U ponedjeljak je započela druga runda sankcija Sjedinjenih Američkih Država protiv Irana, ovoga puta na udaru su se našli iranski energetski i financijski sektori. Svim zemljama svijeta (uz iznimku osam država koje jako ovise o iranskoj nafti, na šest mjeseci, da dobiju vremena za prilagodbu) Amerika je, pod prijetnjom kazni, zabranila kupovinu iranske nafte.
Sjedinjene Države postavile su Iranu listu uvjeta za ukidanje sankcija, no najvažniji su potpuna obustava razvoja nuklearnog oružja i balističkih raketa, te prestanak vojnog angažmana u Siriji i Jemenu. I premda nije realno da će Iran i nakon šest mjeseci posve prestati izvoziti naftu, nema sumnje da će ga američke sankcije snažno pogoditi: u 2017. godini prihodi od izvoza nafte činili su deset posto iranskog BDP-a. U takvim okolnostima nije bilo teško procijeniti da bi do kraja ove godine i u prvim mjesecima sljedeće s globalnog tržišta moglo nestati 1,3 do 1,7 milijuna barela iranske nafte na dan pa bi prva posljedica toga mogla biti nestašica i skok cijene nafte, prema nekim prognozama na sto i više dolara za barel.
Ali, događa se suprotno: od prvoga listopada do danas cijena barela “američke” WTI nafte pala je sa 75 na 64 dolara, a “svjetske” Brent nafte s 86 na 74 dolara (pad je, premda manji, i u eurima, sa 75 na oko 73 eura za barel).
Kako je to moguće, zašto se to dogodilo i hoće li nafta ostati na razini od oko 60 dolara dulje vrijeme? Po svemu sudeći, nadolazeće sankcije i moguću nestašicu tržišta su uračunala unaprijed u uzlet cijene od proljeća do jeseni ove godine. No, nestašica se nije dogodila pa se ta “premija rizika” sada iz cijene isključuje.
A nije se dogodila jer su zemlje OPEC-a (Alžir, Angola, Ekvador, Ekvatorska Gvineja, Gabon Irak, Iran, Kuvajt, Libija, Nigerija, Katar, Saudijska Arabija, Ujedinjeni Arapski Emirati i Venezuela) održale obećanje dano Americi da će vlastitom povećanom proizvodnjom i isporukama na svjetskom tržištu nadoknaditi iransku naftu, pri čemu je i sama Amerika povećala proizvodnju više od očekivanja, sve iz šejla, na rekordnih 11,35 milijuna barela na dan u kolovozu. Ostao je u zraku lebdjeti strah da bi Iran mogao pokušati omesti izvoz bliskoistočne nafte kroz Hormuz, što bi za svijet predstavljalo nesagledivu katastrofu, no to bi bila objava rata Americi i saveznicima u kojoj se Iran sigurno ne bi dobro proveo, a i Saudijska Arabija je jako povećala svoje izvozne kapacitete na Crvenom moru.
Sve to skupa ipak stvara nelagodu iz najmanje dva razloga. Prema procjenama upućenih, da bi vlastitom proizvodnjom nadomjestila iransku naftu Saudijska Arabija je “potrošila” i svoje zadnje pričuvne kapacitete pa bi sad i najmanji poremećaj u opskrbi (sukob oko Hormuza, prirodna ili tehnička katastrofa...) zaista prouzročio nestašicu koju više na svijetu ne bi imao tko nadomjestiti. Kad se isključe SAD-e i OPEC-a, proizvodnja nafte u svijetu za 1,5 milijuna barela ispod je zadnjeg vrhunca iz prosinca 2015. godine.
Pogleda li se šira slika, još je gore: prvih godina desetljeća u svijetu je još otkrivano prosječno po osam milijardi barela novih komercijalnih rezervi nafte, no u zadnje tri godine samo po dvije. A troši se po 36,5 milijardi barela.
Nisu svi Hrvati kratkog pamćenja. Dotični gospodin je ne tako davnog 20.9. napisao kolumnu sljedećeg naslova:"Stiže recesija, a kao i onu 2008. izazvat će je – skupa nafta". Barem danas postoje brojne lako dostupne analize koje sežu malo dalje od razine onih samozvanih stručnjaka i šminkera sa špice Dekanića i Šterna.