Kad su ove srijede Nevenka i Jakov Boko izjutra otvorili oči, navršilo se točno pet godina kako je njihov sin Mario, 24-godišnji kadet koji je pod panamskom zastavom plovio na brodu “Atlas” japanske kompanije NYK misteriozno nestao u malezijskim teritorijalnim vodama, desetak milja prije uplovljavanja u luku u Singapuru. Ovih će dana s pomorčevim roditeljima kontaktirati Državno odvjetništvo jer se, prema krutoj zakonskoj proceduri, pet godina nakon nestanka osoba proglašava mrtvom.
– Nemam pravo reći da je mrtav kad to ne znam. Nemam pravo to reći ni ja ni bilo tko drugi – ponavlja mladićev otac Jakov sjedeći u obiteljskoj kući u solinskom naselju Sveti Kajo.
Ispred njega je fascikl s dokumentacijom o Marijevu nestanku. Vrti te papire po tko zna koji put, kao da očekuje da će se pojaviti neki novi trag. Ne pronalazi ga. Nisu ga našli ni naša ni singapurska policija, ni Interpol... Nitko. No teško je reći koliko su uopće i tražili. Floskula o intenzivnom poduzimanju mjera i radnji zvuči već toliko neuvjerljivo i sve je jasnije da će se slučaj Marijeva nestanka riješiti ili sam od sebe ili se neće riješiti uopće. Obitelj Boko već dugo nitko nije službeno nazvao i ponudio joj kakvu novu informaciju. Nema poziva ni iz policije ni iz hrvatskog veleposlanstva. Prvotni je interes jenjao. Obitelj Boko ostala je sama sa sobom, s hrpom pitanja na koja nikada nije dobila odgovor.
– Kažu da se nije bacija s broda, da nije pao. Ništa nije bilo, svi sliježu ramenima, a mog Marija nema – govori 59-godišnji Jakov.
Iz fascikla zatim vadi papir s rekonstrukcijom događaja od tog popodneva na 299 metara dugom i 40 metara širokom brodu “Atlas” koji je tri dana ranije isplovio iz Kine prema Singapuru. Mario se na “Atlas” ukrcao pola godine prije no što je netragom nestao. Bio je to drugi ukrcaj u njegovoj kratkoj karijeri pomorca. Kapetan “Atlasa” Rumunj Nicular Tiberu Iulian odlučio ga je zbog iznimne marljivosti nagraditi ranijim odlaskom kući. Roditelji, stariji brat Stipe i mlađa sestra Maja nisu znali da će doći. Kanio ih je iznenaditi, sa stilom, pa se detaljno dogovorio s prijateljem koji ga je trebao dočekati u splitskoj zračnoj luci. Kupio je sitnice za obitelj i dar za dječaka iz susjedstva kojeg je obožavao. Na poruku koju mu je kasnije tog 13. poslao prijatelj s kojim se dogovorio da će iznenaditi obitelj nikada nije odgovorio...
Filipinac ga posljednji vidio
Taj dan Marijeva je smjena na brodu bila od 12 do 16 sati. Oko 18 sati bio je na večeri u sobi za časnike. Petnaest minuta kasnije s kolegom, kadetom Darijom Crnkovićem prošetao je brodom što je, navodi se u dokumentu o rekonstrukciji, “uobičajena praksa u normalnim vremenskim uvjetima.” U kabinu se vratio oko 18.40 sati. Kako izlazi van pokraj vjetrobrana B palube oko 21 sat vidio ga je pomorac Filipinac Balsamo Philip Dean Basiang. Na taj dio broda, koji se nalazio dvije palube ispod njegove kabine i gdje je boravilo 15 pomoraca iz Filipina, Mario inače nikada nije išao niti je ondje imao što raditi...
Kako je zapisano u brodskom dnevniku, vidljivost je u tom trenutku bila dobra, a vjetar umjeren. Na mjestu gdje je navodno bio Mario pronađen je opušak. Je li uistinu bio njegov, teško je reći jer DNK s cigarete nije uzet.
U 23.52 Mario je bio pozvan na manevriranje. Nije se javio pa se pretpostavilo i da je bio budan i otišao na manevriranje na svoju priveznu stanicu. U isto vrijeme drugi časnik broda vidio je da ondje nema Marija, ali o tome nije obavijestio kapetana jer je mislio da Boko sprema stvari za odlazak kući. Brod je u singapurskoj luci usidren u 1.36 sati. Marijev nestanak drugi časnik broda nadređenima je prijavio tek u 1.45 sati. U Bokinoj kabini ostali su njegovi laptop i mobitel. Nije pronađeno ništa neuobičajeno, jedino što ipak nije bio spakirao sve stvari za polazak kući. Mariju nije bilo ni traga.
Otac putovao u Singapur
Filipinac koji ga je navodno vidio u 21 sat, u Singapuru se iskrcao jer mu je javljeno da mu je umro otac. Policija tada nije razgovarala s njim. Je li to ikada kasnije učinila, obitelj Boko ne zna. Pokušali su doći do smrtnog lista njegova oca, da se uvjere je li to doista bio razlog odlaska. Nisu uspjeli.
Zbog propusta što nije odmah obavijestio kapetana o Marijevu nestanku, drugi časnik broda dobio je samo pismeni ukor. Policija nije ni ispitala sve od 26 članova posade, a na detektor laži stavili su samo Darija Crnkovića. Kako je kasnije Jakov Boko doznao od policije u Singapuru, nisu to mogli učiniti jer je u njih takav zakonski propis da svatko tko bude krivo optužen ima pravo tužiti državu. A nije bilo ni potrebe za poligrafskim testiranjem, ustvrdili su. Ako je i bilo dokaza na “Atlasu”, oni su otplovili 24 sata nakon Marijeva nestanka, nakon što je na brod ukrcan teret. Nikome nije bilo sporno što brod odlazi, a pomorca nema. Teret je, izgleda, bio preči od njega. U danima potrage koji su uslijedili nakon nestanka, obitelj Boko pisala je tadašnjoj ministrici vanjskih poslova Vesni Pusić, tadašnjem premijeru Zoranu Milanoviću i tadašnjem predsjedniku Ivi Josipoviću.
Gotovo mjesec dana nakon Marijeva nestanka u Singapur je stigao i tadašnji velposlanik Hrvatske u Jakarti, Željko Čimbura. Je li se hrvatska država morala i trebala ranije uključiti u potragu za svojim državljaninom? Zdrav razum kaže da jest.
U istragu Marijeva nestanka bio se uključio i profesor Dragan Primorac uzevši uzorke za izradu DNK profila od pomorčevih roditelja. Splitska policija trebala ga je proslijediti singapurskoj kako bi se u slučaju Marijeva pronalaska s profilom moglo usporediti je li to doista on. Alarmirao je Primorac institucije u nas, bio voljan ići u Singapur pomoći u istrazi, no na kraju je ispalo da tko zna iz kojih razloga DNK profil nikada nije stigao do singapurske policije. Barem su tako kazali.
– Šlamperaj u provođenju istrage doveo je do takve situacije – komentira Primorac.
Ne bi li doznao istinu o nestanku sina, otputovao je bio Jakov Boko i u Singapur. S gorčinom u glasu kazao je da je novac za put bio tražio u svojoj tvrtki Konstruktor koja mu je dugovala plaće. Gazda Žderić mu je uzvratio da će mu dati novac ako se odrekne polovine potraživanja. Nije pristao i put mu je naposljetku platio vlasnik agencije iz Splita preko koje je Marijo i otišao na brod. Prije no što je sa sinovim mobitelom, torbicom i fotografijama krenuo na put, u teku je zapisao dvadeset i jedno pitanje koje namjerava postaviti.
“Došao sam tražiti istinu o nestanku svog sina. Hoću li je ikad doznati? Molim vas odgovorite mi. Neću dopustiti da taj slučaj nakon nekog vremena padne u zaborav. Ne odustajem”, zabilježio je prije pet godina Jakov.
Tri mjeseca nakon Marijeva nestanka pojavio se tračak nade. Naime, njegov stric 12. rujna primio je telefonski poziv iz, ispostavilo se kasnije, Tajlanda. Osoba s druge strane linije nije ništa prozborila. Jakov je s tim brojem otrčao u policiju. Kazali su mu da ni slučajno sam ne zove. Komu broj pripada, istraga nikada nije utvrdila.
Dok pripovijeda o tom pozivu, Jakov uzima mobitel i tipka 006621186178. Zvoni. Nitko se ne javlja. Je li u pitanju govornica? Pa kako je moguće da policija to ne može saznati.
– Može reći ko šta oće, ali ja virujem da je to zvao moj brat – kaže Stipe Boko uvjeren da im je Mario tako pokušao dati znak.
Da je otet i da negdje u Tajlandu mora raditi obitelji je dao naslutiti i radioesteziolog koji se javio i kazao da im želi pomoći. U proteklih pet godina hvatali su se za svaku pruženu slamku, nadajući se da će tako biti korak bliže istini.
– Vratit će se on, kažem vam, kad se tomu budemo najmanje nadali. Sigurna sam da će tako biti – već petu godinu ponavlja Nevenka Boko ni trenutka ne dvojeći da je njezin Mario živ.
Na trenutak u obitelji Boko nastade tajac. Svatko se bio zaokupio svojim mislima. Jakov se prenu pa nam stade pričati o posljednjem susretu sa sinom, kad ga je vozio na aerodrom.
– Tata, eto mene brzo. Šta se bojiš, bit će viška – kazao mu je.
Mario Boko bio je jedan od trojice pomoraca s diplomom splitskog Pomorskog fakulteta koje su predstavnici japanske kompanije odabrali da zbog svoje izvrsnosti radi za njih.
Osiguran posao, stipendija, tetka mu je kupila i laptop... Život je bio pred njim. Otac Jakov, vozač u Konstruktoru, koji je baš u to doba bio pred raspadom, strahovao je za egzistenciju nakon očitog sunovrata tvrtke u kojoj je ostavio 37, a njegov otac Stipan 41 godinu života. Mario ga je tješio da će sve biti dobro, da će mu pomoći. Pa nakon što godinu provede na brodu, čekao ga je posao na tankeru. S 30 godina sigurno bi već bio kapetan.
Pet godina tuge i jada
Onoga dana kad mu je sin nestao, Jakov Boko bio je u svome rodnom selu Zelovu i kopao krumpire. Otac Stipe bio je kod njega u Solinu jer je nedugo prije imao moždani udar. U nekom trenutku na polje je došao Jakovljev brat. Pričekao je pola sata da mu kaže da je Mario nestao... Agonija započeta tog trenutka za obitelj Boko ni pet godina kasnije nije stala.
Prije dvije godine umrla je Marijeva baka Iva. Godinu kasnije za njom je otišao i dida Stipan. Umrli su a da nisu znali da je njihov Mario nestao. Selo je poštovalo želju obitelji koja je odlučila da će za stare tako biti bolje i nitko im nije kazao što se dogodilo prije pet godina, 13. lipnja 2013. godine kada je u malezijskim teritorijalnim vodama nadomak singapurske luke nestao kadet Mario Boko, pomorac rođen 14. kolovoza prije 29 godina.
– Prođe, eto, pet godina tuge i jada. Da mi se naspavat i umrit – govori njegov otac Jakov Boko.
