Nema nikakve dileme da je hrvatsko društvo podijeljeno do pucanja, ali je potpuno pogrešno nastalu pukotinu tražiti u ideološkoj prenapregnutosti. Lijevi i desni, ustaše i partizani, crveni i crni sve su to samo plitki likovi pijanog proštenja iz čijeg se podivljalog kola oru neartikulirani, zavičajni, smrdljivi krikovi proizvedeni da unaprijed prekinu pravi smisao mogućeg razgovora koji bismo ovdje trebali voditi. Ispod šatora u kojem se lijeva nacionalni gvirc i dijele krunice od medenjaka i svjetlucavih stakalaca, urođenički smo se polakomili za bezvrijednosti imanentne kolektivnom slaboumlju. Mi smo danas ništa i to bolno autopriznanje naš je najveći ispit na putu do početne spoznaje potrebne da se stvari počnu razvijati. Naše ništa ne dopušta nam uvidjeti da smo ostali bez svega, da je bilo potrebno da ovaj narod dobije državu s vlastitim imenom da bi postao beskućnik. I da jedina presudna podjela jest na one koji kao paravan koriste tu državu da bi na račun naroda otimali za sebe i onih koji su posve svjesni da je hrvatska država propala stvar i da se, na temeljima solidarnosti i socijalne pravde, treba pobrinuti za budućnost ljudi.
Ona prva strana je prenatrpana. Na njoj se nalaze i SDP i HDZ i svi ostali politički patuljici koji smisao budućnosti ne vide dalje od ruba jednog mandata, tu su poslodavci, banke i ostali ratni profiteri klasne konflagracije koja traje neprekidno, saborski zastupnici, manjinci, tuđinci, tu je intelektualna armatura salivena od jeftinih i polupismenih, tu je Crkva sa svojim dijalektičkim materijalizmom, na toj strani je i kultura i nekultura, oficijelne i dobrovoljne jedinice stalnog marša na Drinu, tu su uplakani i ukenjani jer, brate mili, na toj strani ionako pušta na sve strane. To je strana strogo kontroliranog trčanja u mjestu i gubljenja glava zbog do obijesti besmislenih imperativa.
Na drugoj strani nalaze se pak pojedinci koji u ovom trenutku nemaju nikakvu zajedničku političku fizionomiju. Oni tek instinktivno osjećaju potrebu za povezivanjem, oni su udaljeni politički meteori nikad okrupljenog trećeg, a zapravo pravog puta. Poneki pisac ili novinar, poneki glumac ili profesor, poneki roker ili aktivist, to je ta druga strana koju se u startu pokušava diskreditirati razornom etiketom ridikuloznosti, gubitništva i trećeligaštva.
Između dvije strane ne može biti pomirbe kao što ni u hrvatskom društvu, ako se ovom brzinom nakon države nastavi razvaljivati smisao pojedinca, do korjenitih promjena neće moći doći unutar parlamentarnog sustava, nego na ulici. Model demokracije u koji smo uvučeni koristi se isključivo kao legitimitet navodnoj želji većine. Čak i kada bi to bila matematička egzaktnost, mora se znati da većina nikada nije imala pravo. Većina je mogla poslužiti, no nikada nije vukla naprijed. Većina je ili pljeskala ili šutjela, u oba slučaja odobravajući nepravdu slavljenjem svoje pasivnosti. Pojedinci koji su mrvili tu pasivnost donosili su rizik promjene i završavali u galgama kolektivnog prezira. Većina je redovito ispadala glupa, pojedinci su redovito bili tragični likovi, a sve skupa kreiralo je stvarnost koju zovemo kapitalizam. U dva i pol desetljeća naše nacionalne rekonkviste poništeno je 150 godina socijalne borbe i sada smo negdje na polovici 19. stoljeća, pa onda i nije čudno da nam je anakronizam svijetla budućnost. To što umjesto robovlasništva ili feudalizma imamo kapitalizam nije pitanje napretka i sadržaja, nego semantike jer upravljačke su strukture pristajale isključivo na terminološke prilagodbe i djelomične ustupke da bi ukupna zlonamjernost sustava ostala netaknuta. Bilo je potpuno pogrešno, utopistički ili revolucionarno težiti preobrazbi ili rušenju kapitalizma. Puko mijenjanje forme, kapitalizma u boljševizam, moglo je isključivo voditi u diktaturu jer nije mijenjana bit, nego titular vlasti. Ono što svijetu treba jest radikalna, potpuna promjena paradigme odnosa čovjeka prema čovjeku, prema vlasništvu, prema gomilanju, novcu, prema tuđem i prema životu. Nama ne treba novi pravedniji sustav, nama treba potpuno novi i pravedniji svijet. U okviru postojećeg, ma kako se sustav nazivao, čovjek korekcijama može graditi tek privid sreće. A kako su nam sada oteli i korekcije, natrag se više ne može. Mi smo dio procesa u kojem zlo nadire iz svih pravaca prema svim pravcima. Zato se ne smije napadati uzoritog kardinala Bozanića jer je on jedini smogao hrabrosti nazvati zlom našu aktualnu, ali i svaku vlast koja želi ovladati medijima u finalu sotonskog projekta demontaže pojedinca. Uzoriti Bozanić tako je najžešće pogodio prirodnog saveznika s one iste strane i nije važno je li to učinio namjerno ili tek anegdotalnom nehotičnošću, bitno je da je izrekao, da je determiniranost lošeg prepoznata i da se plastično mogu promatrati prvopričesnici zla koji hrle u pokoravanje medija. Je li time Bozanić prešao na onu drugu, neformiranu stranu podijeljenog društva? To globalno nije učinio ni papa koji iza sebe vuče cijelu Crkvu, a kamoli da je takav preskok mogao izvesti frontmen ovog malog hrvatskog gospel-benda.
Strane i dalje tvrdo i daleko stoje. Između njih su provalija interesnog nerazumijevanja i instrumenti sile. I zlo koje vlada i rukovodi onom stranom koju tako lirski i sljepački nazivamo demokracijom i hrvatskom državom.
>> Je li kardinal Bozanić ugrozio slobodu medija?
Autor sam sebe porice ovim novim textom.Kolko ga ja pratim on stoji extremno desno a danas se bori za neki bolji svet..????