Odustajanjem Françoisa Hollandea od utrke za drugi predsjednički mandat u Francuskoj pao je još jedan socijalist. Poslije referenduma o ustavnoj reformi u Italiji mogao bi pasti čelnik Demokratske stranke i premijer Matteo Renzi. U obje države, čini se, otvaraju se vrata institucija populističkim liderima. U Francuskoj je prema ispitivanju javnog mnijenja moguća nova gazdarica Elizejske palače, čelnica desničarske Nacionalne fronte (FN) Marine Le Pen, a u Italiji bi na čelo vlade mogao doći Pokret 5 zvijezda (M5S) komičara Beppea Grilla. Obje stranke namjeravaju svoje države odvesti izvan eura i izvan Europske unije.
Vanjsko preslagivanje Europe počinje preslagivanjima unutar pojedinih država. Čini se da val protueuropskih, nacionalističkih, populističkih stranaka preplavljuje Stari kontinent. Ti pokreti ne gledaju ni u susjedstvo, a kamoli na globalna kretanja, već misle kako bi se zatvaranjem u vlastite državne granice riješili neki unutarnji problemi. Na stranu to što se ne može vratiti svijet u predglobalno stanje, već je i nemoguće unutardržavno stanje rješavati starim receptima.
Bez lidera s idejama
– Držim da su recepti koje nude populisti i nacionalisti potpuno promašeni. Oni gledaju samo na prošlost, nude stare recepte, nemaju viziju za budućnost. Ne znaju što predložiti pa kažu: učinimo samo jedno, zatvorimo granice i riješili smo problem. Možete li zamisliti da je to rješenje u vrijeme globalizacije? Populisti mrze svijet, podižu zidove jer se ne znaju suočiti s izazovima koje imaju pred sobom. Takvima treba odgovoriti novim lansiranjem europskog projekta. Mora se misliti na dalju budućnost, a ne samo na rezultate sljedećih izbora – rekla nam je predsjednica Zastupničkog doma talijanskog parlamenta Laura Boldrini.
I što bi trebale činiti tzv. tradicionalne stranke?
– Oni koji žele spasiti Europu, obnoviti je, jer – kakva je sada – nije u redu, ne mogu odgađati tu temu za vrijeme poslije nacionalnih izbora. Upravo suprotno: budućnost Europe mora biti argument nacionalnih predizbornih kampanja. Oni koji vjeruju u europski projekt moraju biti odlučniji jer su oni koji ga ne žele glasni i provociraju – drži Boldrini.
Dva su osnovna pitanja. Prvo, trebaju li političari usmjeravati ili slušati samo dio nezadovoljnog naroda i na osnovi toga graditi svoju strategiju. Drugo, je li dovoljno kazati kako je nešto „volja naroda“ ili „narodni konsenzus“. Najlakše je zajahati val društvenog nezadovoljstva bez davanja rješenja. Najbolji su primjer političari koji su navijali za izlazak Velike Britanije iz EU. Nisu ni pomišljali predložiti, a kamoli spoznati, što nakon Brexita.
Populisti propagiraju „volju naroda“ i traže „narodni konsenzus“ kao najveći domet demokracije. Ne može se reći da Fidel Castro nije uživao narodni konsenzus, a isto tako se ne može kazati da je Kuba živjela u demokraciji. Da bi neka država bila demokratska, nije dovoljan narodni konsenzus, već ona mora imati institucije i zakone kojima će se štititi slobodu govora, zaštitu svih manjinskih prava itd.
U sadašnjoj europskoj situaciji, u pomanjkanju lidera s idejama, pobjeđuju oni koji se plaše budućnosti pa žele vratiti na staro. Tako Norbert Hofer iz Beča priželjkuje stvaranje novog austrougarskog saveza s državicama koje su nekad činile Carstvo. Velika Britanija želi se vratiti u vrijeme Imperija, a zaboravila je da su države kojima je vladala sada neovisne. Le Pen želi Francusku vratiti u vrijeme prije dolaska imigranata iz država kojima je Pariz vladao. Grillo i čelnik Sjeverne lige Matteo Salvini žele vratiti Italiju u vrijeme ekonomskog buma šezdesetih godina zaboravljajući da industrija nije više kao nekada.
Pripajanje Južnog Tirola
Dakle, kakvu bismo Europu imali dođu li na vlast Le Pen, Grillo... Što se tiče granica i carina, kao i monete, onu otprije Drugog svjetskog rata, ako ne i onu otprije 1914. Pretpostavimo, ali samo pretpostavimo jer jamstva za to nema, da su današnji političari pametniji od onih koju su doveli do ratova pa će se možda izbjeći vođenje politike drugim sredstvima.
U Austriji, ali to se dogodilo još u proljeće, prvi su put iz predsjedničkih izbora izbačene dvije tradicionalne stranke, socijalistička i pučka. No, bez obzira na to tko od dvojice bude u Hofburgu, sjedištu nekadašnjeg carstva, pravi ispit za Austriju i Europu bit će austrijski parlamentarni izbori 2018. Hoće li na njima pobijediti nacionalpopulisti s Heinz-Christianom Stracheom, koji nadahnjuje Hofera, koji bi možda stvarno zatražili izlazak Austrije iz EU, ali koji bi postavljali i ograde na granici s Italijom i možda, što nisu samo jednom rekli, pokrenuli referendum za pripajanje talijanskog Južnog Tirola austrijskoj državi. Ausexit ili Oxit, kako bi se nazvalo izjašnjavanja o izlasku Austrije iz EU, mogao bi 2018. postati realnost.
Trenutačno je zaustavljena izbjeglička ruta preko Balkana, a Hoferovo približavanje skupini iz Višegrada (Mađarska, Poljska, Češka i Slovačka) ne isključuje ni bivše južne članice Austro-Ugarske Monarhije, Sloveniju, Hrvatsku...
Kako će se u tom eventualnom preslagivanju saveznika ponašati Slovenija, a kako Hrvatska. Prema onome što se do sada događalo s izbjegličkom krizom, čini se da je Sloveniji blisko podizanje ograda, odnosno gotovo identično ponašanje Mađarske i Austrije. Hrvatska se do sada othrvala takvim perspektivama i vjerojatno će se i dalje držati europskih načela o prihvatu izbjeglica. Ako se počne raspravljati o zajedničkoj obrani, zajedničkoj sigurnosti, odnosu prema izbjegličkom valu, možda ni antieuropske stranke neće imati potporu birača kakvu imaju sada. Vratile bi se na jednoznamenkaste postotke. U svakom slučaju slijedi vrlo burna godina.
Beppe Grillo u osnovi nikada nije bio protiv "europskog sna", on je to nebrojeno puta naglasio i to autor članka dobro zna. Njegova stranka je zadnjih preko pola godine promijenila retoriku vezano za referendum o izlasku iz eurozone i u stvari odustala od njega. Pokret 5 Zvijezda želi očuvati Eu, ali reformiranu, gdje bi u centru merituma bio čovjek, a ne financijski sustav. Taj problem eurokratizma, gdje se europski san utopio u moru interesne financijske sebićnosti pojedinih elita, je činjenična konstanta koja vodi u europske podjele. Zašto ljudi biraju alternativne puteva bez obzira na nejasnoće populističkih programa? Zato što im je očito sve bolje od trenutnog establishmenta, koji je svojim suludim ekonomskim manevrima poklonio Europi najdužu krizu u njenoj povijesti. Unutar eura, Italia je udvostručila svoj javni dug, dok je njena ekonomska snaga ostala na razini 90' godina prošloga stoljeća. Pa zar stvarno europeisti očekuju od Talijana da i dalje tonu ka zemljama trećega svijeta?