Bio je predmet rasprave i prije “prve lopate”. A kritika je bilo i tijekom njegove izgradnje. Spomenik domovini na Trgu Stjepana Radića otvoren je prije desetak dana, a interes medija i dalje ne prestaje, bilo da se priča o tome kako ga čuvaju zaštitari ili o poanti njegove komemorativne funkcije, koju je preuzeo od Oltara domovine na Medvedgradu. Kako gleda na prozivke, odlučili smo stoga pitati samog autora spomenika Nenada Fabijanića, profesora na Arhitektonskom fakultetu te nagrađivanog arhitekta s nizom radova na javnim površinama. Nije bilo lako raditi u takvim uvjetima, istaknuo je, a sve su dodatno otežali potres i pandemija...
Što vam je od kritika najviše smetalo?
Projekt je začet pobjedom na arhitektonskom natječaju 2015./2016., u vremenu relativnog mira, zadovoljstva, “vatrene” sportske euforije (Moskva 2018.), uspjeha u masovnom turizmu, brzo stečenoj zaradi u atmosferi navodno senzacionalnog turističkog buma i najave oporavka prosperiteta. Realizacija je ušla u olovno vrijeme pojave virusne pandemije, zagrebačkog potresa, dva lockdowna, recesije, masovnih otkaza i rasta nezaposlenosti, opće frustracije i nezadovoljstva. A mi smo gradili središnje mjesto nacionalnog ponosa, uporno i usprkos svemu, u dobroj vjeri i s nadom u novo i bolje. Govorim o nama, koji smo s jednakim nabojem ustrajno pratili projekt i gradnju. Upućujem hvalu na trudu i znanju svim izvoditeljima. Umjesto komentara nekim kritikama, podsjećam na definiciju uspjeha velikog filozofa R. W. Emersona: “Zadobiti poštovanje pametnih ljudi, iskrenih kritičara i izdržati izdaju lažnih prijatelja; uživati u ljepoti, nalaziti najbolje u drugima, učiniti svijet barem malo boljim.”
Kritizirala se i visoka cijena radova od 34,7 milijuna kuna. Je li taj iznos, po vama, realan te možete li opisati što se sve i u kojim zemljama odvijalo po pitanju radova?
Arhitekt nudi snove, kreaciju i znanje, predstavlja se projektom s nadom u njegovu realizaciju. Gradnja i uređenje javnog prostora – domovini u čast, po mom je sudu trebala biti ne samo gradska, nego prije svega nacionalna odluka i želja, ukratko: zajednička ambicija. Da biste nešto proglasili “visokom cijenom radova” i pritom se zgražali, potrebno je nešto više znati o građevinskim cijenama, o procesu javne nabave, promjenjivim uvjetima dobave materijala, o našoj zaspaloj građevinskoj industriji ili obrtu, itd. O cijenama i ugovorima, ali baš ni o jednoj od njih, nisam imao informacija ili sudjelovao u tome. Ponosim se činjenicom da je moj projekt u potpunosti realiziran unutar Zavoda za arhitekturu Arhitektonskog fakulteta u Zagrebu. Usporedbe s proizvoljnim prioritetima, troškovima za sve i svašta, drugim gradilištima ili investicijama vode do beskorisnih i jalovih rasprava. Podsjetio bih da su simbolika, a osobito cijena središnjeg njemačkog i europskog memorijala za šest milijuna Židova ubijenih u holokaustu američkog arhitekta Petera Eisenmana u Berlinu bili više od deset godina temom diskusija i kritika, i to od faze projekta i realizacije, a i nakon dovršenja. Danas je on najviše posjećivan prostor u Berlinu.
Sporan je bio i stroj za puštanje magle. Je li on bio do vašeg izvornog projekta? Koji efekt će on postizati?
Uopće nije bio sporan! Kome, zašto i s kojim motivom? Sastavni je dio izvornog projekta i u cijelosti realiziran prema njemu. Prilog je atmosferi, novoj slici i urbanoj sceni. Ritmično pojavljivanje uz “svjetlozid”, kako ga je duhovito nazvao kardinal Bozanić, pojačava efekt atraktivne pojavnosti iz vodene plohe i već potvrđenu atrakciju, kako svjedoče reakcije mnogih građana.
Koliko ste kao autor bili uključeni u tijek radova, odnosno što je bilo najzahtjevnije u cijelom procesu?
Na gradilištu sam boravio gotovo svakodnevno. Iz razumljivih razloga i zbog otežanih mogućnosti direktne suradnje nisam nažalost nadzirao radove na konstrukciji portala u Nizozemskoj, a u Češkoj sam bio jedanput jer sam inzistirao na zajedništvu umjetnika koji su uz mene sudjelovali u oblikovanju “svjetlozida” i koji su jedini mogli izvesti ovaj, dosad nigdje viđeni stakleni zid. Bili su to Jeronim Tišljar i prijatelj iz Češke Jan Frydrych. Konstruktivnu lucidnost zahvaljujem prof. Berislavu Mediću, a posebnu zahvalnost za sudjelovanje u izvedbenom projektu svojemu višegodišnjem suradniku arhitektu Željku Pavloviću.
Kad ste spomenik osmišljavali, u čemu ste pronašli inspiraciju? Odakle ideja za Spomenik domovini u ovom obliku te koliki je bio pritisak raditi spomenik koji će preuzeti komemorativnu funkciju za sve preminule za domovinu i koji će u budućnosti posjećivati sve strane delegacije?
Temom memorijala bavio sam se od 1998. kad je bio raspisan natječaj za izradu spomen-obilježja masovnih grobnica. Moj rad tada nije bio prihvaćen zbog radikalizma, kojim bi ga se moglo obilježiti kao antispomenik. Sljedeće 1999. godine javio se zahtjev da se na dijelu Trga Stjepana Radića predloži simbolička forma u spomen na sve pale ili stradale u Domovinskom ratu. Oltar domovine na Medvedgradu bio je oštećen 2000., a iako je 2006. bio popravljen, pohodili su ga sve rjeđe. Spontano nastali Zid boli uklonjen je 2003. sa Selska ceste, a nešto njegovih fragmenata izloženo je u kripti Džamonjina spomenika na Mirogoju. Oba ta spomenika očito nisu zadovoljavala očekivanu funkciju, pa je raspisan natječaj za novi, na središnjem (i jedinom) trgu novog središta u Trnju. Od tri znaka/artefakta dva podsjećaju na dugotrajnu genezu ideje glavnog nacionalnog spomenika: stakleni zid svjetlosti i menza, monolit s vječnim plamenom. S trećim, portalom, čine kompoziciju, kojoj svaki od ta tri artefakta dodaje svoju simboliku. Dramaturškim suodnosom njegovih dijelova i kompleksnom simbolikom ponudili smo, nadam se, inovaciju. Ne samo osvrtanje prošlome, nego poruku kontinuiteta i ponosa. Što se tiče njegova mjesta, od početka sam bio svjestan njegove važnosti i jedinstvenosti – na početku prospekta koji prolazi Trnjem i glavna je urbanistička os novog, još fragmentiranog metropolskog središta. To je spomen-park, mjesto kontemplacije i tišine, oaza usred života grada, koji je ovdje dinamičan i u stalnom mijeni. Radujem se ljetu i suncu na ovom mjestu. I ponovno Emerson: “Velik dio smjelosti je napraviti nešto prije drugih”.
Kad je spomenik otvoren, bilo je i primjedbi da ga je trebalo jasnije dovesti u vezu s obližnjim spomenikom prvom hrvatskom predsjedniku Franji Tuđmanu. Smatrate li primjedbu osnovanom te o čemu ste sve morali razmišljati da bi Spomenik domovini bio baš na trenutačnoj lokaciji?
Mjesto spomeniku predsjedniku Tuđmanu predvidio sam na najboljem mjestu u projektu parka na Trgu Franje Tuđmana, a ovo je utvrđeno mnogo kasnije, kad je naš projekt bio u fazi razrade. Nisam imao potrebu naknadno uspostaviti vezu između našeg spomen-parka i tog spomenika, a to, uostalom, nitko nije ni tražio. Dodati mogu samo da su reprezentativni arhitektonski objekti na velikoj osi, Gradska vijećnica, Koncertna dvorana Lisinski te Nacionalna i sveučilišna knjižnica, predodredili njegovo mjerilo i dimenzije. Slijed južnih fontana kristalizirao se u “svjetlozid”, satkan od staklenih elemenata, kakav dosad nigdje podignut ni viđen. Smješten s odmakom, ali paralelno s Vukovarskom ulicom, postaje definitivno središnje mjesto polaganja cvijeća na Dan sjećanja na žrtve Domovinskog rata 18. studenog.
Autor ste niza projekata na javnim površinama, a jedan od zasad nerealiziranih je i rekonstrukcija Trga Franje Tuđmana, koja se najavljuje već godinama. U kojoj je to fazi?
Status quo. Kao da se ništa nije dogodilo. Davno, 2013. godine, na temelju urbanističko- arhitektonskog elaborata i dobivene lokacijske dozvole namjeravali smo započeti razradu glavnog projekta, ali nas je u tome spriječila ideja o podzemnom tunelu ispod parka kojim bi se automobilski promet sa zapada vodio Deželićevim prilazom sve do Trga Republike Hrvatske i dalje – u uže središte grada. Dodatna prometna studija, koja se zahtijevala od nas, dokazala je neopravdanost te zamisli. Čvrsto smo ustrajali na negativnom mišljenju, izgubili posao, a Črnomerec je do daljnjega ostao bez najvećeg (i jedinog) gradskog parka.
Na kojim novim projektima trenutačno radite?
Neposredno nakon potresa, ne čekajući zakone, modele i koncepte, s velikim povjerenjem u formirani radni tim započeli smo projekt, istovremeno i obnovu kompleksa crkve sv. Vinka i samostana u Frankopanskoj ulici u Zagrebu. Po mom projektu izvodi se i druga faza obnove i uređenja trga – atraktivne ljetne pozornice i vidikovca Crekvina u Kastvu, a započinjem i završni, izvedbeni projekt uređenja integralne zone trgova i rive u Rovinju. Ima još mnogo izazova i planova, tema i dilema.
daj molim te, spomenik? izgleda ko neki autobusni terminal. a obzirom koliko košta s njim je trebalo doći i bar 10 novih autobusa.