Sve je jasnije da u Hrvatskoj više ne funkcionira tradicionalni dvopartijski politički sustav, koji je uvijek bio obilježje zdravlja svakog višestranačja i svake parlamentarne demokracije.
Ljevica je u rasulu, bez političke supstance. Točnije, sa supstancom koja se svela na brigu o zdravoj prehrani, udomljavanje pasa lutalica i radikalnu kritiku dodjele poticaja za kulturu. Desnica je u svom trijumfu toliko okrupnila, takoreći napupila, da joj, kao i kod svih jednostaničnih organizama u sličnim situacijama, sada prijeti razmnožavanje jednostavnom diobom.
Možda okolnost da za lidera ima čovjeka s uvjerenjima postnacionalnog liberalnog globalista najbolje ilustrira njezinu vlastitu besupstancijalnost i operiranost od političke biti.
U tom hrvatskom ideološko-političkom vakuumu zadovoljno se šire i popunjavaju prostor različite ad hoc političke stranke, koje sebe definiraju kao transpolitičke i transideološke, sa svojim jednokratnim i konkretnim agendama, teško uklopivim u neki širi smisaoni horizont.
I doista, ako biste u tom kolažu hrvatskog političkog života bilo kojem elementu nekog od tih skupova zamijenili mjesto s elementom nekog drugog skupa, ništa se ne bi promijenilo. Svaki od njih savršeno je zamjenjiv i pristaje onom drugom.
Slika je to hrvatske postnacionalne demokracije. Ona sve više nalikuje nekoj vrsti jednopartijskog sustava, kakav smo imali u komunizmu. Ideološki ciljevi su definirani, smjernice jasno utvrđene, političari su postali komesari koji samo trebaju te ciljeve provesti tako da angažiraju i zadovolje svaku od interesnih skupina društva.
Ne postoje više lijeve i desne politike, ne postoje oštre podjele i borba oko ciljeva, nema društvene dinamike, sve se utopilo u mirujuću nepokretnu sliku sve-jednoga. Ne može se reći da pritom ne pratimo svjetske trendove.
Prilično smo srdačno i zahvalno prihvatili globalizam, kao što smo nekad prihvatili komunizam. Ako pogledamo tu sliku u Europi ili Americi, rezultat je sličan. Jednopartijsko globalističko jednoumlje i tamo je raširilo svoja krila ispod privida višestranačja.
Od Trumpove pobjede jednako strepi republikanski establišment kao i demokrati. Njegovom pobjedom bio bi ugrožen transpolitički i transideološki pakt koje su sklopile elite. Slično je u Njemačkoj, gdje Angela Merkel zauzima golem politički prostor svojim postmodernim kolažiranjem lijevih i desnih politika. Nije važno jeste li lijevo ili desno, važno je prihvaćate li ili ne novu normalnost kako je definiraju globalističke elite.
Sličan proces možemo vidjeti na djelu i prilikom formiranja nove hrvatske Vlade. Novi premijer ne samo da ne dijeli političke vrijednosti većinskog dijela svog biračkog tijela, već svoju politiku definira tako da te vrijednosti pokušava izgurati na marginu kao ekstremne, zauzimajući poziciju nekoga tko definira novu normalnost. Ta normalnost, međutim, ne reflektira stavove dobrog dijela njegovih glasača.
Ogledni primjer je tiha pobuna “baze” pri imenovanju nove ministrice kulture, koja je zamijenila popularnog bivšeg ministra Hasanbegovića. Hasanbegović je smijenjen jer se pokazao kao netko tko je nezamjenjiv u sustavu univerzalne zamjenjivosti.
Njegov problem nije to što bi bio ekstremist, već to što nije potpuno operiran od ideološkog sadržaja, kako bi se mogao uklopiti u besadržajni ideološki postav globalističkih elita. Koliko je situacija neprirodna, možda najbolje ilustrira to što njegovu smjenu hvali lijevoliberalni tisak, dok desnica gunđa.
Ne sva, naravno. Samo ona koja ne prihvaća ideologiju globalizma. To je onaj dio političkog spektra koji mora biti izguran na marginu kako bi globalistička elita u Hrvatskoj uspostavila svoju normalnost. Plenković pritom samo ponavlja obrazac Angele Merkel.
Glavni problem današnjih globalističkih elita jest taj što je jako teško ići protiv struje narodne volje u jednom demokratskom sustavu. Globalisti ne poznaju svoju bazu, jer su odavno izgubili dodir s narodom.
Oni misle da je demokratičnost stvaranje što širih koalicija političkih elita, a ne odgovornost političara prema volji onih koji su ih birali. Polako postaje vidljivo da je to samo novi oblik jednostranačja i despotizma. Takvo stanje je, jasno, na dugi rok neodrživo.
Hrvatska se danas politički ponovno nalazi u 1990. Vrijeme je velikog resetiranja sveukupne političke scene. Nova podjela više ne ide lijevo-desno, već gore-dolje, narod protiv otuđenih elita. Plenkovićeva će Vlada tu novu političku podjelu u Hrvatskoj dovesti do kristaliziranja.
>> Bi li Marx glasao za desne populiste
Bravo, točno u sridu!