Nakon dva desetljeća stolovanja u zagrebačkoj Klinici za psihijatriju, prof. dr. sc. Vlado Jukić prvi se put ove godine suočio s proračunskim minusom. Uz borbu s vječnom stigmatizacijom duševnih bolesti i pacijenata bolnice koju vodi, cjelokupna je psihijatrija trenutačno pod upitnikom javnosti nakon istupa psihijatra Roberta Torrea koji je struku proglasio praktički nepotrebnom i u koruptivnoj sprezi s farmaceutskom industrijom. Prof. Jukić smatra da je ispovijest kolege Torrea neodgovorna, otkriva zašto novi Zakon o zaštiti osoba s duševnim smetnjama neki njegovi kolege nazivaju zakonom za zaštitu od psihijatara i kako u njegovoj bolnici sa 881 krevetom i 740 zaposlenih svi farmaceutski divovi imaju slobodan ulaz.
Prvi put u minusu
Unatoč svim izazovima, promjenama vlasti, krizama, Vrapče nije stvaralo gubitke do ove godine?
Za sedam mjeseci ove godine u gubitku smo tri milijuna kuna. Prvi put ne možemo platiti račune. Imali smo krajem 2009. godine proračun 9,3 milijuna kuna, a ove godine 7,5 milijuna kuna. Kako pružati iste usluge za toliko manje novca? Prošlu godinu smo završili u plusu, a sad smo evo prvi put u minusu. Od 7,5 milijuna kuna, sedam milijuna odlazi na plaće, 400 tisuća za hranu pacijenata. Iz suhe hrastovine smo sok cijedili, sad više nemamo što ni cijediti. Kolege ravnatelji mi se smiju jer su naučili da ne mogu pokriti troškove, ne plaćaju račune, a ja se ne želim naviknuti da mi to bude normalna situacija.
I Vrapče će nastaviti put minusa ako vam se ne vrati stari proračun, očekujete li to od ministra Siniše Varge?
Ministar je, još kao direktor HZZO-a, svima poslao pismo s procjenama koliko bi kojoj bolnici trebalo novca i pitao nas je da li su ti njegovi izračuni u redu. Predvidio je da Vrapču treba 9 milijuna kuna, mi bismo time bili zadovoljni i nadam se da ćemo ih i dobiti. Zdravstvu nedostaje oko tri milijarde kuna i ministar Varga bi morao imati taj novac. S tim je zahtjevom pogodio u sridu i nadam se da će izdržati u tom stavu.
Na čemu štedite, nedostaje li lijekova i u vašoj bolnici?
Na svemu štedimo, iz ove bolnice ni liječnik ni medicinska sestra ne mogu otputovati na kongres ni do Dubrovnika. Oko 40 posto potrebnih lijekova doniraju nam proizvođači. Svatko tko mi dođe na ova vrata i ponudi lijekove, ja ga prihvaćam. Ne radim selekciju jer kako isti lijek od različitih proizvođača odabrati, a drugi odbiti. Ja sve primim i svima zahvalim. To kolega Torre nije rekao, možda nije znao. Evo, Vrapče na taj način, donacijama farma-industrije, godišnje dobije lijekova za dva do tri milijuna kuna.
Ne vidite u tome ništa sporno, lijekovi se ispituju na vašim pacijentima?
Nema napretka bez ispitivanja lijekova. Psihijatrija se tu nimalo ne razlikuje od drugih grana medicine, interne, onkologije, infektologije, svuda se lijekovi ispituju. Prvi antipsihotik pronađen je 1950. godine sasvim slučajno, danas se lijekovi ispituju ciljano. U psihijatriji nije drukčije ni kod odlaska na kongrese, ponekad se kao i kod drugih znalo dogoditi da su si neki liječnici malo dopustili turistički obilaziti svijet. Tako da u onome što je kolega Torre pisao ima tek nešto istine.
Kakva je reakcija struke i Hrvatskog psihijatrijskog društva kojem ste na čelu na tvrdnje vašeg kolege Torrea?
To je neprimjereno i stigmatizira pacijente. Poslao sam pismo svim članovima uprave i savjeta Hrvatskog psihijatrijskog društva da li i dalje odgovarati na taj pamflet ili ne. Kad netko kaže da liječenje lijekovima više škodi nego što pomaže, to je ili neznanje ili zločestoća. Kao što svaki alat treba znati koristiti, tako treba znati koristiti i lijekove. Reći da psihijatrija škodi, ohrabruje pacijente, koji se ionako teško odlučuju na liječenje, da se tek sad ne jave psihijatru. Reakcija struke bila je slojevita, prvo se počinješ ljutiti, a onda se zbrojiš. Klasične psihijatrijske bolesti kao što su shizofrenija, manija, psihotična depresija, paranoidna psihoza i mnoge druge su paradigmatske bolesti medicine. Nikako i nikada se ne može i ne smije dovoditi u pitanje postojanje psihijatrije kao medicinske struke. Zadnjih je 20-ak godina postala dominantna biologijska psihijatrija pa su ostale metode liječenja u psihijatriji, kao što su psihoterapija i socioterapija, donekle potisnute. Iz tog rakursa kolega Torre dijelom ima pravo – uz biološke se ne smije zanemariti i druge psihijatrijske dimenzije.
Ovo nije prvi udarac hrvatskoj psihijatriji. Nakon rata javnost je psihijatre doživljavala kao prodavače PTSP dijagnoze?
Kontroverze u psihijatriji počele su i prije lijekove i prije rata. Najveći napad je bio krajem 60-ih godina kad se javio antipsihijatrijski pokret. U Engleskoj su tad u jednu kuću stavili 20-ak bolesnika da zajedno živi i to nije dobro završilo. PTSP je dijagnosticiran najčešće nakon rata, i to braniteljima koji su za ostvarenje svojih prava trebali što više dokumentacije. Ali upravo su branitelji i drugi oboljeli od PTSP-a jako puno pomogli da se smanji stigmatiziranost duševnih pacijenata. Jer su ljudi počeli razmišljati: ako je u Vrapču bio branitelj, mogu i ja. Prije pet-šest godina oboljeli od PTSP-a zauzimali su više od deset posto kapaciteta u svim psihijatrijskim ustanovama. Bilo je tu lutanja. Proveo sam veliko istraživanje na 450 bolesnika s dijagnozom PTSP-a. Svi su oni najmanje godinu dana imali dijagnozu PTSP-a i liječeni su. To istraživanje pokazalo je da ih 50 posto uopće ne zadovoljava istraživačke kriterije za PTSP. Nije lako uvijek točno dijagnosticirati neke psihijatrijske poremećaje. Sam koncept PTSP-a još uvijek nije do kraja zaokružen.
PTSP je mnogim braniteljima “dijagnosticiran” i zašto mu je ta dijagnoza bila potrebna. Različiti su i kriteriji u raznim psihijatrijskim klasifikacijama. Npr. DSM-V Dijagnostički priručnik Američke psihijatrijske udruge više tugovanje ne odvaja od depresije. Hoćemo li onda liječiti ljubavne jade? Proučavao sam dinamiku promjena broja dijagnoza pod kojima su kroz sto godina otpuštani bolesnici iz Vrapča. Godine 1905. korišteno je 14 dijagnoza, 1955. godine 41 dijagnoza, a 2005. bolesnici iz Vrapča otpuštani su pod točno 80 različitih dijagnoza! Postoje stručnjaci koji više godina vrijedno istražuju i uoče neke nove poremećaje, ali postoje i oni koji olako usvajaju “nove” dijagnoze. Za neke je ovisnost o alkoholu i drogi psihijatrijski poremećaj, za druge nije. Znate, kao student bio sam izričito protiv liječenja elektrošokovima. Onda sam vidio kako mogu pomoći i promijenio sam mišljenje. Danas se daju u općoj anesteziji i pacijent ne osjeti da mu je struja puštena kroz mozak.
Ipak, elektrošokovi se novim Zakonom od 1. siječnja 2015. praktički izbacuju kao metoda liječenja u psihijatriji. Koje su još novosti?
Novi zakon ne dopušta mogućnost da staratelj da pristanak za liječenje elektrošokovima ako sam pacijent ne može odlučiti. A bolesnici kojima se indicira elektrokonvulzivna terapija najteži su bolesnici i često nisu sami u mogućnosti donijeti odluku o liječenju. Povjerenstvo za zaštitu osoba s duševnim smetnjama sad će biti u nadležnosti Ministarstva pravosuđa i za svaku kliničku studiju morat će se tražiti njihovo odobrenje. Forenzički pacijenti moći će se od početka ambulantno liječiti. Uvodi se institut osobe od povjerenja. To znači da će duševni bolesnik kod javnog bilježnika potpisati takozvanu obvezujuću izjavu kojom osobu od povjerenja ovlašćuje da umjesto njega, kada on zbog svoga stanja ne bude to mogao činiti, daje ili uskraćuje pristanak na određene psihijatrijske postupke. I dosadašnji rok od 72 sata u kojem je trebalo donijeti odluku o prisilnoj hospitalizaciji skraćuje se na 48 sati.
8000 hospitalizacija
Što je uopće najčešća dijagnoza danas u Vrapču, i u hrvatskom društvu općenito, kad su posrijedi duševne bolesti?
Ovisnost o alkoholu. Od toga boluje oko 200.000 ljudi u Hrvatskoj, a riječ je o ovisnosti koja utječe na cijelu obitelj tako da možemo reći da zbog alkoholizma pati oko milijun stanovnika. Općenito se povećao broj hospitalizacija i sad ih u Vrapču godišnje imamo više od 8000, a prije 30 godina bilo ih je tri, četiri tisuće. Prije su bolesnici u bolnici u prosjeku ostajali dulje od tri mjeseca, a sad je prosjek 32 dana. Većinu, 65 posto pacijenata, čine oni koji su već bili u Vrapču pa se ponovno vraćaju. Smanjenjem stigmatizacije duševnih bolesnika pacijenti se lakše odlučuju na hospitalizaciju.
>> Trebaju nam odjeli, djecu više nećemo liječiti zajedno s odraslima
>> Samoubojstvo treći vodeći uzrok smrti među adolescentima
Zar je to muguce da u nasoj drzavi NE funkcionira bas nista osim korupcije i gospodarskog kriminala zar je moguce da nema i nemao na vidiku niti jednog sposobnog covjeka koji nas moze izvuci iz ove ekonomske i politicke katastrofe,ozbiljno se treba zapitati zasto cjelokupna vlada nije dala ostavku jer nisu sposobni voditi ni jedan mali Zagorski kokosinjak a komo li nekakvu kukuriku komediju a to dokazuju svaki dan,ajde zbogom,,,,,