Slučaj Mirele Čavajde, trudnice kojoj je u 26. tjednu trudnoće rečeno da nosi dijete s malignim tumorom na mozgu i kojoj odbijaju abortus ukazao je još jednom na manjkavosti trenutnog zakonskog okvira. Svoju tužnu i mučnu ispovijesti o bolničkom sustavu za 24 sata ispričala je Zagrepčanka Suzana Rešetar koja kaže da ne želi da se ovo ikad više dogodi ijednoj drugoj ženi u Hrvatskoj.
Ona je zatrudnjela prije dvije godine. U 12. tjednu trudnoće otkriveno je da je došlo do teške malformacije plode.
- Uočeno je da djevojčica na vratu ima veliku vodenu cistu, što je potencijalno značilo da su u pitanju kromosomske anomalije. Liječnik mi je odmah dao do znanja da situacija nije dobra. Trebalo je napraviti dodatne testove i uputio me u bolnicu. O vlastitom trošku sam platila Nifty test 5.5 tisuća kuna. Nalaz je pokazao da djevojčica ima Edwardsov sindrom, i to 94 posto. Koliko znam, takve djece nema žive u Hrvatskoj. Bilo je par slučajeva i nespojivi su sa životom. Ako se i rode, imaju velike teškoće i ne požive drugo. Pate.
VIDEO: Žena čiji je slučaj potresao Hrvatsku: Doktor me pitao 'Biste li ubili dijete s tumorom koje ima 2 godine?'
- Javila sam se u Sveti Duh i naišla na predivnu liječnicu koja me odmah primila. Sjećam se, dok sam čekala, pogledala me i okrenula ekran od mene da ne vidim koliko su velike malformacije. Rekla mi je, Suzana, jako mi je žao, ali ovo jednostavno nije spojivo sa životom. Prevelike su teškoće koje bi dijete imalo da se rodi, ako bi uopće izdržalo do kraja trudnoće. Sama ta trudnoća je opasna i za majku. Pitala sam, hoćete li mi reći što je djetetu. Htjela me poštedjeti, da ne vidim tu sliku na ultrazvuku. Rekla mi je da joj je trbušna šupljina otvorena. Srce joj je bilo u ošitu. Nožice su joj... Srce je kucalo. Pitala sam što da radim. Rekla je da imam dvije opcije. Ili pustiti da dijete umre u meni, što je vrlo opasno jer porod vjerojatno neće dočekati. Ili prekid trudnoće. Nisam mogla doći sebi. Bilo mi je loše. Rekla sam da ne želim prekinuti. Rekla sam da ću roditi. Znala je da imam dijete s autizmom. Rekla mi je da mislim na sebe i na dijete koje imam doma - priča Suzana.
Tad joj je rečeno u slučaju prekida trudnoće mora postupiti po zakonu iz 1978. godine, što znači da mora podnijeti zahtjev i čekati što će reći etičko povjerenstvo bolnice.
- Otišla sam doma. Porazgovarala s mužem. Bila sam uvjerena da ću roditi. I da će ona izdržati. Čuješ na ultrazvuku kucanje srca svog djeteta. I znaš da je ono živo. Ali znaš da je nespojivo sa životom. Da neće dočekati... To je najgori osjećaj koji jedna žena može doživjeti. Strah, krivica, neizvjesnost... Što ako stvarno odlučim prekinuti trudnoću? Nije moguće da ću ubiti vlastito dijete. To su osjećaji s kojima se dan danas nosim i borim - nastavlja žena.
Objašnjava da su se odlučili na prekid trudnoće jer su htjeli smanjiti agoniju djetetu.
- Svaki vjernik vjeruje u vječni život. Najviše me motivirala činjenica da moje dijete ne bi u ovoj državi imalo život. Imam već sina s teškoćama, znam o čemu govorim. Odluka je bila teška. U glavi sam složila da ću to dijete imati u vječnom životu. A ako sam u nečijim očima donijela krivu odluku, to je moj grijeh i to meni ide na savjest. Mislim da se nitko u to ne bi trebao petljati.
Predala je zahtjev, koji je prošao na povjerenstvu. U bolnici su je smjestili na odjel ginekologije, a tek je tada krenulo najgore.
- Čekanje je bilo užasno. Nosiš to dijete u sebi, a znaš da ga nećeš vidjeti. Imati. Nositi u rukama. Da nema planova o kupnji kolica, tko će biti krsna kuma i takve stvari. Ležala sam u krevetu i čekala da dođu nalazi krvi. Proces se pokrene medikamentima. Kad sam išla na toalet, sestra me upozorila da ne idem sama, da se ne tuširam sama. Da zovem njih. Kasnije sam saznala razlog. Počneš krvariti. Dobiješ jednu tabletu navečer i nakon par sati ti daju drugu. Ispod tebe stave podmetač za prematanje beba. Ležiš i čekaš da lijekovi počnu djelovati. Krvarenje postaje sve veće i veće. Uskoro ne možeš sam na toalet, prate te, imaš vrtoglavice. Sestra je u jednom trenutku došla provjeriti kako sam. Kroz suze sam pitala zašto me toliko boli. Samo me pogladila i pitala jesam li već rodila. Rekla sam da jesam. I onda je ona rekla: Sve znate. Daju ti infuziju i lijek protiv bolova. S lijevom rukom sam bila spojena na infuziju, a s druge strane sam preko kreveta povraćala po podu. Tu je cijelo vrijeme bila mlada majka koja je u šoku gledala. Bila je i djevojka koja je imala spontani pobačaj. Nisu mi mogle pomoći, samo su zvale sestre - opisuje Suzana.
'Sve je bilo puno krvi'
- Sestra je došla, otkrila plahtu, pogledala i prekrila. Sve je bilo puno krvi. Zvala je liječnicu. Došla je, vidjela sve. Rekla da malo podignem trticu. Dizala sam se, ona me stalno spuštala. U jednom trenutku sam mislila da sam umrla koliko mi je bilo loše. Sve oko mene je bilo bijelo.Jedna sestra me cijelo vrijeme milovala po glavi. Samo sam molila Boga da prestane, da završi. U jednom trenu je doktorica dala znak sestri. Ona je donijela bubrežnjak, onu posudu. U to je stavila moje dijete. Doktorica je samo rekla: formaldehid i patologija. Sestra mi je skinula spavaćicu i rublje. Vidjela sam u jednom trenutku da time skuplja ostatke. Katastrofalan prizor. Nemaju osnovne stvari u bolnici. Liječnica me primila za ruku, rekla mi da sam hrabra i da će sve biti u redu. Ispričavala mi se što se to dogodilo u bolničkoj sobi, na krevetu, na podmetaču za bebe, što sam vidjela da su dijete stavili u bubrežnjak... Samo je ponavljala da joj je žao. Vidjelo se da joj je vidno neugodno. Dali su mi sredstvo za smirenje. Zaspala sam - priča Suzana za 24 sata.
Njene cimerice su za to vrijeme bile u sobi. Kako je iznad prozora sobe rađaonica, ona je čula kako se godilo 27 djece.
- Tu večer, kad se to dogodilo, u sobu u tri ujutro je došla trudnica koja je tek rodila. Sestre su došle do mene i rekle da oprostim, ali jednostavno na odjelu nemaju mjesta. Morali su je tu staviti. Okrenula sam se na drugu stranu. Ona je cijelo vrijeme vikala da hoće svoje dijete, da joj ga donesu. Smirivali su je. Nastavila je vikati da joj donesu dijete. U jednom trenu sam se digla, došla do njenog kreveta, prodrmala ga i rekla joj da začepi jer će dobiti dijete. Ja sam svoje morala izgubiti. Ona mi je rekla da je imala spontani prije toga i jako joj je to važno. Otišla sam do hodnika. Sestre su me otpratile da se umijem. Vratila sam se. Glavna sestra mi je rekla da joj je jako žao, ali da joj moraju donijeti bebu na dojenje. Donijeli su je. Rodila je prekrasnu, zdravu curicu - priča Suzana.
- Sjediš na krevetu, na plahti su još tragovi krvi, i gledaš cimerice. Jedna doji dijete, druga spava jer ujutro mora dojiti. Iznad glave ti je otvoren prozor. Slušaš plač djece u rađaonici. Nema nikoga da ti dođe i kaže da će sve biti u redu. Čekaš jutro i čistačicu koja te pita hoćeš li čaja. U njoj vidiš sve. Liječnika nema, u salama su ili na porodima. Love ih sestre po odjelu. Sestre rade 500 poslova. Ostavljen si i čekaš da te puste doma - priča tiho žena.
Ona želi da se zakon promijeni i da se politika ne petlja u odluke koje bi se trebale ticati samo roditelja. Želi da im barem bolnički dio priče bude manje stresan.
- Želim da svaka žena kojoj se dogodi ovakva tragedija bude tretirana kao ljudsko biće. Slušaj me, dok čekaš da se odradi sva ta birokracija sa zahtjevima i odlukama i testovima, ti cijelo vrijeme nosiš to dijete u trbuhu i znaš što će se dogoditi. A znam, zbog dosadašnjeg iskustva, da život djece s teškoćama ovdje vrijedi ravno nula. Mi nemamo palijativnu skrb za tu djecu. Ako se rode, od tog trenutka su palijativni bolesnici. Na vjetrometini si, ostavljen na milost i nemilost sustava koji ti ne pruža apsolutno nikakvu podršku - govori Suzana.
VIDEO: Žestoki napad na Azovstal
Prema dostupnim podacima, ovo gore je opis jedne vrste pobačaja. Uobičajeni medicinski pomoču tableta. Neinvazivan. Često korišten, simulira prirodni spontani pobačaj... Stoga kažu bolji od mehaničkih postupaka... Drugi su mehaničke prirode, vakumski, dilatacijski i sl. Svi zahtjevaju krv, bol ii sve ostalo vezano za invazivni medicinski zahvat. Moj kolega liječnik na višoj godini studija kad ga je prvi put vidio pao u nesvijest. Kaže da ga je to potaklo da se bavi umjetnom oplodnjom i porodiljstvom. Ne radi pobačaje... U ovoj priči se jasno iščitava bol ove žene koja se nadala zdravom, a gubi bolesno dijete... i suosječanje svih prema njenoj boli... no pobačaj se radi tako i percepcija da bi neka promjena zakona to mijenjala je pogrešna... Pobačaj je takav: ili kemijski ili mehanički... zahtjeva više ili manje boli te podjednaku količinu djetetovog tkiva i krvi...