Južna Amerika četvrti je najveći kontinent na Zemlji. Na njemu živi oko 400 milijuna stanovnika, uglavnom katolika. Među njima živi i brojna hrvatska dijaspora, u Južnoj Americi živi oko pola milijuna Hrvata. Među dvanaest suverenih južnoameričkih država cijeli je niz onih koje se danas svrstava u red brzorastućih zemalja. Brazil se već dugo smatra jednom od novih svjetskih sila, Čile je jedna od najkompetitivnijih zemalja svijeta, čiji će BDP po stanovniku uskoro premašiti onaj u Hrvatskoj.
Paragvaj, pak, ove bi godine trebao ostvariti gospodarski rast od 11 posto, a Peru od respektabilnih 6,3 posto. Kolumbija će rasti malo sporije, ali je zato prošle godine privukla 15,5 milijardi američkih dolara stranih investicija. Sve u svemu, Južna Amerika nedvojbeno će biti jedno od žarišta globalnog ekonomskog rasta tijekom idućih desetljeća. Ipak, na cijeli taj kontinent hrvatske tvrtke tijekom prošle godine ukupno su izvezle robe i usluga u vrijednosti 250 milijuna kuna.
Ishodište svih nedaća
Usprkos veličini tržišta, nacionalnim vezama koje Hrvatska ima sa svojom dijasporom u južnoameričkim državama pa i referencama još iz vremena jače gospodarske suradnje u doba nesvrstanosti, izvoz u Južnu Ameriku prošle godine iznosio je samo oko 0,35 posto ukupnog hrvatskog izvoza. Za ilustraciju, u cijelu Južnu Ameriku hrvatske tvrtke izvezle se dvostruko manje nego na Kosovo, malu balkansku državu sa zakržljalom ekonomijom i samo 1,7 milijuna stanovnika. Dapače, hrvatski izvoz na Kosovo u 2012. bio je dvostruko veći nego izvoz u Kinu, najnapučeniju zemlju svijeta, ali i četiri puta veći nego u Indiju, državu koja bi to uskoro mogla postati. Ta teško objašnjiva diskrepancija zapravo je tek dobar dokaz nesposobnosti hrvatske nacionalne ekonomske politike da izliječi glavnu bolest domaće ekonomije – vanjskotrgovinski deficit. Ta nedovoljna pokrivenost uvoza izvozom zapravo je ishodište svih hrvatskih ekonomskih nedaća, no analiza vanjskotrgovinske bilance pokazuje kako hrvatski problem nije samo premali izvoz već i njegova geografska rasprostranjenost.
U ovom trenutku oko 86 posto hrvatskog izvoza plasira se na tržište Europe i Rusije. Dominantan je udjel Europske unije, ali i regije. Na tržišta država bivše Jugoslavije otpada oko 29 posto ukupnog hrvatskog izvoza. Pa, iako je takva struktura možda i logična, a teško je očekivati i da se u državi od 4,2 milijuna stanovnika razvijaju multinacionalne korporacije, europocentričnost domaćih tvrtki i poduzetnika ipak je začuđujuće velika. U Hrvatskoj danas postoji samo nekoliko kompanija u sektoru tehnološke industrije i farmaceutike čije se poslovanje može okarakterizirati globalnim. Ante Babić, potpredsjednik udruge Hrvatski izvoznici, smatra kako je to posljedica slabe fleksibilnosti domaćih poduzetnika, ali i nepostojanja jasne državne izvozne politike.
– Nama zapravo još nije bilo dovoljno loše da bi nam postalo bolje. Ulazak na nova tržišta, osobito u prekomorskim zemljama, poslovne su operacije koje podrazumijevaju znatan rizik. Dok god na domaćem tržištu, pa i u okolnom zemljama, tvrtke mogu poslovati u svojim poznatim okvirima, često i u zaštićenim sektorima nacionalne ekonomije, jasno je zašto nema interesa za preuzimanje rizika. S druge strane, oni koji to i žele, često za to nemaju resursa. Mala i srednja poduzeća za to nužno trebaju pomoć države ili Gospodarske komore, no to već godinama funkcionira vrlo slabo. Pogledajte, nedavno je Vlada krenula u preustroj sustava gospodarske diplomacije. To je treća ili četvrta reforma takve vrste u posljednjih petnaestak godina. Svaka traje dok se ne promijeni vlast, a onda se ide ispočetka. Vrijeme prolazi, a izvoz kopni – kaže Babić.
Ništa bez logistike
Ipak, da se i iz Hrvatske može poslovati globalno, svjedoči i primjer zagrebačkog Končara, koji svoje proizvode i usluge izvozi u više od 60 zemalja. Predsjednik uprave Končara Darinko Bago ističe kako je put globalne kompetitivnosti prepun izazova.
– Na međunarodnim natječajima Končar je suočen s najjačom svjetskom konkurencijom i vrlo često preferiranim domaćim ponuđačima ili drugim kriterijima koji otežavaju ili onemogućuju ravnopravnu borbu za dobivanje posla. Najteže se rješava osiguranje financiranja takvih projekata, ponuđenih u paketu s opremom. No, kvalitetna rješenja i proizvodi, točni rokovi isporuke, mnogobrojne referencije i dokazana pouzdanost u poslovnoj suradnji najbolje su preporuke Končara u raznim zemljama. Stoga se posljednjih godina možemo pohvaliti projektima u više od 100 zemalja na svim kontinentima – kaže Bago.
Jaka izvozna banka, o kojoj je govorio i Bago, često je bila na vrhu liste želja domaćih izvoznika. HBOR je financijski ojačan kako bi preuzeo tu ulogu, ali evidentno je da to nije dovoljno. Nastup na stranim tržištima nije samo financijsko pitanje već i ozbiljan logistički i organizacijski izazov. Da bi počela poslovati na nekom novom tržištu, kompanija se mora upoznati s tamošnjom regulativom, pronaći pouzdane distributere i ostale poslovne partnere, ali često i lokalne zaposlenike. Bez takve razvijene poslovne mreže teško je očekivati veći utjecaj domaćih tvrtki pa si rijetke to mogu priuštiti.
– Nekoć, u vrijeme Jugoslavije, postojale su velike tvrtke za vanjsku trgovinu, poput zagrebačke Astre, koje su obavljale ulogu izvoznika domaće robe. Toga više nema, a nismo to u međuvremenu supstituirali ni zastupništvima Gospodarske komore ni diplomatskim zastupništva. Ne mogu shvatiti zašto bismo, sada kad postajemo članica EU, trebali i dalje imati ambasade u svim državama EU. Pogotovo s obzirom na to da u cijelom nizu brzorastućih zemalja uopće nemamo diplomatskih predstavništava. Ali dok netko ne shvati da je pružanje potpore gospodarstvu ključna uloga diplomacije, bojim se da se struktura hrvatskog izvoza neće mijenjati – zaključuje Babić.
>>Ovo su najbolji hrvatski izvoznici – svoje znanje prodali su svijetu!
