U svojoj knjizi “Tajna dobro odjevene žene” pisala je naša modna ikona Žuži Jelinek kako se treba odijevati seljanka koja dođe u grad, kako radna žena, a kako društvena radnica, kad na primjer ide u obilazak s različitim delegacijama ili pak navečer na neki banket. Stara je to knjiga, ali su joj savjeti pametni i danas. U međuvremenu se odijevanje “društvenih radnika”, to jest političara počelo regulirati “dress codeom” koji je bio jednako strog dok moderno vrijeme nije olabavilo njegove regule.
No bolje da nije jer bi se danas govorilo više o političkim programima kandidata (što je u krizno vrijeme važnije) nego o njihovim imidžima i načinu komunikacije. Ali što se može kad naša četiri kandidata hodaju okolo kao izazovi za komentare. Kad predsjednik Ivo Josipović pusti da mu iz sakoa izroni trbuščić, onda je to pogreška političkog dress codea. Predsjednici trebaju krojača po mjeri. I savjetnika u pogledu odijevanja – ozbiljnog stilista. Odavno je jasno da predsjedniku Josipoviću najbolje stoje tamna “koncertna” odijela. Političari se uglavnom drže klasičnog tamnog odijela, košulje i kravate, uglancanih crnih cipela umjereno zašiljenog vrha kao pojma posebne elegancije. Jedini koloristički akcent tu je kravata, ali političari su i tu važnu točku imidža “uškopili” izborom samo dvije boje – crvene i plave!
Klub plavih kravata
Rijetko se tu nađe “regimental” kravata s kosim prugama ili kravata neobične boje kakvom je u ranoj političkoj fazi iznenadio sadašnji kandidat za predsjednika države Milan Kujundžić: bila je boje senfa, i bar je tako izgledala iako je to u stvarnosti možda bila prigušena boja starog zlata, ali to se na fotografijama nije razlikovalo od boje senfa. Bizarna je to boja za politički skup...
No Kujundžić se u međuvremenu stilski izbrusio, zna i pozirati fotografima, kažu da izgleda gospodski. Njegovu tenu bolje pristaje kravata plavog tona. Takvu i svjetski političari najviše vole. Postoji nepisani “klub plavih kravata” među političarima. Tu su modu kao dio svog poslovnog odijevanja još 90-ih uveli američki predsjednici i političari. U predizbornoj su kampanji i Josipović i Kujundžić svoju političku komunikaciju podigli na potenciju – druže se s izbornim tijelom, što je suzdržanijem Josipoviću teže nego liječniku Kujundžiću. Pa kad Josipović prigrli bebu svoje potencijalne biračice, izgleda to pomalo komično, a kad Kujundžić u domoljubnoj gesti baci ruku na srce, izgleda to prirodno iako je gesta toliko ponavljana da joj više nitko ne vjeruje.
“Zagipsana” frizura
Ali kad Kolinda Grabar Kitarović potencira istu tu gestu ili koristi stare geste pokojnoga predsjednika Franje Tuđmana nazvane “imamo državu”, s uzdignutim pesnicama, onda sve počinje sličiti neukusnom političkom teatru. U našoj predizbornoj predsjedničkoj kampanji, umjesto rata, programa za spas zemlje, u krizi imamo rat konkurenata. Slušamo što jedan politički kandidat ima lošeg reći o drugom, a to pokazuje da je posrijedi borba za vlast, a ne za bolji život i zemlju. Zato njihov izgled i ima ulogu veću nego što bi trebao imati. Kolindu se optužuje za modni neukus, govori se da je seljača s umjetnim trepavicama, da nosi prekratke suknje i grozne modne kombinacije... Da nije žena, ne bi se na taj način govorilo.
Kao što ne bi ni da je stariji, kritici bio izvrgnut najmlađi kandidat izbora, 25-godišnji Ivan Vilibor Sinčić, čovjek konkretne akcije i konkretnih rezultata. On bi, međutim, trebao odbaciti sličnost s karizmatikom Sudcem. Tako bi njegov brižno konstruiran izgled bio prirodniji i još opušteniji. Ovako djeluje čak malo provincijalno. No najveći demode pečat cijeloj kampanji daje frizura Kolinde Grabar Kitarović: grozna je to “zagipsana” forma. Kojoj, na sreću, ima spasa...
>>Dođu li Kitarović ili Kujundžić, Tuđmanov Tito leti s Pantovčaka
>>Ova kampanja ne bi živnula ni da nekome otkriju ljubavnicu
Josipović je od nervoze nabacio nekih 25 kg i jedva se kreće, odijelo tu može malo ili ništa pomoći. Izgleda kao bačva s malim ručicama s kojima ne zna što bi.