Veselje u svinjcu, veselje u štali u Svetom Đurđu uoči Uskrsa. Krave i krmače iz mjesta u Podravini od načelnika općine dobit će i ove godine – uskrsnicu! 100 kuna po kravi, 50 po krmači. Novac stiže vlasnicima, a životinje dobivaju – klopu.
Josip Jany (65), načelnik općine sa samog sjevera Hrvatske, jedini u zemlji i životinjama daje komad kolača iz proračuna. Božićnicu su životinje već dobile, uskrsnica stiže ovih dana. Praksa je u ovom mjestu kraj Ludbrega takva već šest godina, tu su već navikli da neka kuna kapne i životinjama...
Cilj je spasiti što se spasiti može, pomoći bar malo stočarima da ne dignu ruke i ne potjeraju stoku zauvijek iz svojih dvorišta. Iznos je simboličan, neće stočare spasiti, ali lijepo je čuti da se netko o njima brine. I da se uopće za njih čuje, na njih kao da smo zaboravili. Uostalom, kad bi se zbrajao broj krava, krmača, kobila i koza, bio bi jednak onom stanovnika ove općine. Ljudi je tu oko 3800, a i domaćih životinja je tu negdje...
Zbog štalice sam na moru bio deset dana u cijelome životu
U Prilesu, u štali su krave Dina, Bubu, Mica, Martina, Sofija, Sara... Uskrsnica im stiže.
– Kravica nam je nekad bila mamica – govori, nudeći gemišt, Josip Kos (57).
– Imam 17 krava. I svaki mi je dan isti. Nema vikenda, nema praznika, priča se ponavlja. Ujutro sam u štali od 6 do 9, pa navečer od 18 do 21. Supruga i ja čistimo od gnoja, hranimo, muzemo. Svaki dan po šest sati, pa ujutro Jovo nanovo. Kao Sizif. U štali su krave crveni holštajn, crna simentalka, imaju i jednog bika.
Žvaču sijeno i sa zanimanjem gledaju reportere Večernjeg lista. Nova lica...
Koliko ste puta u životu bili na moru?
– Dobro pitanje! Dva puta po pet dana. Deset dana ukupno u cijelom životu! Kćeri su uskočile, pričuvale stoku tih dana – govori Joža.
Gdje ste bili na obali?
– U Sukošanu, i tih deset dana, dva puta po pet dana, jedini su u našim životima kad smo se supruga i ja odmorili. Nemrem nikam, nema tko. Kćeri su se udale, završile fakultete, rade, kravice su ostale naša briga 365 dana. Kravica mora jesti i piti – govori Kos.
Koja je najmlađa kravica u štali?
– Martina, okotila se prije pet dana. I dobila je ime s početnim slovom M po mami. Martinino će tele biti Megi... I tako to ide.
Koja je računica stočara, jeste li u plusu?
– Hrana za stoku poskupjela je 60 posto, a cijena mlijeka ostala je ista. Cijena mlijeka je oko 2,60 kune a krava pojede dnevno oko tri kune. Da ne dobivamo državne poticaje, imati krave bio bi čisti gubitak.
Koliko litara mlijeka daje krava godišnje?
– Oko sedam tisuća, ako daje manje, tada je problem.
Isplati li se cijeli život provesti u štali?
– Tako je, kako je. Moj je otac Valent imao pet krava, cijeli sam život s njima. Da se posebno isplati, i ne... Ali za skroman život ipak imamo. Radio sam 15 godina kao obućar u tvornici Peko u Ludbregu, bio majstor za brušenje đona. Radilo nas je 1800 u tvornici, tvornica je propala, a ja...
...natrag u štalicu?
– Da, ja sam se vratio u štalicu.
Što vam može pomoći, gdje bi vam se moglo olakšati?
– Mljekari bi trebali imati razumijevanja za nas stočare, trebaju znati da i mi imamo ulaganja.
A općina?
– Za Božić su kravice dobile božićnicu 200 kuna, sad za Uskrs 100. I tako je već godinama. Načelnik nam je prva liga, a Svetom Đurđu je sve ljepše živjeti. Općina se uređuje, i mi na selu se prilagođavamo modernom životu, nezaposlenih nema, doseljavaju se mlade obitelji, a mi mještani, mi smo zadovoljni! Hoćete li odustati od krava?
– Ne! Još ću malo izdržati, ne dam se... – govori Kos.
Njegovi psi labradori Vita, Lu i Rio veselo ispraćuju goste iz svog dvorišta. Mašu repom, ne laju. Igrali bi se... Krenut ćemo dalje u – svinjac, no prije otići do prvog čovjeka kraja, načelnika Josipa Janyja.
– Kravice u dvorištu imao sam i ja kao klinac, odrastao sam uz njih, mama Anđela i tata Andrija imali su dvije. Tako je na selu, ja sam tu iz Luke... Pili smo svako jutro friško mlijeko. I ovako, simbolički, želim pomoći proizvođačima mlijeka da pokušaju zadržati kravice u dvorištima i danas, desetljećima kasnije...
Nije im lako – govori načelnik Jany pa ponosno dodaje: – Imamo pet nogometnih klubova! Drava – Ajax, Radnički Hrženica, Karlovec, Podravac, Sesvete i Struga Rovokop. Jedan od trenera mladih nogometaša je i Bojan Vručina, nekadašnji napadač Slaven Belupa. Imamo najbolju školu nogometa u županiji i sve Općina plaća!
Je l’ istina da Općina vodi stanovnike autobusom na more na jednodnevni izlet? – Čuli ste za to? O čemu se još brine općina?
– Trudimo se da svi, od najmlađih do najstarijih, dobiju svoj dio kolača iz proračuna. Novorođeni dobivaju oko dvije tisuće kuna, klincima za Svetog Nikolu dajemo poklone, nedavno je otvoren i novi vrtić. Osnovnoškolcima je plaćena kompletna kuhinja, obroci i radne bilježnice (država daje knjige), studentima kao ohrabrenje za studij godišnje ide oko dvije tisuće kuna, umirovljenici s manjom mirovinom dobivaju pomoć od oko 400 kuna. Dobivaju novac i nogometaši, naši hrabri vatrogasci, pa i zašto ne i životinje?!
Dobiva li načelnik uskrsnicu?
– Ne! Ali kravice i svinje da. Oko 160.000 kuna godišnje ode na božićnice i uskrsnice. Koliko ima krava u općini?
– Nekad je svako selo, a mi imamo devet sela - Hrženicu, Karlovec, Komarnicu, Luku, Obrankovec, Priles, Sesvete, Strugu i Sveti Đurđ, imalo nekoliko stotina krava. Svako mjesto.
Danas cijela općina ima 150 krava. A krmača?
– Oko dvije tisuće. Imamo jednog koji ima 250 komada. Ali uskrsnica ide za do deset krmača, nekad je bilo za pet krmača po dvorištu, pa smo povećali broj na deset. Ne bismo imali baš za sve...
Zašto to radite, jedini u zemlji, čemu taj trošak?
– Želim da moji susjedi jedu zdravo. Znamo kakvo je domaće meso, a kakvo ono iz uvoza. Mladi se, nažalost, ne žele baviti time, a bilo bi idealno da uz mlijeko imamo i – siranu. Zdrava hrana, zdrav život, jednostavno je.
A država?
– Država nam počiva na uvozu, a domaća proizvodnja je sporedna stvar. Ove uskrsnice i božićnice nisu veliki novci, ali ljudima ipak nešto znače, pokriva im neke troškove. Zečevi, simbol Uskrsa, ostaju bez uskrsnice? – Ima ih vrlo malo... Dobivaju i kobile, ali i koze. Kobile su dvije, a koza ima desetak.
A muški? Bikovi, jarci?
– Oni ne. Nema mlijeka, nema uskrsnice. I ne bune se (smijeh) – govori Jany. A umirovljenici?
– Njima je uskrsnica 200 kuna. Zaštitnik općine Sveti Đurđ je Juraj koji ubija zmaja. Zagrepčanima poznat i po spomeniku ispred HNK. Zmajeva nemate? – Juraj je to riješio (smijeh)... Inače, mjesto je po njemu i dobile ime. Sveti Juraj, Đura, Đurđ... – govori Jany.
Načelnik sam gradio fontane
U mjestu između Drave i rijeke Plitvice imaju i – mjesto za kupanje na rijeci Plitvici. Uz crkvu, tu je škola, novi vrtić, šest dućana i kafići među kojima su najpopularniji Trojka i Bijeli bagrem. Na terasama se piju gemišti. Graševina, rizling, chardonnay, pinot... Plus mineralna voda. Vino rade susjedi Jagić, Banjkovec, Kunić Gomaz, DeMar, a u kraju imaju i višestrukog svjetskog prvaka, Tihomira Bendelju, koji je majstor twirlinga, kombinacije plesa, ritmičke gimnastike i štapa. Mlada hrvačica Iva Gerić proglašena je najboljom u zemlji, djevojka je osvojila i prvu žensku medalju u hrvanju ikada u hrvatskoj povijesti. Nešto se događa. Čak se i – mladi doseljavaju.
Kako to?
– Naknade su male, prirez je svega pet posto. Plaćamo i prijevoz za učenike, ulažemo u mladost. Kako za sve imate novca?
– Nema ga puno, ali novac treba dobro rasporediti. I ako ga je malo, može se rasporediti kako treba. Javljamo se i na sve javne natječaje, tu je tajna. Malo po malo, koliko skupimo, toliko imamo, ali se trudimo. Prvo smo pokrivali minuse, sad imamo i za podijeliti... Na prošlim lokalnim izborima kao kandidat HNS-a dobili 87,49 posto glasova, jeste li bili državni rekorder?
– Mislim da jesam (smijeh). Znate, i taj sam postotak osvojio u utakmici protiv kandidata i SDP-a i HDZ-a. Znate, u malim mjestima ionako se biraju ljudi, a ne stranke. Općinu gledam kao nekad svoj vodoinstalaterski obrt. Imaš malo pa pokušavaš nešto napraviti od toga. Pred zgradom općine su i – dvije fontane, svaka sa šest vodoskoka.
I vi, kao i u metropoli, radite fontane?
– Doslovce ih radimo sami! Bio sam vodoinstalater cijeli život pa sam s dečkima iz općine dao na posao. Darko, Zvonko, Pančo, Skippy, Mladen, Stanko... Udružili smo se i učinili sve, od kopanja do crpki, dizni, pumpi... Fontane rade i zimi, a stajale su par tisuća kuna...
A voda?
– I to je dobar štos! Voda dolazi iz župnog bunara. Župnik velečasni Vlado Borak dao nam je župnu vodu, nije to puno, svega par kubika godišnje, a mi smo zauzvrat osigurali da njegova Župa Sveti Đurđ dobije novu ogradu! Držimo se jedni s drugima, pomažemo kako god tko može.
Koliko se mladih doselilo?
– Prošle godine 15 obitelji.
Cijena kuća u Svetom Đurđu?
– Od 20 do 40 tisuća eura...
A kvadrat građevinskog zemljišta?
– Već se od pet eura može naći... Što da i druge općine u zemlji slijede vaš primjer?
– Neka kolege načelnici pomognu svojim ljudima. Neka pokušaju. Trebamo kao prvi ljudi naših mjesta omogućiti malom čovjeku da održi selo na životu. Evo, imamo susjeda koji na farmi Luneta godišnje proizvode 40 milijuna jaja! I na njega smo ponosni.
Što dalje?
– Dom za starije i nemoćne. Rotore smo već napravili. Na domu sada radimo. Klinci i vrtić su nam bili prioritet, sad se okrećemo brizi o našim starijima. Načelnik nastavlja u svom smjeru, a mi prema – vrtiću Suncokret. Otvoren je prije pet mjeseci.
Država malo daje u svinjac
Ravnateljica Tihana Ledenko (37) kaže: – Doseljavaju se mladi ljudi, često zovu roditelji koji su novi susjedi, interesiraju se ima li mjesta. Klinci uživaju, roditeljima cijena vrtića nije previsoka, a bake i djedovi su zadovoljni jer više ne moraju unuke čuvati cijeli dan, imaju vremena za sebe – govori Ledenko.
Koja je cijena vrtića?
– 550 kuna mjesečno.
Kakvi su ljudi u Svetom Đurđu?
– Otvoreni, žele pomoći. Nedavno smo radili botanički vrt, a susjed koji ima sjemenaru donirao je sadnice malina, višanja, kupina... Nosili su i roditelji. Tu se držimo svi skupa – govori šefica vrtića.
Frizerka Andreja Jagić (43), jedina je u Hrženici. Njena obitelj se bavi i poljoprivredom, imaju i šezdesetak krmača.
– Svi se brinemo o svinjama. I suprug Damir i kći Amalija, a svim snagama pomaže i sin Matija. Moj Damir je zaposlen na benzinskoj crpki, ja radim kao frizerka, a uz to se brinemo o životinjama. Puno je tu posla, od pripreme hrane, čišćenja. To su živa bića, neće ih nitko s ulice doći obići i pobrinuti se o njima ako to ne učinimo sami. Nema vikenda, nema mora...
Ni vi ne odlazite na Jadran?
– Išli smo nekad, po dva-tri dana. Sad su djeca veća pa možemo i njima prepustiti brigu i otići ljeti na tjedan dana do Zadra ili Krka.
Koliko pomaže Općina?
– Svaka je pomoć dobrodošla! Hranu za svinje sami proizvodimo, kukuruz, ječam, zob, pšenicu. I tu nam svaka kuna znači. Počeli smo suprug i ja, dok smo bili mladi, s par krmača. Pa ih je bilo pet, pa šest... sad smo na šezdeset. A ima mjesta i za povećanje, možda za još deset. Mi uzgajamo odojke, a oni kasnije idu na tov.
Pomaže li država krmačama?
– Varaždinska županija da, Općina Sveti Đurđ da, a država ne puno.
Što bi vam olakšalo život u svinjcu?
– Jednostavno je, da se meso ne otkupljuje od stranaca, već od nas domaćih. Da se pošten rad malog čovjeka isplati – poentira suprug Damir Jagić.
Novac koji ovdje životinje dobivaju je simboličan. Neće spasiti stočare, ali i time se pokazuje da se o selu treba brinuti. Mogla je općina kupiti novi Renault Megane. Ili Volkswagen Polo. Daciju Duster s pogonom 4x4. To je otprilike taj iznos koliko godišnje dobivaju životinje. Ali nije, ide njima. U svinjac, u štalicu. Fontane ionako imaju.
Krete. ski naslov, ako nagrađuje krave i svinje javi se možda i konji dobivaju.