stvorena je i umjetna priča o stvaranju nekakvog novoga DOS-a kroz koji bi se stranke udružile protiv Vučića i SNS-a, a gdje su oni predstavljeni kao nemoćni i pravednici, a svi mi drugi kao protivnici napretka i prosperiteta Srbije. Sada sa sigurnošću samo mogu reći kako će se DSS zalagati za što veći izlazak birača na izbore, kako vojska SNS-a ne bi izglasala što i kako želi. Neka građani odluče što i kakvu Srbiju žele – zaključila je Sanda Rašković Ivić.
>> Što se ovi u SDSS-u sada čude? Pa Mirko Rašković i prije izbora govorio je da će ići s HDZ-om
>> Vučić nakon razgovora s Pupovcem zabrinut odnosom prema Srbima u Hrvatskoj
naivni milosevic i ratoborni franjo,ghandi raskovic,nedirnute latinicne ploce u vojvodini,ugrozenost srba u hrvatskoj.... Jedino mi bude zao kad se sjetim da aposutno isto razmisljanje o ovim pitanjima imala i HRVATSKA vlada u prethodne 4 godine. Kad su razmisljanja clanova hrvatske vlade slicna razmisljanjima clanova kostunicine stranke onda stvarno nesto ne stima tu