U ovo “doba svestrane krize”, koja je zapravo najteže nju pogađala, Ivana ne gubi svoj vedri duh, pa uz proslavu Sv. Vinka 1933. zapisuje: “I opet neima ni pera ni držala, ni tinte ni bugačice. Al ima kulena i vinskog gulaša, ima hvala Bogu djece u – izobilju, ima sniega ravno do koljena, ima nas 10 oko stola i svi se molimo za dobar blagoslov ovim našim blagoslovljenim vinogradima...”
U Salzburgu iste godine izlazi još jedan njemački prijevod “Priča iz davnine”, dakako s Kirinovim ilustracijama. Početkom ljeta Nada javlja sestri Zdenki da je mami “bilo tako zlo da sam upravo preneražena”, pa Ivana završava u sanatoriju na Sljemenu, a početkom srpnja u austrijskome Lassnitzhöhe, gdje “već dva mjeseca ležim i gledam preda se”, piše kćeri. Liječenje u inozemstvu je preskupo, a Ivina “kancelarija propada” (jedva režije namiruje), pa je u rujnu ponovo na Sljemenu.
Sa “Šumom Striborovom” zastupljena je u Matičinoj “Anthologie des Conteurs Croates 1880.-1930.” izdane prigodom međunarodnog kongresa PEN-a u Dubrovniku. Prevoditelj i urednik bio je Jean Dayre, a izišla su dva izdanja – prvo u svibnju, a drugo u prosincu 1933. godine. Ivana je još 1929. postala počasnom članicom PEN-a i na prigodnoj svečanosti družila se s Ivanom Meštrovićem, Milanom Begovićem, britanskim publicistom i povjesničarom Seaton-Watsonom i drugim uglednicima.
Zaokupljena engleskim izdanjem
Za svojih sve češćih boravaka u Zagrebu posjećivala je ne samo večeri PEN-kluba nego se i sastajala sa samom zagrebačkom elitom – grofovima, slikarima, glumcima, profesorima, znanstvenicima i liječnicima – posebice u vrijeme banovanja zeta joj Viktora Ružića. U tim trenucima njezine toliko žuđene “zagrebačke kulture”, dalje od “brodske pustoši” i tamošnjih problema, Ivana je duboko uživala i oni su je sasvim sigurno podsjećali na mlade dane.
U međuvremenu na brodsku adresu Ivanina zeta dr. Aleksandra Milčića iz austrijskog St. Pöltena 11. studenog 1933. stiglo je pismo dr. Augusta Richtera s dijagnozom čija će sjena ubrzano padati na život i rad Ivane Brlić-Mažuranić: “Cyklothymie, d. h. periodisch verlaufende zwischen Depression und Hypomanie...” – Ciklotimija, tj. stanje u kojemu se periodično izmjenjuju depresija i hipomanija...
U Marseilleu 9. listopada 1934. dogodio se atentat na kralja Aleksandra I. Karađorđevića, a Ivana 15. listopada iz Broda šalje pismo na njezino veličanstvo kraljicu Mariju prigodom tragične smrti kralja Aleksandra I. hrabreći “teško pogođenu ženu Kraljicu” da “iznese pobjedu nad ovim strašnim vremenima, te da održi svoju dječicu”. Taj je događaj ubrzao audijenciju, koju joj je ranije ugovorio brat Želimir, sada u funkciji ministra. Kraljica ju je primila 15. studenoga na Dedinju, a s njom su bili, osim Željka, i drugi njezin brat Darko, tj. Božidar Mažuranić, časnik i jugoslavenski diplomat, te sin Ivo. Sa sobom je ponijela paket svojih knjiga.
U pismu kćeri detaljno opisuje sebe dok čeka, potom kraljičin izgled i jezik: “Kraljica odmah započe govor i to jezikom, kojega ja – draga moja Zdenka – mogu po mojem najboljem uvjerenju hrvatskim nazvati...”
Po svemu sudeći Ivana je vodila razgovor, štoviše kraljici je ispričala “dvije tri zgodice” iz pokojnikove mladosti, izrekla pjesmicu koju je na dan žalosti napisao jedan slastičarski sinčić, prelazila na njemački, pa opet na hrvatski, dok su njezine “4 knjige u bijeloj, crvenoj i modroj koži sa narodnim radom urešene ležale na stolu”. A kada im se pridruži i mali kralj, Ivana vještom upadicom mijenja dotad strogo protokolarno raspoloženje da “Mali Kralj očito iznenadjen tim obratom situacije digne nasmijano lice k majci, a onda se na čas privine glavom uz nju. Meni, dakako, val topline prodje i dušom i srcem...”
A kad mu kaže da će možda “Vaše Veličanstvo ipak zanimati ova knjiga o Hlapiću”, tj. “priča o malom postolarskom šegrtu, koji je utekao od svog majstora i na svome putu svašta doživio” – piše Ivana – “oči mladog Kralja sinuše i kimnu živo glavom kao da kaže: ‘to je ono pravo’ i vidjela sam da bi za njegovo djetinje srce audijencija dobila najljepši oblik da sam mu mogla pričati cijelu priču o malom postolaru. No Kraljevi i pjesnici potpadaju teškim i bolnim ograničenjima...”
Sve u svemu kraljica Marija učinila je na Ivanu vrlo “‘vertrauenerweckend’ dojam”, da bi pismo završila patetičnom, a možda i “vidovitom opaskom”, jer se baš u ove za monarhiju teške dane “našlo sve troje ‘braće’ Mažuranića tako iznenada na Dedinju”.
Uslijedio je još jedan jubilej i proslava Ivanina 60. rođendana: “Pred prepunom kućom, koja je izgledala još punijom, što su mnogi roditelji doveli i svoju djecu” izvodila se dramatizacija Šegrta Hlapića: “Bila je to javna manifestacija u počast i slavu naše najveće žive literatkinje”, pisale su “Novosti” 19. travnja 1934. O čemu je riječ?
Dramatizaciju romana koji je autorici donio književnu afirmaciju započela je Ivana 1925. – dvanaest godina nakon objave. Čini se da je poticaj došao iz Udruge učiteljica, i to u trenutku kad je sva bila zaokupljena engleskim izdanjem Priča iz davnine, pa je dovršila tek 1930. Drama je trebala biti izvedena kao školska predstava 1931. i 1933., pa se Ivana žali kćeri Nadi da tako silno želi da dođe do izvedbe, da joj se već svi rugaju:
“Al što ćeš! Jučer mi u loncu procvao jedan prosti prostacti jaglac kojega već tri godine prenosim po sobama. I to me više veseli nego sve divotne azeleje koje podobivasmo za rodjendane. Tako je i sa mojim Hlapićem koji mi ide više po glavi nego Nobel!”
A onda u srpnju 1933. počinju dogovori o proslavi autoričina 60. rođendana, pa se opet pojavila ideja da se priredi predstava Šegrta Hlapića, i to u HNK u Zagrebu. Prijedlog je najvjerojatnije potekao od Ivanina sina, koji je imao u vidu majčinu dramatizaciju, ali ga ravnatelj Josip Bach nije prihvatio pozivajući se na mišljenje Kalmana Mesarića. Zato je Bach predložio da roman adaptiraju Mesarić ili Strozzi. Uz autoričinu suglasnost to je na kraju povjereno Titu Strozziju. Ivana je, dakako, pročitala Strozzijev rukopis, baš kao što je Strozzi bio pročitao i roman i autoričinu dramatizaciju. Kad mu ga je krajem siječnja 1934. vraćala, tražila je Ivana neke izmjene, u prvome redu da se izbaci lik Pričala koji se u Strozzija pojavljivao na početku i na kraju komada.
Na oporavku u Sloveniji
Rad na predstavi bio je prekidan zbog bolesti male Lee Deutsch, djevojčice koja je glumila Gitu. Čak je i premijera bila došla u pitanje. Ipak, održana je 17. travnja, a novine su predstavu ocijenile pohvalno. Iako će zapisati kako je ona “Hlapićeve doživljaje napisala, a Braco Reiss i Lea Deutsch udahnuli im život”, Ivana nije bila sasvim zadovoljna. Do rujna 1934. ista je predstava bila izvedena još osam puta i potom pala u zaborav.
U međuvremenu u srpnju i kolovozu Ivana je na oporavku u Sloveniji (Dobrna), Nedjeljka upisuje fakultet, pa Ivana zbog toga a i zbog liječenja u Gottliebovu sanatoriju na Srebrnjaku, najviše vremena provodi u Zagrebu otvoreno pokazujući spremnost “na moje željeno preseljenje” – “jer sam nesposobna za onaj samotni veliki brodski stan”. Unuci Alki Milčić na karti od 6. studenoga 1935. “stara mama” javlja:
“Draga Alkice! Evo Ti slike našeg krasnog sanatorija – samo se ne vidi onaj čarobni izgled na vrtove i brdašca, sve u crvenim, zelenim i žutim nevjerojatnim bojama. A pozadina tamno zelena zagrebačka gora. Pišem Ti sve ovo, jer će Ti ostalo mama pripovijedati, a ovo neće. Meni je mnogo bolje...”.
(Sutra: Četiri prijedloga za Nobela)
Nesporno je da da su razgovori vođeni, tada su bile takve društvene prilike.Treba ipak znati da se lukavom promidžbom"bratstva" Slavena kao plemenite ideje, jasno provlači i perfidno nameće činjenica tko je bio Kralj ili Kraljica i to zamotano u celofann "dobrih i uzvišenih" jednostavnih ljudi. Prefrigano stvaranje slike "lijepih" bratskih vremena, već duže vrijeme mediji uz nečiju"nevidljivu ruku", (zastupljeni u "regiji",a izlaze i kod nas kontinuirano), forsiraju vrlo lukavo i vrlo suptilno. Treba samo pogledati učestalo, ("nevidljivom rukom" gurano) gostovanje njihovih pjevača i glumaca. Naravno da je ideja Jugoslavestva plemenita, uostalom to je ideja hrvatskih velikana, no recimo ok možemo opet zajedno, ali glavni grad neka bude Zagreb, a Kraljica i Kralj Hrvati i pogledajte reakcije. Tada će vam sve biti potpuno jasno.