Da sam finiš pregovora o formiranju nove Vlade ne bi prošao rutinski i nezanimljivo, pobrinuo se ovog tjedna Milorad Pupovac, saborski zastupnik iz reda srpske manjine. Nakon konzultacija kod predsjednice izrekao je svoju golu istinu, koju su mediji ironično naslovili: “Zašto nema Srba u Hrvatskim šumama?”, pri čemu nije mislio na prezimenjake Danijela Srba ni na hrvatske šume, već na pripadnike manjine koju, izgleda, doživotno zastupa i na velika javna poduzeća poput Hrvatskih šuma.
Iz takve izjave dalo bi se zaključiti kako zastupnici manjina s izbornim pobjednicima ne vode nikakve programske pregovore, već se trguje pozicijama, dobro plaćenim radnim mjestima i utjecajem. Ako se u javnim poduzećima traži i u hipotetskoj budućnosti nekada i dogovori takva nacionalna kvota, znači li to da izvan nje, hrvatski državljanin koji je po nacionalnosti Srbin, Talijan ili Mađar, ne može dobiti posao u javnom poduzeću izvan “Pupovčeve”, “Radinove” ili neke druge kvote, jer je ostatak rezerviran za Hrvate? Naknadni Pupovčev pokušaj vađenja kako je mislio na to da na području na kojem se nalazi veliko šumsko bogatstvo živi veliki broj Srba pa je prirodno da budu zastupljeni i u odgovarajućem javnom poduzeću, stvara dodatne probleme, jer prema tom kriteriju bi se mogla tražiti i regionalna zastupljenost, primjerice da većina zaposlenika u upravi Hrvatskih šuma bude iz Gorskog kotara ili u Hrvatskoj turističkoj zajednici iz Istre i Dalmacije. U Hrvatskim željeznicama onda ne bi trebali raditi ljudi rođeni u općinama kroz koje ne prolazi pruga, a upravu i zaposlenike Hrvatske lutrije bilo bi najbolje određivati lutrijom, najbolje javnim izvlačenjem na televiziji.
Pupovčeva logika prebrajanja i kvota vodi i tome da se kao uvjet za izbor 143 od 151 saborskog zastupnika navede da su i etnički Hrvati, dok je preostalih 8 rezervirano za manjine, uz odgovarajuće kvote po ministarstvima, Hrvatskim šumama i drugim javnim poduzećima.
Na njegov biser prvi je oštro reagirao Ivica Puljak iz stranke Pametno javno objavljenim pitanjem: “Gospodine Pupovac, kakve veze ima nacionalnost s upravljanjem javnim poduzećima!?” Činjenica da reakcija dolazi iz lijeve stranke samo je na prvi pogled iznenađujuća jer Pupovac zahtjevom za manjinske nacionalne kvote u upravama javnih poduzeća u biti etablira nacionalističku logiku, protiv koje se inače navodno bori.
Prije dvadesetak godina, u vrijeme uzleta Europske unije, na aerodromima se mogla kupiti šalica sa šaljivim prikazom “Kakav bi trebao biti savršeni Europljanin?”, koji je uz odgovarajuće karikature prikazivao spoj najgorih osobina koje se stereotipno pripisuju određenim europskim narodima. Tako bi “savršen Europljanin” trebao biti vrijedan kao Grk, organiziran kao Talijan, duhovit kao Austrijanac, odijevati se kao Nijemac, kuhati kao Englez, biti trijezan kao Irac i tako dalje u istom ironičnom stilu.
Slijedeći Pupovčevu logiku nacionalnih kvota u ministarstvima i javnim poduzećima, mogao bi se, poigravajući se politički nekorektno stereotipima o različitim nacionalnim manjinama koje žive u Hrvatskoj napraviti “idealna” raspodjela po sektorima, pa da vidimo čime bi najbolje upravljao Hrvat, a čime Srbin, Talijan, Mađar, Rom, Albanac, Nijemac, Bošnjak, Židov, Čeh ili pripadnik neke druge manjine u Lijepoj Našoj. Primjerice, uvijek vedrom, brzom, duhovitom i svima simpatičnom Pupovcu moglo bi se dati pod upravu zabavni program javne televizije, ali on je zapeo za šumu i gotovo.
Nervoza je razumljiva jer se vrijeme trgovine komadima i komadićima vlasti polako bliži kraju i očekuje se da ćemo ubrzo dobiti Vladu. Najzanimljivije će biti vidjeti kakva će biti Plenkovićeva odluka o novom/starom ministru kulture jer će ona simbolički odrediti i budući politički smjer HDZ-a.
U svemu tome ne treba smetnuti s uma kako u zemlji u kojoj su u bliskoj prošlosti ministar vanjskih poslova, glavni državni odvjetnik i ravnatelj USKOK-a dokumentirano podnosili raporte američkom veleposlanstvu na vanjskopolitičkom planu, ali ne samo na njemu, o našoj budućnosti više od hrvatskim parlamentarnih odlučuju američki predsjednički izbori. Pobjeda Hillary Clinton značila bi nastavak dosadašnje američke politike antagoniziranja EU i Rusije, nasilnog izvoza “demokracije” po islamskom svijetu, titranja turskim interesima u BiH, dok bi Trumpova pobjeda, barem po najavama, mogla donijeti promjenu globalne igre, veći izolacionizam Amerike i pojednostavnjivanje odnosa “naših” i “njihovih”. To bi moglo dovesti do nekih bolnih lomova, ali možda i do nekih pomaka tamo gdje je stara američka paradigma dovela do tavorenja u slijepoj ulici, kao u slučaju Bosne i Hercegovine.
Američka politika u BiH od završetka rata bila je promašena ako joj je cilj doista bila stabilnost, održivost i funkcionalnost te države. BiH je nestabilnija nego ikad prije, dvadeset i jednu godinu nakon Daytona ostala je zamrznuta u statusu unesrećene zemlje iz koje se jednako iseljavaju pripadnici svih triju naroda i koja bi se raspala isti dan kad bi prestao vanjski pritisak za njenim održavanjem. Razina međusobnog povjerenja triju naroda nije nimalo veća u odnosu na 1995. Silni američki pokušaji instaliranja poslušnog srpskog vodstva u Banjoj Luci svodili su se na onu – tjerao lisicu, istjerao vuka. Oni su podupirali Milorada Dodika i pomogli mu da zbaci s vlasti SDS-ovo ratno vodstvo pa im se poslije “oteo” i postao veći problem od njih, jer nije ucjenjiv Haagom. Danas, nakon što su zadnjih godina uložili golem trud i novac u jačanje oporbe predvođene SDS-om, ona je sada, po pitanju referenduma o obilježavanju Dana Republike Srpske, bezrezervno zajedno s Dodikom stala uza srpsku stvar, čime se pokazalo da Amerikanci ne mogu ništa riješiti ni ako uspiju srušiti Dodika, već mogu dobiti samo neki novi, još tvrđi orah na vlasti u Republici Srpskoj.
Drugačije je s Hrvatima u BiH gdje će uvijek naći nekog platformaša, spremnog služiti sarajevskom unitarizmu za mrvicu vlasti, dovoljno glava u vodstvu RH spremnih okrenuti se od političkog dekonstituiranja vlastitih sunarodnjaka u drugoj državi i dovoljno medija koji će trubiti o tome kako je važno da bilo kakva BiH opstane kako “Srbija ne bi prešla Drinu, bez obzira na to što će Hrvati nestati iz nje.
Sva pompa oko referenduma u Republici Srpskoj bila je isprazna. Mediji su pumpali atmosferu u kojoj se iščekivao sa strepnjom kao “milenijski bug” 2000., kad smo mislili da će se zblesirati i pocrkati svi kompjutori na svijetu, e da bi na kraju je ispalo – tresla se gora, rodio se miš. Srbi su održali svoj referendum u BiH i potvrdili kada žele slaviti dan svog entiteta koji su im u Daytonu potpisali i predstavnici međunarodne zajednice, i Republike Hrvatske, i Hrvata i Bošnjaka iz BiH, da bi se danas svi čudom čudili kako to da Srbi srbuju i ne žele se dragovoljno odreći svoje države u državi i njenih simbola te doći u situaciju u kojoj su danas Hrvati u BiH.
Dan nakon nedjeljnog referenduma bio je, što bi rekao prof. Ivan Lovrinović, ponedjeljak, u kojem se BiH probudila s istim problemima kao i ranije, ni većim ni manjim. Upućenima u stanje u BiH koji su pratili izjave čelnika Republike Hrvatske po pitanju srpskog referenduma ostao je gorak okus spoznaje da im je važnije iskazati potporu “cjelovitoj BiH” po američkom modelu, pa makar u njoj politički ne bilo Hrvata, nego pozicija vlastitog naroda u njoj.
Ako se ovako nastavi, u dvoentitetskoj bošnjačko-srpskoj BiH, od ratnih pobjednika 1995. preostali Hrvati bit će sretni ako dobiju štogod u šumi, po Pupovčevu modelu.
>> Milorad Pupovac objasnio svoju izjavu da treba više Srba u Hrvatskim šumama, Vodama
>> HUP: Zabrinuti smo zbog informacija o mogućem političkom trgovanju pozicijama u državnim tvrtkama
Zagrebu trebaju BH-Hrvati samo kad treba ratovati.