Tridesetak novinara strpljivo čeka u predsjedničkoj palači Gulkhana.
U pozadini, na samom dnu prostorije, načičkano je petnaestak kamera.
Iza njih nišane kamermani, a na stolcima se meškolje mladi afganistanski novinari. Utegnuti u uska odijela, namještenih frizura, u bijelim košuljama ispod modrih sakoa.
Iluzija o Afganistancima šminkerima raspršila se u sekundi kad mi je pogled pao na njihove cipele. Na nogama bijele čarape. I nije toliki problem što su bijele, nego što su dozlaboga prljave. Kako netko može uložiti trud, uskladiti kravatu s odijelom, odabrati pravi remen, začešljati kosu i onda potpuno promašiti s čarapama.
Eto, te mi misli same od sebe prolaze glavom dok čekamo afganistanskog predsjednika i hrvatsku predsjednicu. I onda mi pogled skrene na desni dio dvorane. U mnoštvu muških glava primjećujem ženu. Jedinu novinarku, osim mene kao pripadnice strane delegacije. Lijepa crnka, možda u ranim tridesetima. Diskretno prekrivene kose maramom, markantnog izraza lica s izraženijim nosom. Prvo što sam pomislila, bilo je: Pa zar u Afganistanu žene uopće rade i još k tome rade kao novinarke? Već u drugoj sekundi pomislim da sam očito puna predrasuda. Počinje konferencija za novinare, a predsjednik Ghani, inače svjetski čovjek koji se školovao u Americi i radio u Svjetskoj banci, upirući prstom u novinare, bira tko će postaviti pitanje.
Ne ide drugačije jer istovremeno sa stolca s pitanjem skače desetak novinara. Prvi je njegov odabir muškarac, ali pravo na treće ili četvrto pitanje dobiva novinarka. Na jako dobrom engleskom upitala ga je o odnosu Afganistana i Pakistana, u kojem se, kako ću poslije čuti, regrutiraju talibanski teroristi i ubacuju u Afganistan.
Jednaki pred zakonom
Gledajući, očito obrazovanu, profesionalnu i pristalu novinarku, čovjek bi pomislio da je Afganistan jako napredovao u pogledu ženskih prava i položaja žena. Slika je nespojiva s pričama iz svjetskih medija o djevojčicama koje, nakon što su prisiljene udati se s desetak godina, završavaju iskasapljene od pomahnitalih trostruko starijih muževa. Odrezane usnice, odrezan nos, spaljene kiselinom jer nisu pristale na seksualni odnos... samo su neke od strahota koje se mogu pročitati u izvještajima iz Afganistana. Nepismenost je najveći neprijatelj afganistanskih žena. Rođene i odrasle u izrazito konzervativnom i patrijarhalnom nomadskom društvu, u kojem je muškarac bog, a žena je tu tek da mu služi, mnoge su afganistanske žene, pretpostavljam, uvjerene da tako treba biti. Za drugo i ne znaju.
Ipak, i u Afganistanu se stvari mijenjanju. Prava žena nakon rušenja talibanskog režima ipak su nešto veća nego prije. Barem deklarativno. Tako su prema Ustavu iz 2004. godine muškarci i žene jednaki pred zakonom, ali položaj žena i dalje zabrinjava, piše u nacrtu mišljenja Odbora za prava žena i jednakost spolova Europskog parlamenta. Afganistan je i dalje jedna od zemalja u kojoj je najgore biti žena. Žene aktivistice, zastupnice i žene u javnom životu izložene su prijetnjama i nasilju. Tako su proteklih godina napadnute i ubijene mnoge visokopozicionirane žene, odvjetnice za ljudska prava i dužnosnice ministarstva za ženska pitanja. Naoružane skupine napadale su i škole za djevojčice u kojima su mete bili učitelji i učiteljice. Prema materijalu Europskog parlamenta u Afganistanu, svaka 11. žena umre u trudnoći ili pri porođaju.
Čak 87 posto žena doživjelo je nasilje u obitelji i prosječna Afganistanka, procjenjuje se, neće doživjeti 50. rođendan. Mnoge afganistanske odvjetnice za ženska prava zabrinute su da bi smanjenje iznosa međunarodnih sredstava i međunarodnog utjecaja, nakon smanjenja međunarodnih snaga 2014. godine, moglo talibanima dati vjetar u leđa i poništiti postignuti napredak u ženskim pravima. Unatoč tome što su u Afganistanu sada zabranjeni dječji brakovi, tamošnje Ministarstvo za javno zdravstvo procjenjuje da se 21 posto žena uda do svoje 15. godine, a još 53 posto do 18., piše u mišljenju Odbora za prava žena i jednakost spolova Europskog parlamenta.
Moralni zločini
Iako je talibanski režim u Afganistanu srušen prije jedanaest godina, Human Rights Watch procjenjuje da je i danas polovica žena u afganistanskim zatvorima osuđena zbog takozvanih moralnih zločina, poput seksualnih odnosa izvan braka ili druženja s muškarcima s kojima nisu u srodstvu.
Prema dostupnim podacima, afganistansko Ministarstva obrazovanja prioritetom smatra obrazovanje žena i djevojaka. Pismenost djevojčica u dobi od 12 do 16 godina dosegla je 37 posto. Izgrađeno je 9000 novih škola. Oko 40 posto afganistanskih djevojčica završi osnovnu školu, ali samo pet posto srednju. Danas je broj žena u školama i na fakultetima u Afganistanu puno veći nego što je bio prije rata.
I muftija dr. Aziz ef. Hasanović, koji je bio u delegaciji predsjednice Kolinde Grabar-Kitarović za posjeta Afganistanu, kaže da ondje fakultete trenutačno pohađa 4800 djevojaka.
– To je najveći broj dosad i jako se veselim. Poznato je da lakše manipulirati čovjekom kada je nepismen, neobrazovan. Zato je obrazovanje žena u Afganistanu iznimno važno – rekao nam je muftija Hasanović.
Žene imaju i deklarativna i stvarna prava, ali ona najviše ovise o tome tko je na vlasti u kojoj provinciji, kaže nam pak Đana Luša, članica TI Hrvatska i ekspertica za pitanja NATO-a.
– U nekim su provincijama uključene u sve, a u nekima još uvijek ne mogu ništa ili jako malo. Žene koje su izabrane u parlament jako se trude da dopru do svih, međutim opća klima mnogo je važnija od zakona i pravilnika – rekla je Đana Luša.
Istaknula je primjer 27-godišnje djevojke Farkhunde koju su Afganistanci zapalili i bacili u rijeku pod tobožnjom optužbom da je spalila Kuran.
Zbog tog brutalnog čina uhapšeno je 26 osoba, uslijedili su i javni prosvjedi, pa Đana Luša kaže da se stvari u Afganistanu ipak mijenjaju.
>>Naše vojnike cijene jer oni nikoga ne gledaju preko nišana
najveci naprijatelji su im oni koji ih vec 50 godina bombarduju i sa njima ratuju, a prvi je to djavo, zatim rusi, pa ameri pa i krscanske i neke druge zemlje koje u svojim drzavama ili okupiranim drzavama cine sami zlocine