Amerika se priprema za obilježavanje 50. godišnjice ubojstva predsjednika Johna F. Kennedyja koji je od posljedica ranjavanja vatrenim oružjem preminuo 22. studenoga 1963. u Dallasu. Smrt 46-godišnjeg predsjednika šokirala je naciju i svijet. Njegovo mučeništvo, a milijuni obožavatelja mladog i šarmantnog predsjednika smatrali su da je njegova prerana smrt upravo to, bilo je generacijama Amerikanaca najtraumatičniji javni događaj u njihovu životu. Samo je teroristički napad 11. rujna 2001. s prvog mjesta liste američkih tragedija pomaknuo Kennedyjevu smrt. Ni pet desetljeća poslije još nije rasvijetljena istina o motivima i počiniteljima ubojstva, a svi su složni da Lee Harvey Oswald nije mogao sâm organizirati i obaviti to djelo. Teorije zavjere uključuju Kennedyjeva potpredsjednika Johnsona, CIA-u, mafiju, Fidela Castra, KGB ili kombinaciju svega pomalo. Objavljeno je 40 tisuća knjiga o obitelji Johna Kennedyja, njegovoj tragičnoj smrti i utjecaju na modernu Ameriku i svijet. Povjesničari tvrde da će još mnoge biti napisane jer Kennedy, njegova supruga Jacqueline i djeca inspiracija su Amerikancima i podsjetnik na bolja vremena koja su nudila nadu i progres svjetske sile, a burni privatni život i bajkovita saga koju je mlada obitelj imala u Bijeloj kući godinama su poticaj za brojne filmove. Kennedyjevi su bili “celebrityji” šezdesetih godina prošlog stoljeća, popularniji od europskih kraljevskih obitelji. U feljtonu ćemo predstaviti najnovije podatke iz života i odjeke političke karijere 35. predsjednika SAD-a.
Atentat na Kennedyja za svjetsku, a pogotovo za američku javnost bio je veliki šok. Zbog toga se gotovo odmah počeo stvarati mit o Kennedyju kao jednom od najvećih državnika svog vremena čiji je brutalno presječen mandat predstavljao svojevrsno zlatno doba američke demokracije.
Kennedyjevo predsjednikovanje mediji su često nazivali Camelotom, a taj su mit preuzeli i kasnije rafinirali baby boomeri – generacija čiji su mnogi pripadnici baš u doba Kennedyjeva atentata postajali politički aktivnima te u mladolikom, idealističkom predsjedniku mučeniku vidjeli sami sebe. Zbog toga su ne samo američki liberali nego i radikalni ljevičari Kennedyja preuzeli kao svoju ikonu te mu pripisivali zasluge za mnoge reforme i dostignuća njegovih prethodnika i nasljednika, pogotovo kad je riječ o borbi za mir u svijetu, prava crnaca, žena, homoseksualaca, zaštitu okoliša.
Poziv narodima svijeta
Taj je trend izgubio na snazi tek posljednjih dvadesetak godina kada su povjesničari zauzeli mnogo objektivniji stav, a tome je doprinijelo i iznošenje mnogih kompromitirajućih podataka iz Kennedyjeva života, pogotovo onih koji su se ticali njegovih veza s organiziranim kriminalom, plejbojevskog načina života, upetljanosti u nerazjašnjenu smrt Marilyn Monroe, kao i ovisnosti o narkoticima. John F. Kennedy je prisegnuo kao 35. predsjednik u podne 20. siječnja 1961. U svom inauguracijskom govoru on je izgovorio globalno prihvaćenu sintagmu o potrebi da svi Amerikanci budu aktivni građani u stvaranju bolje budućnosti.
– Ne pitajte što vaša zemlja može učiniti za vas, pitajte što vi možete učiniti za svoju zemlju – poručio je 43-godišnji Kennedy. Pozvao je sve narode svijeta da se udruže u borbi protiv onoga što je on nazvao “zajedničkim neprijateljima čovjeka”, a to su za njega bile tiranije, siromaštvo, bolesti i sam rat. – Sva ta borba neće biti završena u prvih sto dana mog predsjednikovanja niti će biti završena u prvih tisuću dana, možda ni tijekom moje vlade, pa čak možda ni u našem životu na ovom planetu, ali neka krene od danas, za početak. Na kraju inauguracijskog govora izrazio je želju za većom internacionalizacijom svjetskih problema pitajući jesu li “građani Amerike i građani svijeta”.
– Odlučili smo otići na Mjesec u ovom desetljeću i učiniti druge velike stvari, ali ne zato što je to lako, nego zato što je teško jer ti ciljevi će poslužiti za organiziranje i procjenu najboljih naših snaga i vještina, a to je izazov koji smo spremni prihvatiti i mi namjeravamo pobijediti – optimistično je Kennedy najavljivao nove američke uspjehe, a takav je pristup narod podržavao. Kennedy je bio uvjeren da će njegova administracija povijesno obilježiti novi tijek domaće politike i vanjskih poslova. Suprotnosti između ove optimistične vizije i pritisaka dnevne političke realnosti u zemlji i inozemstvu postat će jedna od glavnih napetosti u prvoj godini njegova predsjednikovanja. Kennedy je u Bijelu kuću uveo jasan kontrast u organizaciji poslova i u odnosu na donošenje odluka te nije gubio vrijeme u demontiranju Eisenhowerovih metoda. Bio je spreman i voljan donijeti veći broj brzih odluka potrebnih u takvom okruženju. Izabrao je kombinaciju iskusnih i neiskusnih ljudi da služe u njegovu kabinetu i govorio: “Možemo zajedno naučiti svoj posao.”
Na žalost svojih ekonomskih savjetnika koji su htjeli da smanji poreze, Kennedy je brzo dogovorio uravnotežen proračun s republikancima jer je kao zamjenu za to dobio glasovanje u raznim kongresnim odborima. Predsjednik je bio fokusiran na neposredne i specifične probleme s kojima se suočavala njegova vlada, ali brzo je otkrio svoju nestrpljivost u razmišljanju o dubljim političkim značenjima. Tako je na jednom sastanku zamjenik savjetnika za nacionalnu sigurnost Walt Whitman Rostow odjednom počeo oštro kritizirati bujanje komunizma, a Kennedy ga je naglo prekinuo i upitao: “Što hoćeš da učinim, da to odmah danas zaustavim?”
U vanjskoj politici vlade J. F. Kennedyja dominirao je američki sukob sa SSSR-om. Kennedy je s nestrpljenjem očekivao susret sa sovjetskim predsjednikom Nikitom Hruščovom, ali nije dobro reagirao na njegov rutinski govor o hladnoratovskoj konfrontaciji početkom 1961. Govor je bio namijenjen domaćoj publici u SSSR-u, ali Kennedy ga je tumačio kao osobno upućen njemu i komentirao ga dosta agresivno. Njegova pogrešna procjena podigla je tenzije u Beču na novom susretu u lipnju 1961. Na putu u Austriju Kennedy se zaustavio u Parizu, gdje je razgovarao s Charlesom de Gaulleom koji ga je savjetovao da ignorira Hruščova. Unatoč upozorenjima Kennedy je 4. lipnja 1961. tijekom susreta s Hruščovom u Beču bio ljutit, razočaran i svadljiv. Ubrzo nakon što se Kennedy vratio kući Moskva je najavila svoju namjeru da potpiše ugovor koji ukida bilo koju treću stranu vojsku u oba sektora grada Berlina. Kennedy je bio ljutit, postao je depresivan i pretpostavio je da će jedina opcija biti pripremiti zemlju za nuklearni rat.
U tjednima nakon Kennedyjeva i Hruščovljeva sastanka u Beču više od 20.000 ljudi pobjeglo je iz Istočnog Berlina u zapadni sektor. Kennedy je počeo intenzivne sastanke o berlinskom pitanju, a Dean Acheson, državni tajnik predsjednika Trumana, preuzeo je savjetničku ulogu u vojnom okupljanju zemalja članica NATO-a. U srpnju 1961. Kennedy je objavio svoju odluku da će izdvojiti dodatnih 3,25 milijardi dolara za obrambeni proračun te aktivirati više od 200.000 dodatnih vojnika navodeći da će mogući napad na Zapadni Berlin protumačiti kao napad na SAD. Obraćanje Amerikancima imalo je 85-postotnu podršku.
Pod kišom konfeta
U kolovozu 1961. SSSR i vlast DDR-a počinju blokirati prolazak iz Istočnog u Zapadni Berlin, a podignuta je i bodljikava žica diljem grada koja je ubrzo po Hruščovljevoj naredbi zamijenjena Berlinskim zidom. Kennedyjeva je prva reakcija bila da zanemari takvo ponašanje, dokle god je slobodan prolazak sa zapada na istok i dalje prema Berlinu. Kada je Kennedy posjetio Zapadni Berlin 26. lipnja 1963., njegovi stanovnici još su bili u šoku zbog Berlinskog zida čiju gradnju nitko od saveznika nije spriječio. “Svi slobodni ljudi, gdje god živjeli, građani su ovoga grada, Zapadnog Berlina i zato kao slobodan čovjek ponosan sam što mogu reći: Ich bin ein Berliner”, rekao je tada Kennedy.
Više od 400.000 euforičnih stanovnika grada tu je njegovu rečenicu dočekalo kao obećanje slobode i solidarnosti. Izoliran u DDR-u, Zapadni Berlin je bio svjestan da mu opstanak ovisi o SAD-u. Oduševljeno mnoštvo s neskrivenom je radošću pozdravilo Kennedyjev dolazak. Pod kišom konfeta provezao se gradom u društvu njemačkog kancelara Konrada Adenauera i berlinskog gradonačelnika Willyja Brandta. Podijeljeni grad toliko ga se dojmio da je svoj govor, pažljivo pripremljen u Washingtonu, u posljednji trenutak dopunio slavnom rečenicom.
– Penjali smo se stubama u gradsku vijećnicu kada me Kennedy zamolio da mu na njemačkom napišem “I am a Berliner”. Riječi sam mu napisao fonetski kako bi ih mogao točno izgovoriti – prisjeća se Kennedyjev prevoditelj Robert Lochner.
– Zid je najodvratniji i najvažniji dokaz neuspjeha komunističkog sustava, pljuska ne samo povijesti nego i cijelom čovječanstvu – rekao je tada Kennedy. Te njegove riječi odmah su naišle na kritike savjetnika McGeorgea Bundyja. Lochner tvrdi da je čuo Bundyja kako Kennedyju govori: “Gospodine predsjedniče, mislim da ste pretjerali”.
– Kennedy je nakon toga nešto ublažio svoj drugi govor koji je održao na berlinskom sveučilištu – prisjeća se on. Nakon osmosatnog posjeta Zapadnom Berlinu Kennedy je otputovao u Irsku.
– Više nikada nećemo doživjeti dan kao što je bio danas – rekao je u zrakoplovu. Nakon što je ubijen u studenome 1963., stanovnici Berlina zapalili su tisuće svijeća.
