„U središtu Sesveta strah i neizvjesnost,..ljudi trče, galame, dozivaju jedni druge, pod serijom eksplozija, koje i dalje zlokobno odjekuju, spas se traži u skloništu područnog ureda, a tamo plač i iščekivanje.... Pod detonacijama i fijucima gelera trčimo po glavnoj sesvetskoj prometnici, zaobilazeći školske torbe, cipele, kapute razbacane svuda uokolo, probijamo se prema Selčini, prema vatri i dimu“, izvještavali su, tog dana, tijekom stravičnih eksplozija i pod kišom granata, novinari Večernjaka, s poprišta događaja koje je doslovno ličilo na prvu liniju fronte.
Prva eksplozija u vojnom skladištu Duboki jarak odjeknula je oko 13.45 sati. Odmah nakon toga, bilježi naša arhiva, uslijedila je kiša projektila te je proglašena opća opasnost za Sesvete, Dugo Selo i Dubravu, a u krugu od dva i pol kilometra stanovništvo je bilo evakuirano. „Prva snažna eksplozija bacila me na pod, a onda sam pogledala kroz prozor i vidjela dim. Odmah sam pobjegla s djecom, ostavivši sve. Ne znam što mi je s kućom“, rekla je tada našim novinarima Milica Kušenić, čiji je dom bio tek nekoliko desetaka metara udaljen od paklenog, vojnog skladišta. Jednog od njezinih sumještana eksplozije su iznenadile dok je radio u svom dvorištu.
„Vozio sam tačke s betonom, a udar je bacio i mene i kolica, kao da smo od papira. Onda je počelo gruvati. Jedna granata eksplodirala je na tavanu, druga u spavaćoj sobi. Ne znam hoću li ikad više moći spavati u svojoj sobi“, ispričao je vlasnik jedne od najteže oštećenih kuća. Posebno je dojmljiv bio je prizor srednjoškolke Andree koja je u skloništu grčevito držala i tješila svoju mlađu sestru, po koju je s majkom, pod gelerima, trčala u vrtić.
Kuće su gorjele, roditelji nisu mogli do djece
Svima je tada bilo najvažnije izvući iz pakla djecu koja su se, u vrijeme nesreće, zatekla u vrtićima i školama. Eksplozije su počele odjekivati baš u vrijeme kada su bili na poslijepodnevnom odmoru. Od silnih detonacija na zgradama vrtića i škola popucala su stakla, krhotine su sa razasule posvuda, a skloništa nije bilo. Prestravljena djeca skupila su se uz svoje odgajateljice i učiteljice. Struja je bila isključena iz sigurnosnih razloga, a telefoni nisu prestajali zvoniti, jer roditelji se tijekom sveopćeg kaosa, više nisu mogli probiti do vrtića i škola te su, stoga, panično tražili informacije o svojoj djeci.
Dim i vatra su se brzo širili, kuće su gorjele, niti jedna nije ostala neoštećena. Svakih nekoliko minuta zatišja su se smjenjivala s paklenim detonacijama, bilježi naša arhiva. Po dvorištima brojnih kuća ležale su razbacane neeksplodirane glave topovskih granata i košuljice raketa VBR-a. S desne strane Dubokog jarka dizao se gust, crni dim, a na lijevoj je, kako su izvijestili naši reporteri, tinjala iskričava vatra. Oko 16 sati, nakon par jačih detonacija ta se vatra, u samo nekoliko sekundi, uz zaglušujući tutanj, pretvorila u vatrenu kuglu koja se vinula sedamdesetak metara uvis te ju se moglo vidjeti iz većeg dijela istočnog Zagreba. Vatrena se kugla potom polako spustila i pretvorila u oganj. Uslijedile su serije snažnih detonacija, koje se nisu stišale sve do 18 sati.
Snimke iz helikoptera otkrile su razmjere užasa
Drugi dan, oko podneva, kada na poprište strašne tragedije ljudska noga još nije kročila, naši su novinari, s pilotom helikopterske postrojbe Ministarstva unutrašnjih poslova, Vinkom Batkovićem, nadletjeli samo središte eksplozije u Dubokom jarku. Ekskluzivne snimke iz zraka koje su tada napravili, leteći 100 metara iznad zgarišta, otkrile su prave razmjere katastrofe. Sve okolne livade bile su potpuno crne i prekrivene razasutim ostacima projektila i vojne opreme.
„Na mjestu eksplozije stravičan prizor, savijeni betonski kosturi nekadašnjih zgrada u kojima je bilo streljivo svjedoče o silini eksplozije.... Da nije šume i ostataka objekata, najprikladnija usporedba terena oko vojnih skladišta bila bi mjesečeva površina“, izvijestili su reporteri.
Dan nakon katastrofe zasjedao je Zastupnički dom Sabora Republike Hrvatske, a glavno je pitanje bilo - tko je odgovoran za strašnu eksploziju. Zasjedanje je počelo vrlo burno, a oporba je tražila i ostavku tadašnjeg ministra obrane, Gojka Šuška. Na saborskome Odboru za unutrašnju politiku i nacionalnu sigurnost general Janko Bobetko tada je rekao da u slučaju Duboki jarak, sabotaža nije isključena. Dva dana nakon eksplozije na snazi je i dalje bila opća opasnost, na cesti koja vodi prema skladištu još su bile blokade vojne policije, a i prolazi preko polja bili su zatvoreni. Strah od posijanih granata nastavio se tjednima kasnije.
Da je u toj velikoj nesreći bilo i nešto sreće rekao je tada našem novinaru Mladenu Stražimiru Straži načelnik Odjela pirotehničara, Stjepan Sučić, pojasnivši kako su, zahvaljujući tome što su propisi o skladištenju streljiva bili strogo poštovani, s većine projektila bili uklonjeni upaljači, čime je izbjegnuta katastrofa mnogo većih razmjera. U samo prva četiri dana raščišćavanja terena pirotehničari su iz kuća i dvorišta izvukli oko 800 eksplozivnih naprava. Opasan posao nastavili su još tjednima nakon eksplozije, a prikupljeno su streljivo uništavali u obližnjem kamenolomu.
Nesretan slučaj, viljuškar, varenje...
Tri mjeseca kasnije, u srpnju 1994., na saborskom Odboru za unutarnju politiku i nacionalnu sigurnost Hrvoje Šarinić, predsjednik državne komisije koja je istraživala incident, ustvrdio je kako je uzrok tragedije bio nesretan slučaj do kojeg je došlo zbog nedostatka koordinacije između 300. logističke baze pod upravom MORH-a i 303. logističke baze pod upravom Glavnog stožera HV-a, te neadekvatan način skladištenja, no nije isključio niti mogućnost diverzije ili sabotaže.
Ministar obrane, Gojko Šušak rekao je kako skladište nije bilo opremljeno za tolike količine streljiva, istaknuvši kako je do prve eksplozije došlo nesretnim slučajem, prilikom manipulacije viljuškarom, bez osiguranja. Pojasnio je kako je sve krenulo iz skladišta broj 4, gdje je prva eksplodirala protutenkovska mina, a vatra se potom proširila te je izazvala nove eksplozije u ostalim skladištima. Kao uzrok prve eksplozije, kasnije se pak navodilo i nepravilno rukovanje otvorenim plamenom pri varenju ograde.
„Zla kob Glibokog jarka“
Kada su, nakon višednevnog pritiska, hrvatske snage 30. rujna 1991. preuzele skladište, tamo su zatekli 50 vojnih vozila, kamiona, džipova, čamaca i pontona te objekte prepune lakog i teškog naoružanja, eksplozivnog materijala, više od 100 topova, minobacača, ručnih bacača, puškomitraljeza, nekoliko tisuća automatskih pušaka, s odgovarajućim streljivom, te ogromne količine minsko eksplozivnih materijala, prema nekim procjenama, najmanje 500 tona. Manje je poznato da je JNA u skladištu eksploziva ostavila miniran sanduk streljiva koji se, neopreznim podizanjem, vrlo lako mogao aktivirati te je već tada sve moglo odletjeti u zrak.
Pri preuzimanja skladišta, uslijedila je nekontrolirana krađa oružja i eksploziva. Ljudi su odnosili, a neki i u tačkama odvozili, automatske puške, pištolje, streljivo, ali i bombe, među kojima i one punjene suzavcem, kemijskim sredstvima i drugim opasnim sadržajima. To na žalost nije prošlo bez posljedica, jedan je petnaestogodišnji dječak poginuo igrajući se škorpionom upravo iz tog skladišta. Svoj je danak uzelo i streljivo koje je godinama nakon eksplozije zaostalo u okolnim šumama. Nakon što je 2012. u šumi pronašao granatu te ju je pokušao ispiliti kako bi došao do starog željeza, smrtno je stradao Drago Matekalo.
MORH se 'ukletog' vojnog skladišta odrekao 2003. godine te ga je ustupio tadašnjem Fondu za privatizaciju, a potom Agenciji za promet nekretninama. Plan je jedno vrijeme bio da se na tom prostoru sagrade POS-ovi stanovi. No, naša je novinarska ekipa prošlog travnja na mjestu katastrofe, zatekla šikaru. Od cijelog je skladišta ostala jedino ruševna, mala zgrada, a sve ostalo prekriveno je žbunjem, travom i otpadom. Prostor koji je, nekada uništen eksplozijama i vatrom, ličio na površinu Mjeseca, danas pak sliči na ničiju zemlju.
VIDEO Spašavanje psića od poplave u Rusiji
Nije, opet lazete.