Frane Staničić, koji se bavi i pravnim položajem vjerskih zajednica, docent je na Katedri za upravno pravo zagrebačkog Pravnog fakulteta. Razgovarali smo o utjecaju religije na društvo, odnosu Europskog suda za ljudska prava (ESLJP) prema abortusu i pravu istospolnih zajednica na brak. Ističe da je pravo na slobodu vjeroispovijesti u svim međunarodnim pravnim dokumentima temeljno ljudsko pravo. Država je dužna omogućiti ravnopravnost vjerskih zajednica, a Hrvatska je, dodaje, to učinila priznavši islam kao ravnopravnu religiju prije 100 godina. No, u Britaniji je Anglikanska crkva državna crkva, u Švedskoj su to do ustavnih promjena bile protestantske crkve, a Kina dopušta samo religije koje kontrolira.
Burka nije vjerski simbol
Koliko je pravo na slobodu vjeroispovijesti u sukobu sa sekularnom državom kad vjernici inzistiraju na vjerskim obilježjima u javnim ustanovama?
Isticanje vjerskih simbola na razini Vijeća Europe dopušteno je čak i u javnim prostorima. To je ESLJP potvrdio u presudi iz 2011. Lauci protiv Italije presudivši da isticanje križa u školi ne povređuje europsku konvenciju i da je dopušteno. Što se tiče prava na nošenje burke, ESLJP je u predmetu S.A.S. protiv Francuske 2014. potvrdio pravo Francuske da zabrani burku zbog stvaranja “mogućnosti za suživot”, navodeći i da u članicama nema konsenzusa o ovom pitanju.
Iako sve religije imaju univerzalne vrijednosti, religija se i danas zloupotrebljava...
Religija je bila sredstvo zloupotrebe kroz povijest i danas. Nijedna religija ne poziva na rat i prolijevanje krvi. Ali za ljude od početka čovječanstva ima posebno značenje kao sredstvo označavanja pripadnosti određenom kulturalnom krugu, naciji, plemenu, području i ne dopušta ulazak drugih u svoj kulturalni krug. Posao prava na slobodu religije je da to spriječi.
U društvu je utjecaj religija više ili manje vidljiv, no ne znači dopuštanje svih obrazaca ponašanja kako ih tumači religija. Gdje povući crtu da se ne krše prava vjernika a da se temeljnih vrijednosti neke zemlje drže svi građani?
Kad bih znao odgovor na to pitanje, dobio bih Nobelovu nagradu. To je pitanje svih pitanja, do koje mjere država smije zadirati u pravo na slobodu vjeroispovijesti. Rješava se od slučaja do slučaja, država nešto propiše, a netko to osporava, pa sudovi presuđuju. Država ima pravo ograničavati pravo na slobodu vjeroispovijesti ako se ograničavaju slobode drugih i ako je pravo na slobodu vjeroispovijesti protivno javnom moralu. ESLJP brani slobodu vjeroispovijesti i isticanje vjerskih simbola, dok je u slučaju burke pitanje je li ona vjerski simbol. Većina islamskih stručnjaka za vjersko pravo ističe da burka nije vjerski simbol.
Mnoge zemlje EU imaju problema s integracijom imigranata? Je li riječ o podijeljenoj odgovornosti tih država i doseljenika?
Integracija je teška ako stvarate geta kao što to čine europske države. Rješavaju problem imigracije naseljavajući imigrante u siromašne četvrti. U tim četvrtima, kao u Bruxellesu, osobe islamske vjeroispovijesti apsolutna su većina i nemaju potrebu prilagoditi se društvu u koje su došli. Govore istim jezikom, ponašaju se na isti način kao u zemlji iz koje su došli. To nije prilagodba, nego izbjegavanje problema dok ne eskalira. Temeljno je pitanje želite li se uklopiti u društvo u koje ste došli. Osuđujem pokušaj asimilacije, da se nekog pretvara u nešto što nije i da zaboravi korijene, ali svatko treba poštovati društvo i kulturu u koju je došao. Politika EU država nije dobra jer se svodi na izbjegavanje problema, a ne rješavanje, koje traži teške političke izbore koje nitko ne voli činiti.
ESLJP ne srlja baš u promjene kad je riječ o osjetljivim pitanjima, što se vidi u odnosu prema abortusu i pravima istospolnih zajednica na brak.
Upravo tako. Ali ni u SAD-u u pitanje pobačaja nitko nije taknuo još od presude iz 70-ih godina prošlog stoljeća. ESLJP je velikim dijelom i politički sud. Neće donijeti odluku ako postoji opasnost da bi države potpisnice Europske konvencije odustale od nje, što nikome nije u interesu. Zato čeka da se u državama postigne konsenzus pa se tek onda donosi presuda. ESLJP odbija izjasniti se imaju li istospolne zajednice pravo na brak, odbija govoriti o problemu abortusa jer o tome još ne postoji ni minimalni konsenzus među državama koje su potpisale Konvenciju.
Svima u interesu status quo
Premda već ide već prema tome da embrij nije stvar kako je presuđeno u predmetu Parrilo?
Ide prema tome, s čime se slažem. Pitanje je hoće li se u idućem desetljeću odlučiti da bilo što kaže eksplicitno o abortusu i embriju ili istospolnim zajednicama jer to nije u većini država samo pravno i etičko pitanje nego i političko. U nekim državama zbog tog pitanja padaju vlade jer izaziva velike prijepore u društvu. ESLJP izbjegava rješavati takve prijepore. Imate primjer i našeg Ustavnog suda koji 25 godina nije uzeo u razmatranje prijedlog za ocjenu ustavnosti zakona iz 1978. koji uređuje pobačaj.
Ustavni sud nije odlučio o abortusu zbog istih razloga kao i ESLJP?
Ustavni sud čeka da društvo postane zrelije i da se o abortusu može raspravljati bez emocija. U ovom trenutku to nije moguće jer bi odluka Ustavnog suda bila dočekana na nož s obje strane. Nijedna strana nije inzistirala da se uđe u tu raspravu jer se prolife strana boji da će doći do dodatnog olakšavanja pobačaja, a strana za pobačaj se boji da će doći do otežavanja pobačaja i svima je u interesu status quo. Odluka o pobačaju ne mora biti donesena, no može biti salamonska i najvjerojatnije je da se o abortusu neće još raspravljati.
>> 'Liječnik me poslao na abortus jer sam bila ozračena, ali sam zakasnila i rodila zdravu kćer'
>> Rođena sam muslimanka, a danas sam kršćanka. Isus me je odabrao, a ne ja Njega
Pitanje pobačaja nije pitanje o tome kome ili kojoj skupini bi se koji odgovor svidio, već je pitanje imamo li ili nemamo kao društvo dovoljno savjesti i ljudskosti da priznamo da život čovjeka počinje začećem i da od tog trenutka pa nadalje mora biti zaštićen zakonom te da je svaki namjerni prekid života tog začetog ljudskog bića od strane druge osobe ubojstvo, bez obzira u kojem se trenutku njegova života dogodio. Nepovredivost ljudskog života NIJE i NE MOŽE biti stvar pregovora i odluke na bazi toga kome u društvu se što sviđa ili mu trenutno odgovara.