Zahvaljujući Nataši Jovičić i ja napokon vidim sliku – kazao je nedavno slijepi britanski parlamentarac i bivši ministar obrazovanja David Blunkett predstavljajući u londonskom parlamentu hrvatsku izumiteljicu koja je osmislila način da i slijepe osobe mogu uživati u likovnim djelima. Riječ je o metodi koja je jedinstvena u svijetu i za koju su zanimanje već pokazali svi značajniji svjetski muzeji, a londonski mediji proglasili i kulturnim događajem godine. Po zanimanju povjesničarka umjetnosti, Nataša Jovičić u Hrvatskoj je poznatija kao ravnateljica Spomen-područja Jasenovac, a nedavno je bila i kandidatkinja za ravnateljicu Muzeja suvremene umjetnosti u Zagrebu.
Njezino istraživanje kako slijepim osobama približiti likovnu umjetnost započelo je prije deset godina kada joj je slijepi prijatelj Ivica Bagarić kazao da bi dao sve da može vidjeti Mona Lisu. Kao povjesničarki umjetnosti njegova želja nije joj dala mira, postavljajući si pitanje zar je umjetnost doista rezervirana samo za neke. Ubrzo je počela istraživati postoji li u svijetu način da se slikarstvo približi slijepima.
– Posjetila sam sve svjetske muzeje i galerije koje nude likovne sadržaje za slijepe, no u svima, od Louvrea u Parizu do Albert Museuma u Londonu, likovno djelo najčešće se interpretira uz pomoć reljefa ili se pak slijepim osobama slika opisuje riječima – objasnila je Jovičić. S ozbiljnim temama u obrazovanju slijepih susrela se u Chicagu na magistarskom studiju gdje je dodatno završila i školu za slijepe Hadley School for the Blind.
Budući da su sve metode s kojima se susrela bile prilično ograničene i neatraktivne, dosjetila se metode koju će kasnije nazvati ‘DiTACTA, odnosno ‘5 u 1’, što bi značilo da jednu umjetničku sliku slijepima približava kroz drugih pet taktilnih dijagrama, slika, uz pomoć audiovodstva. Za svoje istraživanje odabrala je sebi najdražu sliku, “Autoportret sa psom” Miroslava Kraljevića.
Znakovi za boje
– Na jednom dijagramu slijepa osoba opipava cijelu sliku, na druga dva koja slijede u nizu važne detalje slike, na četvrtom perspektivu, odnosno što je ispred, što iza, što je gore a što dolje. U zadnjem, petom dijagramu, dočarava boju – objasnila je Jovičić. Upravo je boja najvažniji segment i najveća novost jer do njezinog izuma nije postojao način da se slijepim osobama objasni dimenzija boje. Jovičić je za svaku boju osmislila znakove i teksturu pa je tako smeđa kvadratična ploha, crvena paralelne valovite linije, bijela su točkice i slično. Te znakove je i patentirala pa je riječ o izvornom hrvatskom proizvodu koji je već počeo unositi boju u svijet slijepih.
Želim potaknuti slijepe osobe, ali i osvijestiti javnost da kulturno naslijeđe pripada svima nama, pa tako i slijepim i slabovidnim osobama koje zaslužuju biti upoznate s kapitalnim djelima povijesti umjetnosti
– U praksi se u muzeju ili galeriji ispod originala slike postavlja pet taktilnih dijagrama koje slijepa osoba može dodirivati i na taj način u mislima stvoriti predodžbu slike koju proučava – kazala je Nataša. Kao pomoć pri snalaženju, osmislila je i audiovodstva, nešto poput GPS-a kojim se daju točne upute gdje treba položiti ruku na taktilnom dijagramu, kako se kretati kroz sliku, koliko centimetara ulijevo ili prema dolje... Na taj način slijepe se osobe samostalno mogu kretati galerijom ili muzejom te bez ičije sugestije pokušati dočarati likovno djelo.
– Mnoge galerije i muzeji imaju programe namijenjene slijepim osobama, no, kroz takav program ne može se samostalno pogledati neku sliku iz postava muzeja, već se mora biti dio edukacijskog programa. Mnoge sam takve programe i sama prošla, a u MoMA-i u New Yorku sam prije dvije godine bila i dio programa za slijepe. Kustos vodi grupu kroz prostor i objašnjava sliku ispred koje slijepe osobe stoje ili sjede. One ga slušaju, imaju priliku postaviti pitanje o slici, no nemaju mogućnost dodirnuti sliku putem taktilnog dijagrama – kazala je Jovičić.
Do sada je na ‘svoj’ način slijepima prilagodila dvadesetak slika i skulptura koje su već obišle najvažnije europske i svjetske muzeje. Tako su mnoge slijepe osobe već mogle pobliže upoznati svjetska umjetnička djela kao što su Mrtvi Krist Andree Mantegna, Caravaggiova Večera u Emausu i Soba Vincenta van Gogha, Krik Edvarda Muncha, Žena koja pegla Pabla Picassa, ali i 13 djela hrvatskih umjetnika među kojima su Miroslav Kraljevića, Josip Račić, Ljubo Babić, Edo Murtić...
– Želim potaknuti slijepe osobe, ali i osvijestiti javnost da kulturno naslijeđe pripada svima nama, pa tako i slijepim i slabovidnim osobama koje zaslužuju biti upoznate s kapitalnim djelima povijesti umjetnosti – kazala je Jovičić. Njezin novi cilj je osnovati u Zagrebu prvu međunarodnu galeriju prilagođenu slijepim i slabovidnim osobama.
– Projekt za galeriju već sam izradila, a nadam se da će njezinu vrijednost vidjeti i institucije, naročito Grad Zagreb koji bi mogao pomoći osiguranjem prostora. Vjerujem da će projekt uspjeti i da će Zagreb prvi u svijetu imati galeriju za slijepe osobe – kazala je Jovičić. U galeriji bi bila kolekcija najvažnijih umjetničkih djela europske povijesti umjetnosti. Osim edukacije slijepih osoba, galerija bi postala i centar iz kojeg bi se umjetničke slike posuđivale drugim muzejima, školama, galerijama.
– U galeriji bi se provodio i istraživački međunarodni projekt vezan uz neuroznanost i povijest umjetnosti koji bi se bavio temama percepcije slikarskih umjetničkih djela slijepih osoba, za što su zainteresirani i međunarodni stručnjaci za područje obrazovanja slijepih iz Ateneum muzeja u Helsinkiju te Aalto Universiteta s kojima njegujem višegodišnju suradnju – kazala je Jovičić.
Sudeći prema prijašnjim zaslugama Nataše Jovičić, Zagreb, koji je prošle godine dobio posebno priznanje među europskim gradova kao prijatelj invalidnim osobama, doista bi mogao postati i vodeći u svijetu po kulturnom sadržaju za slijepe osobe. Osim što je osmislila i patentirala metodologiju gledanja umjetničkih djela za slijepe i time cijelom kulturnom svijetu poslala poruku da je Hrvatska u nekim stvarima i ispred njih, Nataša Jovičić u međunarodnim je krugovima poznata i kao osoba koja je od Spomen-područja Jasenovac napravila europski prepoznatljiv Memorijalni muzej s ugledom kakav nema nijedan muzej u Hrvatskoj. Ravnateljica Jasenovca postala je 2002. godine.
U suradnji s uglednim europskim arhitektom i intelektualcem Bogdanom Bogdanovićem i povjesničarkom umjetnosti Leonidom Kovač i arhitekticom Helenom Njirić zajednički je osmišljavala sadašnju koncepciju. Za razliku od nekadašnjih “pušaka i noževa”, audiovizualna moderna koncepcija dobila je pohvale brojnih posjetitelja, neposrednih žrtava, ali i svjetskih delegacija i predsjednika država, od izraelskog Shimona Pereza pa nadalje.
Iz Italije se 2007. godine vratila s najuglednijom nagradom za arhitekturu “Carlo Scarpa” koju su Bogdanović i Jovičić podijelili za najbolje uređeno memorijalno područje u Europi. Unatoč stalnim pohvalama za stručno vođenje Spomen-područja Jasenovac, za što je prošle godine primila i Povelju Republike Hrvatske koju joj je uručio predsjednik Ivo Josipović, Jovičić se nedavno javila na natječaj za rukovodeći položaj Muzeja suvremene umjetnosti. Iako ju je zamjenica gradonačelnika Vesna Kusin javno podržala, a o njoj silne pohvale ima i Milan Bandić, Jovičić ipak nije odabrana za ravnateljicu. Jovičić je kazala kako je osmislila program kojim bi se promijenio rad i način vođenja te institucije te ga je nakon izbora, profesionalno i dobrovoljno, dala na raspolaganje staroj, novoimenovanoj ravnateljici Snježani Pintarić ako ga može iskoristiti u daljnjem radu.
Približiti mladima
– Smatram da bi MSU kao i drugi muzeji mogli ponuditi raznolike atraktivne sadržaje. Muzeji moraju postati mjesta susretanja mladih, poligoni za skejtere, mjesta gdje će se doći zaljubljeni ljubiti, popiti najbolju kavu u gradu. To su samo neki od načina jer ljude treba približiti muzeju, muzeju kao agori, kako bi im i sama produkcija koju muzej nudi postala bliža, kao što je to npr. u Kiasmi u Helsinkiju – istaknula je Jovičić. Dodala je kako je njena želja bila da MSU postane novo mjesto susreta Zagrepčana, stručnjaka sa svih područja, interdisciplinarnih umjetnika, ali i turista, kako je to postao Guggenheim u Bilbau.
Nataša Jovičić trenutačno priprema novu izložbu za slijepe u Ateneum muzeju u Helsinkiju i Nacionalnom muzeju u Rumunjskoj, a u svakodnevnom svom poslu pozicionira Spomen-područje Jasenovac i budući Muzej u Staroj Gradiški na mapu europskih muzeja sjećanja. Planira da u budući muzejski postav Stare Gradiške uključi suvremene umjetnike koji se bave temom teške povijesti, da izlažu u tom 1500 četvornih metara velikom prostoru koji s timom osmišljava, a ovim putem već ih poziva da se pripreme za zajedničke projekte koji će uslijediti.
Natas jovičić nije nikakav izumitelj,ona je zapovjednica izmisljenog logora Jasenovac prima placu od hrvata ,te sama sebi salje pisma da joj netko prijeti,pljuje po zemlji u kojoj zivi a poslie izlazi na ulicu i prica s hervatima ko da nista nije rekla.Zar takve osobo zaslju nekakve clanke?Admin ne biris mi komente jer cu ti cijeli vececnji oplijepiti spam porukkama!!