U kazalište odlazim češće, ali ne zato što moram, nego zato što želim – kaže Antea Lantičić, učenica trećega razreda sesvetske gimnazije.
Iako je jedan od ciljeva svake profesorice i profesora hrvatskoga jezika, između ostaloga, da učenici zavole umjetnost na daskama te da ih potaknu na učenje kroz jedan oblik izvaninstitucionalnoga obrazovanja koje kazalište nudi, samo oni znaju kako, zbog manjka školskih sati, muku muče i s provedbom obveznoga plana i programa, a kamoli izbornoga u koje detaljno učenje o kazalištu ulazi. Tada zaljubljivanje učenika u dramu u sklopu redovite nastave (p)ostane samo profesorova želja, a ciljevi se preusmjere na detaljno raščešljavanje Komunikacije i jezika te Književnosti i stvaralaštva, dviju domena predmeta hrvatskoga jezika. A čak i prema trećoj domeni Kultura i mediji, koja detaljnije obrađuje povijest, strukturu i funkciju kazališta, posjet kazalištu, stoji u Predmetnome kurikulu hrvatskoga jezika, nije obvezan, nego ga se opisuje kao „preporučeni izvanučionički sadržaj“ koji je „uvjetovan interesima učenika“.
Međutim, važnost dramskoga odgoja kao sastavnice cjeloživotnoga učenja primijetila je i postavila na noge kao samostalan fakultativni predmet profesorica hrvatskoga jezika u Gimnaziji Sesvete i postdiplomantica specijalističkoga studija Dramske pedagogije na Učiteljskome fakultetu Željka Župan Vuksan. Novi fakultativni predmet u hrvatskome školstvu Dramski odgoj temelji se na Nacionalnom okvirnom kurikulu Ministarstva znanosti, obrazovanja i športa iz 2011. godine prema kojemu je profesorica Župan Vuksan izradila svu potrebnu pedagošku dokumentaciju za prvu godinu učenja.
– Dramski odgoj u svijetu nije ništa novo. Kao nastavni predmet postoji u školama diljem Europe i učenike podučava vještinama koje im pomažu u drugim predmetima, ali i u životu općenito. Dokazano je da dramski odgoj razvija iskustveno učenje, komunikacijske vještine, kulturu javnoga nastupa, kritičko mišljenje, samopouzdanje, empatiju, maštu, kreativnost, timski rad, emocionalnu i socijalnu inteligenciju – istaknula je profesorica Župan Vuksan. Dramski se odgoj sastoji od tri nastavna područja: dramske kulture, dramskoga izražavanja i dramskoga stvaralaštva. U prvoj godini staža pohađa ga 27 zaljubljenika u teatar, a mogli su ga upisati svi učenici – od prvoga do četvrtoga razreda. Najvidljivija pozitivna posljedica koju je taj predmet donio sesvetskim gimnazijalcima učestaliji su odlasci u kazalište te traženje dubljega smisla predstave od isključivo zabave.
– Na Dramskom odgoju bavili smo se i teorijom kazališta. Nakon toga više nikad nisam gledala predstavu istim očima kao prije. Sada pratim svaki pokret i izraz lica glumaca te proživljavam svaku njihovu emociju – govori Martina Vrbić, učenica trećega razreda. Umjetnost je, upravo stoga, potrebna čovjeku. Oplemenjuje ga i oblikuje. I zasigurno nema boljega mjesta za promicanje umjetnosti od odgojno-obrazovnih ustanova. Međutim, nakon što je početkom devedesetih došlo do ukidanja, ali i uvođenja nekih novih nastavnih predmeta, neizbježna je bila i pretumbacija satnica u kojoj je, osim likovne kulture i glazbene kulture, zakinut za jedan sat manje, “stradao” i Hrvatski jezik. Stoga je vrijeme posvećeno umjetnosti, među kojima je svakako i kazalište, smanjeno, a s vremenom u nekim školama i potpuno zanemareno. Istina, postoje razne skupine u gotovo svim hrvatskim školama koje njeguju učeničke dramske, recitatorske ili lutkarske afinitete, ali sve one ulaze u sferu izvannastavnoga. Te se aktivnosti ne vrednuju i ne ocjenjuju, a jedina je nagrada učenicima poprilično larpurlartistička – sam dramski rad. Međutim, učenička natjecanja na LiDraNu, novi glumački talenti i sve što zapravo sa sobom donosi sudjelovanje u izvannastavnim aktivnostima posvećenima kazalištu mogu samo zagrebati ispod površine svega onoga što dramski odgoj kao predmet nudi. Naime, razvijanje dramske darovitosti i upoznavanje učenika s dramsko-scenskim izrazom samo su usputne pojave koje dolaze s pohađanjem toga predmata. Primarni je cilj zapravo odgajanje za život i pripremanje mladih osoba za susret s realnošću.
– Prije sam strahovala od javnoga nastupa, čak i dok sam odgovarala matematiku, a sada toga više nema. Stekla sam određeno samopouzdanje za koje nisam ni znala da postoji, a osim toga, sve sam počela promatrati kritički, ne samo predstave na koje idem, nego i ljude i situacije s kojima se svakodnevno susrećem – ističe Anamarija Koturić, sesvetska gimnazijalka, učenica drugoga razreda. A sve to zahvaljujući dramatskome doživljavanju svijeta ili dramatizaciji, odnosno organiziranoj igri koja pruža mogućnost slobodnoga izražavanja i koja je zapravo osnovni način provođenja dramskoga odgoja. Dramatizacija je, u teatrološkoj teoriji, ni manje ni više nego ljudska osobina koju svaka osoba u sebi nosi od rođenja. Tako dijete, igrajući se lego-kockama ili lutkama, stvara neku priču. Ono se igra glumeći i glumi igrajući se. A uza sve to, dijete uči i intelektualno i emocionalno. Sesvetski gimnazijalci na svom novom predmetu nastavljaju učiti pomoću dramskoga odgoja, a njihove lutke i “legiće” iz djetinjstva zamijenilo je tzv. skupno osmišljeno kazalište (devised theatre). Riječ je o svojevrsnoj komediji dell’arte, odnosno improviziranoj izvedbi tijekom koje učenici od hrpe fragmenata i skica stvaraju svoje eklektično dramsko djelo. Svakodnevne situacije iz svojih života, odnose s kolegama iz školskih klupa ili svađu s roditeljima uzimaju kao inspiraciju koju, dodajući joj elemente komedije, groteske, a katkad i tragedije, rekonstruiraju u svojoj izvedbi koja im pomaže procesuirati pozitivne i negativne emocije i riješiti njihove unutarnje konflikte i nemire.
– Vježbe, odnosno igre koje imamo na Dramskom odgoju dođu mi kao ispušni ventil. Nema ni srama ni ustručavanja pred kolegama, a osim toga neopisiv je osjećaj slobode u tih nekoliko minuta na pozornici – govori Ivana Lozić, učenica drugoga razreda. Mnoge europske zemlje prepoznale su važnost njegovanja takve metode učenja te je upravo to razlog zašto je u razvijenim zemljama dramski odgoj u odgojno-obrazovnome sustavu posve uobičajen. Naime, idealan bi scenarij bio kada bi se u hrvatskome školstvu dramski odgoj kao metoda integrirao u sve predmete u kojima postoji plodno tlo za to. Vježbe razvijanja i slušanja priče, razvijanja asocijacija, opažanja i koncentracije samo su neke od vježbi koje postoje u metodi dramskoga odgoja.
Osim toga, takav bi način učenja sljubio i u korelaciju doveo gradiva različitih školskih predmeta, a bilo bi korisno i pri nadopunjavanju knjiškoga znanja iskustvenim učenjem. Ne samo da je u svojoj srži vrijedna sastavnica humanističkoga odgoja i obrazovanja, nego se stavljanjem u status predmeta toj odgojno-obrazovnoj metodi daje još veća važnost, ona koju zapravo i zaslužuje i koju je oduvijek u hrvatskome školstvu trebala imati. Drugim riječima, kada se vrednuje, odnosno ocjenjuje zalaganje, trud i napredak učenika za vrijeme nečega što im je predstavljeno kao igra i što prolaze i shvaćaju s “nepodnošljivom lakoćom”, a preko čega možda i najviše uče o životu, sebi i drugima na način na koji ih nijedna škola ne može naučiti, njihova će se motivacija za učenje i zalaganje na svim školskim predmetima samo povećati.
– Cilj Dramskoga odgoja nije otkriti nove glumačke zvijezde i sigurno se pri ocjenjivanju ne gleda tko je koliko talentiran za glumu. Taj se predmet ocjenjuje kao glazbena ili likovna kultura, odnosno prati se koliko je tko usvojio knjiška znanja te kako ih je proveo u praksu. To se najviše odnosi na, recimo, dramatizaciju nekoga teksta ili životne situacije. Vježbe koje imamo na svakome satu su bitnije, a upravo one pridonose intelektualnome i duhovnome razvoju osobe – ističe prof. Župan Vuksan.
Primjer poduzimanja inicijative za stvaranje novoga predmeta koji će učenike pripremiti za život i sve društvene izazove koji su pred njima te zalaganja sesvetskih zaljubljenika u daske koje život znače pokazuje kako je moguće i da svijet hrvatskoga školstva bude pozornica na kojoj svatko igra svoju ulogu. Ne kako bi se pretvarao, nego kako bi, baš kao sesvetski gimnazijalci, otkrio sav potencijal koji teatar donosi.
Taj dramski odgoj vidimo u novijoj Hr kinematografiji. Loši scenariji i još gora gluma.