Od svih ministara u Vladi, najbolju i najkompetentniju reakciju na prošlotjedne požare imao je ministar poljoprivrede i ribarstva Tomislav Tolušić. Ali i to, kad bolje pogledate, ne svojom zaslugom. Tolušić, naime, nije ni luk jeo ni luk mirisao, ali se svejedno našao u poziciji da u utorak, čim je požar oko Splita ugašen, objavi kako njegovo Ministarstvo već ima spreman natječaj za podjelu 20 milijuna eura za nadoknadu štete vlasnicima opožarenih poljoprivrednih površina. To je sustav koji funkcionira! Još se praktički dimi u maslinicima i vinogradima, a ministar već ima 20 milijuna eura koje će podijeliti vlasnicima tih maslinika i vinograda, do punog, stopostotnog iznosa štete. To je velik pomak u odnosu na vremena kad se, nakon ovakvih požara, prvo tražio novac u tekućoj pričuvi državnog proračuna, pa se natezalo i pretakalo iz šupljeg u prazno. Ovaj put je drukčije, ali ne zbog nadnaravnih sposobnosti Tolušića, nego zbog nečeg drugog – Europske unije. Program ruralnog razvoja, koji je Hrvatska morala izraditi da bi koristila fondove EU, predvidio je 118 milijuna eura za naknadu štete na poljoprivrednim površinama pogođenim elementarnim nepogodama. To je 118 milijuna eura do 2020. godine, a natječaj za ovih 20 milijuna eura, koji se ovih dana raspisuje, jednostavno se poklopio s velikim požarima u okolici Splita. I dao priliku ministru Tolušiću da pokaže kako sustav funkcionira.
Da, funkcionira zahvaljujući fondovima EU i Programu ruralnog razvoja, odobrenom još u svibnju 2015., dakle još dok je Tolušić bio daleko od ministra. Zato je neobično bilo vidjeti voditeljicu nedjeljnog HTV-ova Dnevnika koja, nakon što joj je ministar Tolušić lijepo izdeklamirao sve oko ove pomoći u visini 20 milijuna eura, pita: “Spomenuli ste i dio iz Europe, što možemo tu očekivati”? Pa sve je to, draga, “dio iz Europe”. Bez tog dijela iz Europe, ni ministar Tolušić ne bi imao čime pokazati da njegov dio sustava funkcionira, nego bi se vjerojatno, kao i toliki drugi počevši od najvišeg državnog vrha naniže, upustio u prizemne, egom opterećene verbalne sukobe i glumljenje uvrijeđenosti. Ministar Tolušić je, dakle, imao najbolju reakciju, a velika trojka sastavljena od predsjednice, premijera i ministra obrane imala je najgoru i najneodgovorniju. Premijer Andrej Plenković pogriješio je kad je govorio o požaru kao “interesantnom” i “atraktivnom”. Umjesto u sebi, krivca za tu nespretnu izjavu kasnije je tražio u “zlonamjernim komentarima u medijima”. Ali, čak i da je izrečena u dubokom svemiru, gdje nema ni gravitacije ni medija, izjava koja doslovno glasi “Vjerujem da ćemo iz ovog požara koji je interesantan zato što je praktički došao do kuća izvući određene poruke” može biti shvaćena upravo tako: da je čovjeku zanimljivo kad ljudima gore kuće. Premijer je mogao već istog dana reći da se pogrešno izrazio, da nije želio reći to što se iz te izjave može shvatiti, ali on to nije učinio. Predsjednica je pogriješila jer ne može sipati nasumične komentare o radu drugih (ako govorimo o Vladi, onda i važnijih) tijela državne vlasti. Ili može, ali mora računati na to da će takve izjave uvrijediti one koje tako nasumično kritizira. Nažalost, vidjeli smo takvo ponašanje Predsjednice i u verbalnim napadima na neke veleposlanike, a tendenciju zaobilaženja Vlade i nadležnih ministara vidjeli smo i kad je otišla u Suboticu potpisati deklaraciju s Aleksandrom Vučićem, u čiju pripremu tadašnja Vlada nije bila uključena. Ako se Krstičević našao pogođenim zbog jedne izjave, zamislite koliko je dobre volje, energije i truda moralo biti uloženo da nitko iz Vlade ne reagira na njezin izlet ne u izjavu, nego u potpis na nekakvu deklaraciju sa Srbijom.
I, konačno, ministar obrane Damir Krstičević pogriješio je jer je dopustio da njegovi privatni osjećaji, i olaka uvrijeđenost, postanu važniji od ugleda institucija, prvenstveno MORH-a, ali i institucije Predsjednice RH. Krstičević ostaje ministar uz ovako sročeno priopćenje: “Javnosti su poznati razlozi zbog kojih sam ponudio svoju ostavku, već sam ih više puta javno obrazložio i želim odlučno demantirati bilo kakav drugi skriveni razlog ili motiv”. Uz dužno poštovanje, general-ministre, javnosti uopće niste suvislo obrazložili svoju ostavku, izrečenu kroz polurazumljive telefonske izjave jednom dnevnom listu (čije je izvještavanje o toj temi u jednom trenutku i sâm MORH-a morao demantirati). Nije primjeren ni način na koji ste tu ostavku dali, a ni način na koji ste iz nje izašli. Tako se ne sanira šteta na političkom požarištu.
Negdje 2012 godine ljudima su poplavljene kuće za štetu su dobili od države sedam kuna odštete . Dok se su se ministri hvalili da su za štetu ljudima osigurali i isplatili milijune kuna. Kamo su ti milijuni kuna završili tko zna ali onaj kome je uništena imovina nije dobio ništa.