Što je sve izronilo na površinu u ovakvoj demokraciji! Često poželim da me mlati crvena milicija radije nego da ovo gledam, slušam i čitam u novinama... Ovako zvuči jedan od tisuća i tisuća rezigniranih, ljutitih pa i očajnih komentara posljednjih dana ispisanih ispod tekstova na portalima. Povod za sveopći bijes, dakako, uhićenje je Dragana Kovačevića, alfe i omege strateške javne tvrtke, kojeg je država postavila da u njezino ime upravlja i tvrtkom i novcem građana, a kojeg je USKOK u istrazi označio kao osobu kojoj je poduzetnik Krešo Petek šefu predao mito od 1,96 milijuna kuna. I tko zna bi li se vijest o uhićenju jednog u dugačkom nizu posrnulih državnih službenika - za kojeg većina običnoga svijeta, izuzev zagrebačke poslovne i političke zajednice, do jučer nije ni čula - zadržala na površini dulje od jednoga dana ili dva, da ne bi famoznog kluba u Slovenskoj 9.
Rečeni Kovačević, doznalo se ubrzo, ta široka slavonska duša i čovjek s istančanom niti za povezivanje i bratimljenje ljutih ideoloških protivnika s ljevice i desnice, u poluopskurnom podrumu je, tek koji metar daleko od Ilice, žile kucavice glavnoga grada, uz tamburicu, besplatnu hranu i butelje najfinijeg vina, uz diskretnog konobara, ponekad u društvu escort djevojaka, okupljao državni vrh, ministre, biznismene, novinare, suce... creme de la creme hrvatskog društva. Mnogima sada, i treba ih razumjeti, nije drago što više ne vrijedi stara kockarska "što se dogodilo u Vegasu, ostaje u Vegasu".
Jedan od njih je i nervozni ministar gospodarstva i održivog razvoja Tomislav Ćorić u čijem se sektoru i odvija afera, i za kojeg Nacional piše da će ga Josipa Rimac "povući za sobom", koji misli da je višednevna rasprava o klubu, o tome što je kada jeo i koliko je čega ostalo na stolu, "ispod svake razine". Ima čovjek pravo, uostalom, gdje bi se trebala održavati neformalna druženja društvene elite, kada je poznato kako je famozna večera u "Marcellinu" prisjela Ivi Sanaderu i Zsoltu Hernádiju? A nema više ni hodanja po groblju gdje su, u tišini mirogojskih arkada, izgovorene neke od najvećih tajni mlade hrvatske demokracije, pa kada se još tome doda da je mobitel nezgodan po više osnova, što uglednicima preostaje nego poluilegalni prostori duboko ispod zemlje, bez prozora, skriveni od znatiželjnih pogleda?
Pa, ipak, dosadni narod ne prestaje zapitkivati, gurati nos gdje mu nije mjesto, pa sada ulaze nepozvani u klub, ispred čijih vrata danima dežuraju i dosadni mediji, napadajući kao rojevi stršljena i tražeći krv. I odgovore na pitanja. Poput onog: postoji li zapravo besplatna hrana u jednom klubu u kojem se druže političari i poduzetnici koji posluju s državom, u klubu gdje se sklapaju dealovi koji će se poslije prezentirati kao javni natječaji, u klubu u kojem opojno vino iz skupocjene butelje olako izbriše svaku granicu potencijalnog sukoba interesa i sve to u posttranzicijskom društvu koje je sklono koruptivnim djelima, u državi koja vapi za transparentnošću?
I to u lockdownu proljetos, u vrijeme dok je sav svijet stao, a običan svijet poslušno pratio naputke Stožera izbjegavajući susjede i kumove, ostavljajući cipele ispred kućnog praga. Uistinu, najtužnije je u toj tužnoj priči što u Hrvatskoj ne postoji samo jedan Dragan Kovačević. I što se zakoni primjenjuju selektivno i što je Hrvatska ogrezla u korupciju i što je korupcija u ovoj zemlji postala i ostala sistemska disciplina do te mjere da se u medijima već otvoreno govori i o koruptivnoj kulturi. I što Hrvatskom upravlja duboka država, iz podruma Slovenske ulice, a kako je u aferi Janaf sada postalo i bjelodano, i tajna društva. S tom razlikom da članovi ovog tajnog društva ne nose pregaču i bijele rukavice pa ni one gumene koje su protiv korone "propisali" onima što ih uporno dovode na vlast.
>> VEČERNJI TV Mamić: 'Netko je Milanoviću trebao reći da je 'klub' pod nadzorom. Službe nisu odradile svoj posao'
Jedan je morao otići zbog pripadnosti tajnim društvima. Ovi kako sada stvari stoje neće. Zakon ne da nije isti prema svima nego su izgleda oni zakon.