Pustolovni duh starih istraživača i mene je potaknuo da posjetim Papuu, no kako su je u posljednje vrijeme obišli mnogi, ja sam se odlučio na jedno drugačije putovanje. Ono koje je daleko od buke bubnjeva plemenskih rituala, daleko od nepreglednih džungli, daleko od ruta koje su prolazile mnoge ekspedicije… Odlučio sam malo zaviriti u onaj njen neistraženiji dio, u tihi svijet ispod magične plave crte, u njeno podmorje.
Uvijek nam na spomen Papue Nove Gvineje prve asocijacije budu; daleka egzotična zemlja u kojoj žive plemena ljudoždera obojanih lica i nagih tijela, zemlju koju su kroz povijest istraživali mnogi, a mnoge ekspedicije su bez traga bile zauvijek izgubljene. Zemlja koja je za mnoge bila izazov…
Kako na Papui i nema baš puno ronilačkih centara, iako je okružuje zona južnog Pacifika koji je svojom tropskom raznolikošću i razvedenošću jedno od najljepših mjesta za ronjenje u svijetu, odabrao sam mali usamljeni ronilački centar na sjeveru Papue, na otočju naziva New Island Province. To je inače područje sa jako razvijenom obalom, prepuno otoka i otočica, uvala, dosta udaljeno od glavnog kopna, sa vrlo malim brojem lokalnih žitelja.
Mali tropski otočić na pola sata vožnje gliserom od gradića Kavienga, ne veći od dva nogometna igrališta, prekriven kokosovim stablima i tropskom vegetacijom, okružen je tropskim plažama i podvodnim grebenima. Na otoku može biti istovremeno 12 gostiju a oko njih se brine gotovo 30 ljudi iz posluge. Vlasnici i voditelji centra su simpatični Austrijanac Dietmar i njegova žena Angye koji već zadnjih 17 godina ovdje rone, brinu o očuvanju podmorja i jedini pružaju ronilačke usluge.
Ronio sam tri puta dnevno, uglavnom na vanjskim rubnim djelovima otoka prema Bismarcovom moru, karakterističnom po vrlo jakim strujama. Na gotovo svakom zaronu susretao sam se sa morskim psima, ali koji se na sreću ili na žalost nisu prebližavali na manje od 5-6 metara.Tako smo bez većih problema preživjeli te susrete ali nažalost i ostali bez fotografija.
Ovo područje je za vrijeme 2. svjetskog rata bilo vrlo aktivno, tu su se vodile brojne zračne i pomorske bitke. Olupine brodova i aviona nalaze se svuda oko otoka. Teško je opisati svoje impresije sa uronom na neke od tih olupina i ponovnim susretom sa povijesti jer su neki od tih aviona u tako dobrom stanju da vas doslovno i pod morem ostave bez daha.
Olupinu japanskog aviona kodnog imena Jake sam ostavio za zadnje ronjenje moje desetodnevne avanture. Bilo je to jedan od najboljih urona u životu.
Ispred mene je ležao savršeno očuvani avion iz 2. svjetskog rata koji mi je više izgledao da je tu položen nego da je sletio na more i potonuo, gotovo netaknut i neoštećen. U kokpitu su još uvijek instrumenti i glavna konzola, gume na zadnjem kotaču, djelovi motora koji su kao novi, pa i sami aluminij trupa aviona je u besprijekornom stanju s obzirom da na morskom dnu leži gotovo 70 godina. I premda se avion nalazi na samo 12 metara dubine, gotovo sat i pol ronjenja na olupini prošlo je u tren.
Prepun impresija na povratku natrag prema Lissenungu razmišljao sam o neznanoj sudbini tog aviona i pilota, te što im se dosita dogodiloi. Na nesreću, Japanci kada su se povlačili iz Kavinga su zapalili i uništili sve izvještaje i arhive vezane za ratna događanja i detalje oko tog područja da ne padnu u savezničke ruke i tako nam zauvijek ostavili Jakeovu sudbinu, a i sudbine drugih olupina - nepoznatima.
Sreća je da postoje ovako udaljena mjesta gdje se roni vrlo malo te da su se tragovi povijesti u podmorskom muzeju uspijeli očuvati. U razgovoru sa vlasnikom centra Dietmarom doznao sam da je posljednji ronilac prije mene na toj olupini bio pred gotovo 3 godine, kada će sljedeći to ne znam, ali tko god to bio sa sobom će nositi nezaboravnu uspomenu.
I za kraj da avantura bude potpuna, gotovo minutu prije uzlijetanja na pisti lokalnog leta prema Port Moresbyu, glavnom gradu Papue, pilot objavluje da se avion pokvario. Srećom to nije zaključio u naredih nekoliko minuta kada bi već bili u zraku… jer tko zna, možda bi i to bila olupina za neke buduće generacije ronioca.
>>Pratite Photodox i na Facebooku
