Kada su početkom prošlog stoljeća futuristi objavili svoje gađenje nad svekolikom prošlošću i u svojim djelima veličali brzinu, rat i tehniku, to je doživljavano kao zanimljiva umjetnička provokacija. Futurizam je smatran izrazom optimizma i vjere u budućnost.
Danas kao da živimo u vremenu kada je ta dosjetka postala surova istina naše stvarnosti. To je stvarnost u kojoj je budućnost postala breme teže od bilo kakve prošlosti. Čini se kako je čitavo prošlo stoljeće, unatoč svim katastrofama koje su ga zadesile, bilo stoljeće futurističkih obećanja i nepokolebljive vjere u budućnost. Kako u sustavu državnog socijalizma, tako i u onom liberalnog kapitalizma, propovijedana je jedna ista vjera o tome kako će narednu etapu povijesti obilježiti njeno izvanredno ubrzanje, koje će u potpunosti promijeniti i svijet oko nas i nas same.
Trik koji je korišten u tim predviđanjima kako bi se premostio raskorak između ideje i stvarnosti je isti onaj koji je koristila još proročica iz Delfa - ta predviđanja su uvijek morala biti dovoljno neodređena kako bi sačuvala na svojoj uvjerljivosti. Takva neodređenost i ima nekog smisla u teoriji koja zastupa ideju o svijetu u kojem se pravila mijenjaju tolikom brzinom da ih ne stignemo uopće ni razumjeti. Možemo ih samo prihvatiti.
U svijetu bez čvrstih i jasnih pravila najveća je vrlina čovjekova prilagodljivost i fleksibilnost njegova karaktera. To i vidimo ako se osvrnemo oko sebe. Oni koji su prilagodljivi napreduju, dok oni koji se kruto drže pravila neminovno padaju na dno društvene ljestvice. Pritom nije toliko bitno prihvaćamo li te promjene stvarno ili samo glumimo. Važno je samo ne postavljati pitanja zašto se nešto mijenja, već promjenu naprosto prihvatiti.
U posljednjih desetak godina naš se svijet promijenio do neprepoznatljivosti. Prvo se dogodilo Arapsko proljeće, pa je uslijedio rat u Siriji i migrantska kriza koja je preplavila Europu. Potom je na vlast u Americi došao Trump, koji je dobrano prodrmao okvire dotadašnje stvarnosti. Zatim je uslijedilo dvije godine korone i kaosa s mjerama koji su nam živote sveli na mizeriju. Danas se, međutim, nitko i ne sjeća Arapskog proljeća, Trumpova epoha nam izgleda kao davno svršeno vrijeme, a interes za koronu je nestao otkako je Putin napao Ukrajinu. A sve su to događaji koji su ne samo iz temelja promijenili naš svijet, već i bili nešto potpuno neočekivano, što nitko nije mogao predvidjeti. Tko je mogao predvidjeti Trumpa, tko je mogao predvidjeti koronu, tko Bidena ili Putinov totalni rat u Ukrajini?
Zadnje desetljeće naših života izgledalo je kao po scenariju nekoga čija se košulja veže na leđima. Sve što nam se dogodilo nije imalo ni logike ni temelja u onome što je prethodilo. Nitko danas ne izvlači pouke iz prošlosti, jer je jasno kako naše sutra neće nimalo ličiti na ono što imamo danas. Naše je vrijeme iščupano iz korijena, a iskustvo generacija prije nas postalo je neupotrebljivo.
Naravno, sve ovo je istinito samo na razini dojma, jer netko, ipak, donosi odluke. Međutim, danas smo svi vezani za dojam, a onaj tko bi pokušao zastati i razmisliti o svemu, postaje nužno sumnjivac ili teoretičar zavjere. Uloge se mijenjaju na dnevnoj bazi, a važno je ne zaostajati za trendovima. Instinkt preživljavanja nam govori kako se ne treba previše držati jedne te iste stvari. Profilna se mijenja svako jutro. Stoga možda i ne treba čuditi prilagodljivost ljudi u vremenu u kojem nema vremena za razmišljanje. Čak i kada su nam životi svedeni na mizeriju i neizvjesnost u kojima živimo. To znaju i oni koji donose odluke o takvim našim životima. Njihova je prednost ne samo u tome što znaju što će se dogoditi sljedeće, već i to što te odluke mogu donositi brzinom koju obični ljudi teško mogu pratiti. Stranice povijesti se listaju brzo.
Jedino je pitanje koliko je takvo ubrzanje povijesti održivo? Koju će brzinu dosegnuti povijest prije nego se zalijepimo o zid? Ubrzanje povijesti uslijed kojeg jurišamo iz jedne katastrofe u drugu rezultat je panike elita. Ako nemate neki dugoročno održiv plan za sebe, već živite od danas do sutra, jedino vam nove i nove katastrofe mogu produžiti vijek trajanja. Katastrofa u Ukrajini rezultat je niza takvih kratkovidih odluka i nepostojanja plana. Futuristi su bili u pravu da sve ima vijek trajanja i da i budućnost može oblikovati stvarnost, a ne samo prošlost. Međutim, bili su optimisti oko toga koliko takve budućnosti čovječanstvo može podnijeti. Jednom ćemo se, valjda, zasititi i njezine neizvjesnosti? I teroru budućnosti mora jednom doći kraj. Na nama je da se pobrinemo da taj kraj ne bude rezultat odluke življenja za trenutak i ne zadobije oblik neke nove katastrofe.
Video - Preko tri milijuna ljudi pobjeglo je od rata iz Ukrajine: Ovo su lica izbjeglica...
