Poznati francuski sociolog Alain Touraine (1925.) – u političkome smislu pristaša francuske ljevice, iako nikada nije bio član Komunističke partije Francuske te kritičar lijevog totalitarizma u SSSR-u i Kini – u svojim djelima bavio se ponajprije socijalnim pokretima kao i s njima povezanim društvenim promjenama.
U knjizi „Solidarnost. Analiza poljskog socijalnog pokreta 1980. – 1981.“ (Pariz, 1982.) napisat će: “Studirao sam mnoge socijalne pokrete. Ni jedan od njih nije na mene ostavio tako dubok dojam kao Solidarnost.” A to je napisao jer je u njoj vidio „početak kraja Istočnoga bloka“.
Svejedno što će mi mnogi zamjeriti, usporedit ću Inicijativu za izmjenu Vladina Zakona o mirovinskom osiguranju koju su pokrenule tri sindikalne središnjice: Nezavisni hrvatski sindikati (NHS), Savez samostalnih sindikata Hrvatske (SSSH) i Matica hrvatskih sindikata (MHS) sa Solidarnošću i reći da je ova inicijativa početak kraja kod nas već etabliranog „Savezu trona i oltara“.
Kao što je poznato, tri spomenute središnjice odlučile su pozvati sve organizacije, udruge i pojedince, zapravo sve punoljetne hrvatske građane da iziđu na državni referendum i sami u razdoblju od 27. travnja do 11. svibnja 2019. iskažu svoj stav o dobi za odlazak u mirovinu sa 67 godina i o penalizaciji prijevremenih mirovina. Odlučili su se na taj “potez” jer su “kao sindikati, pokušali razgovarati i pregovarati s Vladom o mirovinskoj reformi”. Međutim, prema njihovu iskazu, u Vladi nisu htjeli saslušati njihove argumente, niti na njih odgovoriti. „Nisu nam“, navode dalje sindikati, „htjeli dati čak ni argumente za mjere koje su proveli.“
Odnos trenutačne HDZ-ove koalicijske Vlade prema sindikatima i njihovim zahtjevima nije ništa drukčiji nego li je bio odnos hrvatskih vlada od 1990. do danas. A tako su se ponašali jer su, makar i nesvjesno, polazili od Touraineove postavke da je „radništvo svoju snagu i moć, kao i svoj utjecaj izgubilo institucionaliziranjem sindikata“.
Istina, time je radništvo, kako navodi njemački sociolog Dirk Kaesler, dobilo svoga čvrstog interesnog odvjetnika u državi i vladi u postupku donošenja političkih odluka, ali se istodobno odreklo svoje moći da kao neovisna institucija izravno utječe na tijek donošenja političkih odluka.
Pozivajući se na Touraineov stav o socijalnome investiranju kao važnome dijelu socijalne politike ugledni prof. emeritus Vlado Puljiz će reći da „Hrvatska mora aktivno proizvoditi svoje društvo“, a to znači da bi socijalne probleme trebalo prevenirati, a ne ih samo reparirati i kompenzirati, jer u Hrvatskoj danas vlada koncept repariranja, pa smo stalno iznenađeni neočekivanim lošim posljedicama socijalne i drugih politika“.
Ne čudi stoga da se Vlada RH, ne želeći ulaziti u sukob s Katoličkom crkvom kao nekoć oko Istanbulske konvencije, pobrinula kako u najbrojnijoj i njoj najvjernijoj organizaciji civilnoga društva (pro)naći sada saveznika koji će, po mome osobnom mišljenja, bez imalo kršćanskih skrupula, srama i suosjećanja, podržati njezin Zakon koji je izravno usmjeren ponajprije protiv članova Katoličke crkve – ne zaboravimo da prema posljednjemu Popisu stanovništva iz 2011. u Hrvatskoj od ukupnoga broja stanovnika, njih 4,284.889, 3.697.143 ili 86,28% čine katolici (više od 50% žene), dakle na već zaposlene žene katolkinje kao najugroženiju skupinu na hrvatskome neoliberalnom tržištu rada, zatim na mlade katolkinje i katolike, posebno one koji će svoj ulazak na tržište još uvijek nepoznatog oblika rada morati – ako se odluče završiti barem i srednju školu, a da ne spominjem ako se odluče studirati pa potom nastaviti doktorski studij, pa osnovati obitelj i imati djecu – započeti ne s 18. nego najranije s 25. godinom života.
I zasigurno neće uspjeti “zaraditi” tu predviđenu Vladinu 41 godinu radnoga staža. Iz priopćenja Nadbiskupskoga duhovnog stola o inicijativi sindikata „67 je previše“ od 25. travnja 2019. (IKA) sindikati mogu na redovit način ostvarivati inicijative pa biskupi Zagrebačke crkve nisu u mogućnosti ne samo dati im dopuštenje za prikupljanje potpisa ispred crkava i crkvenih prostorija nego nisu, na njihovu žalost, u mogućnosti, odnosno zbog sprege s Vladom RH ne žele im dati podršku u ovoj inicijativi.
Sluganski jadno, da jadnije ne može biti! S druge strane, takvom odlukom biskupa zagrebačke crkve bio je izuzetno zadovoljan trenutačni ministar mirovinskog osiguranja, gosp. Pavić. Toliko vidno zadovoljan navodeći to kao jedan od argumenata da treba biti usvojen njegov zakon. A kako i ne bi, kad je to već prije usuglašeno u kaptolsko-svetomarkovskim odajama.
A da svi hrvatski katolici nisu “sretni” predviđenim zakonom potvrđuje gosp. Stjepan Androić, dipl. pravnik, koji će u svome komentaru u Glasu Koncila od 5. svibnja 2019. napisati da „mirovinski referendum treba podržati“. Naime, u prvosvibanjskome broju Glasa Koncila koji se na kioscima pojavio baš 1. svibnja, i u kojem se pojavio Androićev komentar, nema ni jedne jedine riječi, ni jednoga slova o 1. svibnju kao prazniku rada, čak ni jednoga slova o sv. Josipu Radniku, što je znak da je i sv. Josip Radnik čiji je blagdan baš prvoga svibnja, postao za HBK kao izdavača Glasa Koncila “persona non grata”. Morat ćemo ga stoga iz “radnika” unaprijediti barem u “djelatnika”.
Kao jedan od potpisnika ove referendumske inicijative, pretpostavljam da će unatoč već opisanome “savezu trona i oltara” i ova kao i prijašnje inicijative protiv izmjena Zakona o radu (2010.), protiv tzv. outsourcinga u javnim službama (2014.) i protiv monetizacije autocesta („Ne damo naše autoceste“) (2014.) u cijelosti uspjeti.
Ministar Pavić o mirovinama i mjerama zapošljavanja
Pa ljudi su obmanuti ovim neradnickim sindikalcima, mora se mirovina zaradit nemoze drzava vjecno krpat