Bilo je to prije dvadeset i jedne godine, Ilok se taman počeo vraćati kući – djeca su se vratila u školske klupe, započelo se s proizvodnjom, otvoreno je bilo nekoliko trgovina, počele su se obnavljati kuće... Život se vraćao, a ljudi su u najistočnijem gradu Hrvatske životarili.
Radnici su primali minimalne ili nikakve plaće, domišljajući se kako prehraniti obitelji pa su svakodnevno – pješice, na biciklima, automobilima – prelazili granicu sa Srbijom i odlazili u Bačku Palanku po kruh jer je ondje bio jednu, a u Iloku četiri kune.
Vukli su preko granice salamu, slaninu, začine, ulje, šećer, meso.., a u traktorske su prikolice tovarili pijesak. Trebao im je, za obnovu kuća koje su im Srbi srušili... I bilo je Iločanima krivo što ono malo novca koji su imali moraju ostavljati u zemlji čiji su ih stanovnici protjerali iz njihovih domova, ali druge nije bilo.
Bio je to jedini način da se othrvaju neimaštini u svome lijepom gradiću što se razvio na Dunavu, okružen obroncima Fruške gore. Tada, prije dvadeset i jedne godine, prvi sam put kročila u kuću Marije Marić i Josipa Varge. Ta prizemnica nedaleko od gradskog središta bio je njihov dom koji su odlučili ne napustiti tijekom rata i u kojem su umijećem preživljavanja nastojali svojoj djeci – Mariju, Marini i Snježani – omogućiti normalno djetinjstvo.
Najprije smo požalili
– Moja je pogranična viza već sva ispečatirana jer sve što mi treba kupujem u Bačkoj Palanci. Kilogram slanine plaćam 18 kuna, kao i kobasice, salama je dvije kune jeftinija, šećer košta dvije i pol kune, a brašno je još jeftinije – nabrajao je te 1998. godine 37-godišnji Varga. Prije rata imao je stalni posao, a kad se stanovništvo počelo vraćati u Ilok, on je dobio ponudu da dođe raditi u “Razvitak”, no posao nije prihvatio jer tamo radnici pola godine nisu bili primili plaću:
– Moje troje djece mora jesti svaki dan, a ne dva puta godišnje – kazao je. Ispričao mi je tada da on i njegova Marija djecu prehranjuju tako što ona svakoga dana peče langošice i prodaje ih, za kunu po komadu, ispred osnovne škole u Iloku. Burek je prodavala po četiri kune. Vječito je Marija nešto mijesila, a Josip joj je pomagao. Od tako zarađena novca kupili su trimer pa je Josip zarađivao i košnjom. Kad su se Mariji počeli grčiti prsti, prihvatio se on miješenja, priznavši da je prvih deset kilograma brašna – upropastio. Josip Varga u svome Iloku raditi je počeo 2006. godine, nekako u vrijeme kada su povratnici u Ilok počeli odustajati od života u svome gradu, potraživši priliku za život negdje po svijetu.
Prisjetit će se Josip i Marija danas kako su bili u nevjerici kada je kući donio prvu plaću. Gotovo tri tisuće kuna na jednome mjestu...
– Toliko nismo nikada vidjeli – smije se Marija dok u kuhinji, istoj kao i prije dvadeset i jedne godine, na stol iznosi proizvode kupljene u trgovini u Iloku:
– Radim u zelenilu, plaća mi je oko 3800 kuna. Ne idemo više u kupnju u Bačku Palanku iako mnogi Iločani i danas odlaze jer su neke stvari i dalje jeftinije. Ali, sad iz Srbije dolaze k nama, po suhomesnato – pripovijeda Varga.
– Nikada ni kunu kredita nismo uzeli – kaže Marija.
– Sin Mario se u Italiji zaredio, ali je naposljetku odustao od svećeničkog poziva pa sad radi u Zagrebu, Martina je teta u vrtiću u Iloku, ima dvoje djece, a Snježa je završila informatologiju i sad završava knjižničarstvo. I ona je u Zagrebu. Sve u svemu, zadovoljni smo – domeće pogledavajući na sat jer mu je valjalo poći na posao, “praviti” led na klizalištu na kojem će najmlađi moći uživati ovih školskih praznika.
Varga je posao bio dobio u 1997. godine osnovanoj tvrtki Komunalije d.o.o, za zbrinjavanje otpada, usluge vodoopskrbe i odvodnje, brigu o zelenilu i cestama, pogrebne usluge... no onda je potkraj 2013. godine, razdvajanjem društva, osnovana tvrtka Kom-Ilok d.o.o. Ta je preraspodjela, između ostaloga, Iloku “donijela” nova radna mjesta jer je rukovodeći kadar mjestimično valjalo udvostručiti. Obje je tvrtke osnovao Grad i njihov je stopostotni vlasnik.
Te godine kada se Ilok vraćao kući među prvima se, nakon šest godina progonstva, vratila i peteročlana obitelj Verić – Nevenka i Ivan te njihova djeca Ivana, Josip i Martina. Čim je dopis stigao da se mogu vratiti, oni su uprtili djecu i pravac – Ilok:
– Kad smo došli, poželjeli smo da se nikada nismo vratili. Kuća, u kojoj su inače četiri stana, bila je sva ruševna, prozora i vrata nigdje, na podu pijesak. Dva smo tjedna spavali na najlonu, zimu prezimili bez prozora, bez prava na novčanu pomoć i obnovu – govorio mi je pola godine nakon povratka Ivan Verić, prije dvadeset i jedne godine zaposlenik u Agrokomercu s plaćom od 1000 kuna, nedostatnom za jedno, a ne za njih petero.
– Na kraju smo tražili od Jadranke Kosor da nam dade kuću. I dobili smo ovu u kojoj smo sada jer su je dvije obitelji prije nas odbile. Djecu smo othranili, da imaju svoj kruh. I to nam je bilo najbitnije. No, dogodila se tragedija taman kad je sin Josip završio za automehaničara. Utopio se. Ivana se udala u Osijek i s mužem i dvoje djece otišla u Irsku. Razmišljaju da će još dalje, u Australiju. Martina je ostala – teškom mukom, zbog bolesti, govori danas 84-godišnji Ivan Verić, umirovljenik s primanjima od 1050 kuna iščekujući suprugu Nevenku da se vrati iz osječke bolnice, s dijalize.
One godine kad je Josip Varga konačno dobio posao u Iloku je spajanjem obiteljskih poljoprivrednih gospodarstava Bošnjak i Faletar osnovana Poljoprivredna zadruga TRS. Od početnog kapaciteta vinskog podruma od 30.000 litara, promijenilo se mnogo toga pa je kapacitet podruma sada za pola milijuna litara vina. Srijemsko je vinogorje poznat po izvrsnoj graševini i tramincu, ujedno i ponosima podruma ove vinarije, a zaštićeni su i kao vrhunska vina.
– Imamo petnaest zaposlenih. Dvoje je iz Srbije. I sezonci nam dolaze iz Srbije – govori u hodu Zlatko Bošnjak pokazujući gdje će napraviti minibar, sjenicu, prodaju...
– A ovdje je moj laboratorij – veselo će Martina Šaravanja predstavljajući 1,5 milijuna kuna vrijedan projekt financiran iz fondova EU koji vinarija provodi s Prehrambeno-tehnološkim fakultetom u Osijeku.
Cilj je projekta iskoristiti sjemenke grožđa prerađujući ih u brašno, ulje i ekstrat:
– Od 50 kilograma grožđa dobije se kilogram koštica, što je dovoljno za jedan decilitar ulja koje se koristi za prehranu, kao i brašno, fino za kolače. Ekstrat je dobar u kozmetičkoj industriji pa su nas već kontaktirali iz Douglas parfumerija – zadovoljno će Martina pokazujući stroj koji odvaja kožicu od sjemenke grožđe koje se zatim suše.
–Ostala sam u Iloku. Pa tu su mi svi – obitelj, prijatelji – kaže.
Od rata naovamo u Iloku je stasalo dvadesetak uspješnih vinara, među kojima je i bivši ministar poljoprivrede Petar Čobanković, u javnosti možda poznatiji po guljenju krumpira nego po vrhunskoj kapljici. Među pionirima vinarstva je i obitelj Knezović, Ana i Ivan, koji sa svoje petero djece bavi i seoskim turizmom, spravljajući za posjetitelje domaće specijalitete. Vrhunskom će kuhinjom očarati i iločki hotel Dunav, prvi nositelj Michelinove preporuke u ovom dijelu Hrvatske.
S jedne strane iločke su ulice pune sjaja, s druge je tama jer iz “malog Dubrovnika”, kako su svojedobno zvali Ilok, otišlo je puno ljudi. Po nekim procjenama, u odnosu na vrijeme prije rata – kada ih je bilo oko 5500 – broj se prepolovio. Svjedoče toj pustoši prazne i derutne kuće, a u gradskome središtu propalima izgledaju i prostorije HDZ-a, no gradonačelnica Marina Budimir kaže da je stranka i dalje tamo.
U Iloku živi uglavnom starije stanovništvo, zbog čega dolazi sve više radnika iz Srbije. Stotinjak je korisnika “socijale”, u vrtiću je oko 120 djece, u osnovnoj 320, a u srednjoj 180 đaka. Doskora bi đaka trebalo biti i više jer je plan da se u Iloku školuju djeca Hrvata iz Vojvodine, kako bi dobila “europsku svjedodžbu”.
Grad zapošljava putem javnih radova, programa “Zaželi”, radi nekoliko dućana, pekara... Industrije nema. Gradonačelnica kaže da joj je cilj potaknuti samozapošljavanje. Proračun je Iloka 62 milijuna kuna, s projektima.
Gradonačelničina je obitelj koju je ratni vihor otpuhao iz mjesta gdje “Dunav ljubi nebo” godinama maštala o tome da se iz austrijskog Linza vrati u rodni Ilok, svraćajući na sam “kraj Hrvatske”, sat i deset minuta udaljen od autoceste, kad god bi im se ukazala prilika. I vratili su se, 2013. godine. Četiri godine poslije liječnica Marina Budimir postala je prvom gradonačelnicom Iloka svrgnuvši kao nezavisna kandidatkinja HDZ i HSS koji su se ovdje na tronu izmjenjivali posljednja dva desetljeća. Na izvanrednim izborima održanima zbog neusvajanja proračuna Budimir je opet pobijedila:
Ljubav i vino
– Najviše me boli što su otišli oni koji su se vratili u Ilok. Radi egzistencije su ljudi otišli davnih dana, sad odlaze zbog dvostrukih mjerila jer ispada da jedno vrijedi za građane, a drugo za političare – govori gradonačelnica Budimir pohvalivši se jakim socijalnim programom, govori o demografskim mjerama – roditeljima se jednokratno pomaže sa šest tisuća kuna za novorođenče, s 15.000 za četvrto dijete, potporama od 20.000 kuna za obnovu fasada, liječničkoj skrbi... Budimir Ilok pomalo promeće u destinaciju za vjenčanja pa govori o mladenki iz Gunje i njezinu odabraniku s Obale Bjelokosti koji su baš u Iloku jedno drugome izrekli “da”.
– Ilok je grad ljubavi i vina – kaže.
Kao probleme istaknut će lošu prometnu povezanost kao i činjenicu da ovuda prođe tristotinjak kamiona dnevno jer dugo obećavanog spoja na autocestu još uvijek nema pa sav promet prema granici sa Srbijom – a na području Iloka su četiri prijelaza – prolazi ovim zavojitim cestama na kojima je sve više i zaljubljenika u cikloturizam pa se tek pukom srećom nije dogodilo kakvo zlo. Za sada.
Jedan od problema Iloka je i imovina koju vlasnici neće pa su se nje odrekli u korist Grada koji pak ne zna što bi s njom. Ta imovina, stručnog naziva ošasna, nedavno se našla na bubnju pa je od 30-ak kuća dio prodan. Gradonačelnica se pohvalila da je među kupcima bilo i Dubrovčana i da su oni sve više zainteresirani za nekretnine na sasvim drugom kraju Hrvatske.
Cijena starih kuća s priključcima koje je Grad prodavao bila je od 20 do 30 tisuća kuna. Na “lageru” ima još neželjenih kuća kojih bi se Grad riješio, samo da ih netko želi.
Dok je Slavonija razarana su neki naši krajevi igrali na kartu ugroženosti. Tako da je naprimjer Istra sasvim solidarno sa istočnom Slavonijom ucjenjivala ostatak Hrvatske za novac koji je nužno poteeban za razorena područja. Drugovi nemaju samilosti, IDSovci veliki jugosocijalisti su i veliki egoisti. Ali svima drugima sole pamet.