Da operacija s preseljenjem HOS-ovoga spomenika iz Jasenovca u Novsku nije toliko ozbiljna stvar budući da ustaški slogan s njegova portala i dalje opterećuje državu, antagonizira politiku, dijeli naciju i zamara društvo, i da nema u sebi rušilački potencijal s kojim se nije šaliti, mogla bi se uspoređivati s operacijom iz jedne benigne stare karikature koja je nasmijavala narod dok je bio zaokupljen drugim ozbiljnim brigama. Duhoviti i nenadmašni autor čuvenoga „Pere“ narugao se jednome debelom muškarcu koji je išao po usluge estetskome kirurgu da ga oslobodi velikoga trbuha.
Kad se činilo da je operacija uspjela, pacijent je – okrećući se na izlasku iz kirurške dvorane da pozdravi svoga dobrotvora – sa zaprepaštenjem primijetio da mu je kirurg samo premjestio kvrgu s trbuha na leđa. Shvatio je da neće moći puno jesti, a dobro izgledati, ali tek pošto je platio račun za svoju lakomislenost. Operacije ni u politici ni u životu ne uspijevaju samo tako da pacijenti prežive. Ovim različitim slučajevima zajedničko je samo to što dokazuju da premještanje problema s jedne na drugu stranu, ili adresu, ne rješava ništa, osim što odgađa rješenje.
Na tome prestaje svaka daljnja sličnost između dviju vrsta neuspješnih operacija: estetske, koja može biti šaljiva, jer razotkriva glupost ljudi, i političke, koja može postati tragična jer se igra njihovim osjećajima. Sve drugo je neusporedivo, koliko su neusporedivi zdravi humor i zatrovana politika, stvorena oko suvišnih i nepotrebnih prijepora koje bi jedna iskusna vlast i zrela sredina prekinuli prije nego što i počnu.
Europa je ustanovila standarde za mjerenje fašizma (nacizma) i antifašizma, i o tome više ne raspravlja, osim kad želi pooštriti mjerila na štetu fašističke strane svoje prošlosti (što se upravo događa u nekim važnim europskim državama). Želi li biti dio takve demokratske Europe, koja je, treba li ponavljati, izgrađena na temeljima borbe protiv fašizma (i komunizma, nakon toga), Hrvatska ne može oklijevati kad treba zauzeti stranu između Zla i Dobra iz posljednjeg Velikog rata. Iz epizode oko spomen-ploče iz Jasenovca, koja, zbog oklijevanja vlasti, prerasta u zapaljivu sapunicu, jedna se okolnost izdvaja iz mješavine emocija i politike koja je nastala oko ploče razdora: činjenica da su na njoj uklesana imena 11-orice mladića, pripadnika te ratne formacije, koji su dali živote u obrani domovine, i da je to spomenik njihovoj žrtvi.
Slavni Balzac davno je postavio pitanje može li domovina vratiti život onima koji su ga za nju dali; jedini odgovor koji domovine mogu davati jest da ih ne zaboravljaju, da čuvaju uspomene na njih, da njeguju vrijednosti njihova žrtvovanja, da poštuju njihovo pozitivno djelo.
Politika i moral
S te strane, čuvarima HOS-ova nasljedstva nema se što prigovoriti kad su postavljali spomenik svojim poginulim članovima. Problem je od početka bio u tome što je spomenik postavljen na mjestu gdje počivaju žrtve iz jednog drugog rata, i uživaju pravo povijesne prednosti, i sa sloganom koji ne izražava europsku i demokratsku politiku današnje hrvatske države. Sve su žrtve u moralnome smislu jednake; u političkome smislu mogu se razlikovati, čak i razdvojiti: mladi HOS-ovci zaslužuju spomenik u bilo kojem dijelu države, prije negoli na mjestu koje se nalazi na europskoj karti holokausta, gdje su ratne vlasti NDH-azije počinile brutalne zločine koje današnja Hrvatska ne može zanijekati, ali ne može priznati kao „svoje“. Kao što današnjoj demokratskoj Njemačkoj poražena nacistička država nije ni uzor, ni izvor njezina legitimiteta, ni Republika Hrvatska u jednoj propaloj državnoj tvorevini ne može tražiti ni pravne, ni političke, ni moralne korijene.
Preseljenjem spomen-ploče riješena je prva polovica problema koji nije u tome što ploča slavi hrvatske branitelje (problem bi bio da ih država, stvorena i na njihovoj borbi i žrtvi, zaboravlja ili zapostavlja); problem je što ih slavi pod egidom „za dom spremni“ koja, htjeli to ili ne htjeli, rehabilitira zločince iz prethodnoga rata, i to na poprištu najvećeg zločina koji je ikad načinjen na hrvatskome tlu, i pod sloganom o kome se i dalje suvišno koplja lome.
Neko je elementarno gradivo utvrđeno, s popravnim ili bez njega. Nije sporno da se ne radi o „starom hrvatskom pozdravu“, nije dvojbeno da su ga u takvom izričaju koristile ustaške vlasti i nije upitno da je kompromitiran i neupotrebljiv. S tom se političkom prosudbom slaže, napokon, vrh državne vlasti, dok na rubovima politike ima nesuglasja i o samome smislu, ne samo upotrebnoj vrijednosti ustaškog slogana.
Na povjesničarima, etičarima, pravnicima i drugim stručnjacima je najprije i najviše da u miru, u punoj profesionalnoj savjesti, istraže i ustanove činjenice i okolnosti, pa i o tome koliko je HOS – koji brani i koristi takav slogan – sam predstavljao stranačku formaciju, a koliko regularnu državnu vojsku; na politici i političarima je da odrede koliko je HOS bio izdvojeni, a koliko integrirani i integrativni dio hrvatske obrane, i s kakvim pravima danas predstavlja, ili opterećuje, hrvatsku državu. Iz onoga što je dosad poznato, HOS je značajno sudjelovao u obrani Hrvatske, i ima svoj dio zasluga, ali ju nije sam branio, ni sam obranio, da bi uživao prava veća od odgovornosti za državu; prema onome što je na tu temu govorio prvi hrvatski predsjednik, HOS nije stekao politički bonus da se može izdvajati iz korpusa hrvatskih branitelja.
Za Hrvatsku su se u Domovinskome ratu njezini sinovi i kćeri borili – i ginuli – da bi ona bila slobodna, da bi sloboda bila „zajedničko dobro“, kako je to u jeku borbe protiv nacizma uzvišeno govorio katolički pisac Georges Bernanos. Taj se cilj, ovdje i danas, ne dostiže tako da se uzdižu „vitezovi Jure i Boban“, da se slavi 10. travnja, da se poglavnik komemorira kao „najveći sin hrvatskoga naroda“, ni da se vode nove bitke oko starog slogana „za dom spremni“. Za takvo bi ponašanja čuveni francuski pisac, zagovornik mladosti u svojim poznim godinama, rekao da predstavlja „zločin protiv budućnosti“.
Opet se, još jednom, pokazuje koliko Hrvatima treba tako malo da obuku uniforme ustaša i partizana i da zametnu ideološki boj o dva totalitarizma: ili da dokažu čiji je bio bolji, ili da sakriju čiji je bio lošiji. Našim ljudima, ne samo neukim, ne treba mnogo da se vrate u prošlost, kao da je Nabokov i njih uključio u svoju intrigantnu depresivnu formulu: „Kad bi se budućnost mogla odgonetnuti, ne bi nam prošlost bila tako privlačna!“
S druge, manje tmurne strane, možda je budućnost neprivlačna zato što ljudi ne uspijevaju odgonetnuti tamne strane povijesti, pa se u njoj nemoćno koprcaju, ko pilad u kučinama, i ne mogu, zarobljeni neraščišćenom prošlošću, probiti opne svjetlije budućnosti. Dovoljno je da netko osedla kakvog ždrijepca iz totalitarnih ergela pa da Hrvati na svojim vrancima galopiraju sa zastavama totalitarizama iz 20. stoljeća, kao da time izvode državu iz krize zaostajanja, iseljavanja, siromaštva...
Preskakanje političkih prepona iz prošlih vremena postaje omiljeni nacionalni sport na kome gube stručnjaci kad brane svoju „stranu“, koliko i političari koji ih na to navode. Politika samo vruće željezo hvata tuđim rukama.
Povijesni revanš
Teorija o dva totalitarizma, koji su obilježili i odredili hrvatsku političku povijest 20. stoljeća, i koji je opterećuju u ovome stoljeću, nije u startu, ni u načelu, netočna: dva totalitarizma su stvarno postojala, počinili su tolike zločine da ih danas nitko ne može braniti ni preporučivati. I fašizam i komunizam ispunjavaju sve uvjete da se zovu totalitarnim režimima i potpuno se uklapaju u političke i teorijske definicije totalitarizma: nemaju, ni jedan ni drugi, potrebnu demokratsku arhitekturu, s političkim strankama, slobodnim izborima, slobodom govora, izražavanja i djelovanja.
Kad bi Hitlerovoj nacističkoj Njemačkoj, ili njezinoj kopiji u Hrvatskoj, Pavelićevoj ustaškoj državi, nedostajala samo demokratska infrastruktura, ne bi se za njima vukli toliki zločinački tragovi, kakve nisu ostavljali drugi totalitarni režimi. Nacisti su na projektu povijesnoga revanša zaluđivali naciju, nisu lagali, nego su otvoreno govorili o svojim zločinačkim planovima: njihovi su vođe nacrtali što će sve raditi kad dođu na vlast, imali su koncentracijske logore na papiru prije nego što su ih osnovali „na terenu“, objavili su da će pokoriti Europu prije nego što su krenuli u osvajački pohod, najavili pobjedu dominantne „više rase“ prije nego što su započeli s rasnim zakonima i arijevskom dominacijom.
Sve je bilo napisano u „Mein Kampfu“ prije nego što je Hitlerova borba za njemačku Europu i započela. I Napoleon je htio osvojiti Europu, ali su njegove ideje slobode, bratstva i jednakosti bile superiorne tadašnjim standardima europske politike. Kad je (iz)gubio rat, “Veliki imperator“ tješio se sa Sv. Helene da će iza njega ostati Code civile, koji je izvezao u Europu. Što je ostalo poslije nacizma, odnosno fašizma? Koja kultura i umjetnost, kakva politička ostavština? Što se od toga može (o)braniti? Ništa! Talijanski fašizam, njemački nacizam i svi njihovi sateliti, uključivo i hrvatsku Nezavisnu Državu, ne mogu se svesti na totalitarizam, još manje na nedemokratski režim. Bili su oni nešto više i teže od toga – zločinački režimi, s fanatičnom državnom i stranačkom vojskom, s rasnim zakonima i s logorima smrti. Teorija o dva totalitarizma ne bi smjela biti maska za prikrivanje zločina nacizma i fašizma, kakve svijet nije vidio ni prije ni poslije toga (uz svu tragičnu konkurenciju u različitim sistemima i na raznim stranama).
Komunistički totalitarizam, za razliku od nacističkog i fašističkog, koji su bili najavljivani, izgrađen je velikom prijevarom: ljudima je obećavana sloboda, dobili su teror; obećan im je bolji život u jednakosti, doživjeli su siromaštvo u oskudici; projektirano im je bratstvo, vidjeli su bratske sukobe; planirana je vlast slabijih, razvila se vlast nove vladarske kaste. Komunizam je, kako dokazuju njegovi veliki povjesničari poput Erica Hobsbawma, imao tu nesreću da nije pobijedio u centru, nego na periferiji Europe, da je uspostavljen silom, a ne slobodnom voljom, da je zavladao u zemlji bez demokratskoga iskustva, koja je drugima nametnula svoj sirovi i surovi model nasilne i zločinačke vlasti. Komunizam se kompromitirao a da, kako je lijepo pisao Mirko Kovač, nije ni postojao, osim kao – utopija.
Fašizam/nacizam trebalo je rušiti u teškoj borbi, s milijunskim žrtvama sa svake strane; komunizam je pao sam od sebe, pošto je prije toga maltretirao i ubijao vlastiti narod i svoje sljedbenike, također u milijunima žrtava. Sovjetski je komunizam oslobađao Europu od fašizma, ali je, za nagradu, pokorio pola Europe. I u njima dokinuo slobode. Tko za takvim državama žali, živi u prošlosti. Znanstveno istraživanje i politička analiza toga vremena je korisna stvar; njih nema dovoljno da osvijetle prirodu tih režima, njihove sličnosti i razlike.
Povjesničar François Furet smatra „legitimnim“ usporedbu dvaju totalitarizama, ali ne i njihovo izjednačavanje. Fašizam je njemu „patološka egzaltacija nacionalnog osjećaja“, dok je komunizam u svojoj staljinističkoj verziji „boljševizam transformiran u ruski nacionalizam“ (otuda Putinova simpatija za Staljina?). „Europa pred našim očima – piše Furet – umire od najbanalnijeg otkrića kao što je nacija“. I fašizam, još više nacizam, i komunizam, operiraju njome, čak i manipuliraju da bi lakše pridobili narod za politiku koja se na kraju okretala protiv naroda. Nositelj kršćanske linije među francuskim teoretičarima Paul Ricoeur (intelektualni mentor sadašnjeg predsjednika Macrona) također polazi od toga da „ima sličnosti“ između dvaju totalitarizama, prije svega u metodi, ali da se razlikuju u politici.
Najoštriju granicu postavlja Karl Jaspers, njemački filozof koji je za vrijeme i neposredno nakon rata nastupao kao savjest njemačke nacije, tvrdnjom da je „nacistička država iz temelja zločinačka“ i da su „njezin plan genocid i bespravlje“ (što komunizam nije imao u programu, i kad se služio brutalnim metodama nasilja). I Sud u Nürnbergu, uspostavljen s mandatom „denacifikacije“ Njemačke, utvrdio je da su SS i Gestapo „kriminalne organizacije“. Teorija o totalitarizmu ne drži vodu: nacizam i fašizam bili su nešto mnogo teže i opasnije.
Zaštićeni antifašizam
Hrvatska ratna država uspostavljena je na savezu s Mussolinijem, ali je s rasnim zakonima i logorima smrti bila kopija nacističke države. Ni ona se ne može svesti na svoju totalitarnu dimenziju; bila je, i ona, nešto više i nešto teže od toga, kao i njezin original. Na europskoj skali vrijednosti, fašizam i nacizam imaju izrazito negativno značenje, toliko da se u najvećim zemljama i danas odbacuje i sama mogućnost njihove obnove ili afirmacije. Najdemokratskije europske države su i dalje budne, na oprezu: Italija zabranjuje simbole fašizma, Njemačka na stadionsko „Sieg Heil“ skače kao oparena, Emmanuel Macron opominje da bi šutnja pred zločinima fašizma mogla biti sudioništvo, Englezima nitko ni „R“ od revizionizma ne može prodati. Možda su u strahu izrasle velike oči: koga su zmije fašizma ujedale, i guštera se boji. Antifašizam je na kontinentu zaštićen, i kao ratno-politička stečevina i kao civilizacijska vrijednost.
Što bi bilo u Europi i s Europom da su fašizam i nacizam trajno pobijedili? Misli li na to onaj dio hrvatske politike koji se zauzima za slobodni protok fašističkih ideja? Nije dvojbeno da je komunistički režim u Jugoslaviji bio totalitaran, po istoj političkoj metodologiji po kojoj su to bili fašistički i nacistički režimi, jer nije omogućavao političke slobode, jer je sprečavao političku i tržišnu konkurenciju, ograničavao slobodu govora i slobodno izražavanje, progonio i ubijao protivnike. Čak i kad se udaljavao od staljinističke matrice, jugoslavenski je režim zadržavao sve totalitarne oznake jednopartijske države, policijske vlasti i ideološkoga monolita.
Nisu svi totalitarizmi u svemu jednako totalitarni da bi se mogli posve izjednačiti ratni pobjednici i gubitnici rata u teoriji o dva totalitarizma, niti poistovjetiti njihovi ideološki ciljevi: nacizam je htio uspostaviti dominaciju jačih, rasnu prije svega, a komunizam vlast slabijih, klasnu prvenstveno. Nisu uspjeli, ni jedan ni drugi, ali su opteretili demokraciju svojim neuspjesima. Georges Bernanos u totalitarizmu, i u jednini i u množini, vidi „političku i socijalnu mržnju“ i „gubitak moralnih vrijednosti“. Žrtvujući Čovjeka Naciji i Državi, totalitarizam se potvrđuje kao opozicija humanizmu.
Na izlasku iz rata hrvatski antifašizam nije bio jednobojan, iako su u njemu politički, ne i brojčano, prednjačili komunisti; vlast koju su formirali od početka je bila jednobojna, što je omogućilo njezino nekontrolirano ponašanje, masovna ubojstva, osvete i nasilje pobjednika nad poraženima (i ne samo nad njima). To je trajno kompromitiralo komunističke vlasti i produžilo negativni sud čak i kad se ona pozitivno mijenjala. Oholost pobjednika škodila je pobjedi i u demokratskim državama: generala De Gaullea je i njegov prijatelj François Mauriac morao opominjati da ne dopusti da nove francuske vlasti oblače „čizme Gestapoa“, a Albert Camus vehementno braniti stajalište „ni mržnja, ni osveta, nego pravda i istina“. U ambijentu svakojakih frustracija i (zlo)pamćenja Francuska je, za ilustraciju, raspustila rukometnu federaciju i zabranila rukomet, kao njemački sport! Najuspješniji francuski sport 21. stoljeća bio je punih osam godina „na ledu“, dok Francuzi nisu toliko sazreli da su se mogli oslobađati kompleksa Njemačke i opterećenja okupacije.
Umjetno održavanje na životu
Pobjednicima nije bilo lako (o)vladati pobjedom, posebno u državama, kakva je bila Jugoslavija, koja nije imala političku opoziciju da može kontrolirati vlast i ograničavati njezine ispade. Parafrazirajući Krležin stav o gluposti, moglo bi se reći da je zločin i u komunizmu zločin. Totalitarizme to povezuje; totalitarizmi su mrtvi, i to ih također povezuje: nisu još sahranjeni, i neće još, budu li sahranjivani u zajedničku grobnicu; to ih razdvaja. Uz komunizam se više ne veže ni sila, ni snovi: pao je od nemoći, kao potrošeni sistem; daljnja stigmatizacija i ideje i režima više ide za tim da na račun nasilja komunizma padnu u drugi plan zločini fašizma. Ni fašizam, koliko god ga nostalgičari umjetno održavali na životu, nema snage da se drži na nogama; ima neku mistiku, koja ga u očima prosvijećenog – ne i prosječnog – demokrate, čini (trenutačno) opasnijim od komunizma.
Hrvatska ima dva totalitarna iskustva; ni jedno više ne može proći. Etičari su ostavili dobru podlogu političarima – ni osvećivati, ni slijediti! Čini se da nedostaje prava mjera i dobra metoda. Kritika komunističkog totalitarizma neće biti politički relevantna dok se samo obračunava s prošlošću koja se, nota bene, ne reciklira, a ne osuđuje fašizam i ustaštvo, koje se pokušava oživjeti; ne mogu ni antifašizam i kritika na račun revizije ratne prošlosti, biti uvjerljivi dok ne pođu od toga da se iz antifašizma poslije rata izrodila diktatura i totalitarni poredak, i da imaju što mesti i ispred vlastitoga praga. Jedan totalitarizam ne može pokrivati ni pravdati drugi: svaki ima svoje porijeklo i svoje hipoteke; izjednačavanje ne vodi rješenju. Politički su oba mrtva: svaki zaslužuje svoj pogreb, svoju grobnicu i svoj nekrolog. Da i mrtvi, i njihovi duhovi, ne bi nastavljali borbu: s pločama umjesto zastava.
Sramotno je da VL objavljuje ovakve članke. Mirko Galić piše: "Komunizam je, kako dokazuju njegovi veliki povjesničari poput Erica Hobsbawma, imao tu nesreću da nije pobijedio u centru, nego na periferiji Europe, da je uspostavljen silom, a ne slobodnom voljom, da je zavladao u zemlji bez demokratskoga iskustva, koja je drugima nametnula svoj sirovi i surovi model nasilne i zločinačke vlasti. " Žalosno je da urednik VL-a ne zna da Eric Hobsbawm nije bio veliki povjesničar komunizma, nego komunistički apologet i član Komunističke partije od 1936., dakle običan staljinist koji je prodavao bajke naivnim Englezima.