Na prijedlog pet članova iz različitih zemalja prof. dr. sc. Krešimir Rotim kandidiran je i potom jednoglasno imenovan u Svjetsku neurokiruršku akademiju, organizaciju u kojoj je članstvo doživotno i u kojoj članom iz svake zemlje može biti jedan liječnik. Nekadašnjeg ravnatelja KBC-a Sestre milosrdnice (posebice uoči svakih izbora) navodi se kao ministarskog kandidata, no u ovom razgovoru izrijekom demantira ikakvu političku ambiciju. Prioritet mu je, kaže, neurokirurgija, no ta elitna liječnička specijalnost, međutim, mogla bi prestati napredovati.
Što vam znači ovo imenovanje?
To je velika počast meni osobno, ali i priznanje hrvatskoj neurokirurgiji jer nikad dosad iz Hrvatske nije bio nijedan kandidat, a kamoli da je primljen. Vjerujem stoga da je to počast hrvatskoj neurokirurgiji jer radimo dobar posao, što je netko prepoznao.
Što to danas radi hrvatska neurokirurgija?
Muči se s besparicom jer je jako vezana uz tehnologiju, moramo pratiti sva tehnička dostignuća i, ako se u idućih godinu-dvije ne bude ulagalo, bojim se da ćemo izgubiti korak sa svijetom. Mi koristimo zaista sofisticiranu opremu, milijunske vrijednosti. Primjerice, jedan prosječan operacijski mikroskop košta četiri-pet milijuna kuna i ovaj tren mogu procijeniti da po jedan takav treba svaki neurokirurški odjel ili klinika u Hrvatskoj. A napominjem vam da je to osnovno sredstvo za rad.
Znači li to da će doći do kakvog otkazivanja zahvata ili do stagniranja vaše struke?
Do stagniranja zasigurno jer je krajnje vrijeme za novi investicijski ciklus.
Jesu li u ovim okolnostima moguće takve investicije?
Koliko sam razgovarao sa zdravstvenom administracijom, kažu da nema novca ni ove ni iduće godine. A ako ga ne bude iduće, onda bi to mogao biti ozbiljan problem. Dijelu opreme istječe servisni rok i proizvođači više nisu obvezni servisirati aparate.
Koji su uopće najčešći neurokirurški zahvati kod nas?
Njih 40-50 posto čine operacije kralježnice. Bolovi u kralježnici pojavljuju se u 80 posto svjetske populacije, no to ne znači da su svi kandidati za operaciju. Degenerativne bolesti kralježnice, pa i tumori mozga pojavljuju se u sve mlađih ljudi što može biti i zbog načina života, ali i dostupne dijagnostike, magnetska rezonancija nalazi se sad u svim bolnicama.
Da, samo je treba dočekati?
Koliko znam, u državnim bolnicama termin je za sredinu iduće godine.
Smatrate li to normalnim?
Za degenerativne bolesti kralježnice to je normalno jer to nije životno opasno. U svim zemljama svijeta se s problemom kralježnice, kuka ili koljena čeka na magnetsku, u Engleskoj, npr., godinu dana.
Koje su vaše ambicije?
Iduće je godine svjetski neurokirurški kongres u Pekingu i kandidat sam za potpredsjednika. Osim neurokirurgije, nemam nekih drugih ambicija ni interesa. Također sam ponosan jer nam krajem rujna u HAZU dolaze četiri najpoznatija neurokirurga na svijetu, rijetka je prilika da se ta četiri čovjeka koja su u pravom smislu riječi velikani nađu na jednom mjestu.
Politika?
Vrlo indirektno i površno njome sam se bavio kao ravnatelj bolnice. Nemam tih ambicija.
Što kažete na plan da se bolnice koncentriraju u središnju ustanovu u Blatu?
Ako govorimo o koncentraciji, ne znam sjećate li se, sudjelovao sam u projektu kad smo 2010. spojili četiri zagrebačke bolnice. Efekti su bili vrlo korisni. Kad se promijenila vlast, Klaićeva je opet izdvojena s meni i danas nejasnim obrazloženjem. Nije bilo nikakve dvojbe da Hrvatska treba imati nacionalnu dječju bolnicu, nacionalni centar za rak, ali također s moje strane nevažno je pacijentima kako je bolnica organizirana, bitno im je da dobiju maksimalnu uslugu. Učinci tog spajanja bili su vrlo kvalitetni i dandanas jesu, ali sljedećim je vladama to ispalo iz fokusa. Nije bilo pitanje samo uštede nego u prvom redu kvalitete jer se iz, da tako kažem, većeg “poola” liječnika kvalitetnije razvija pojedina djelatnost. Neprihvatljivo je da se zbog izgradnje u Blatu u međuvremenu ne ulaže u postojeće bolnice. Mislim da bi trebalo potpuno promijeniti percepciju i doživljaj zdravstva jer je ovaj način funkcioniranja i financiranja dugoročno neodrživ. To bi trebao biti politički konsenzus. Ne mogu sve bolnice razvijati sve djelatnosti. U Hrvatskoj postoje tri klinike koje rade kompletan opseg neurokirurških zahvata i te tri bi morale biti vrhunski opremljene, a ostale na razini kvalitetnog srednjeg standarda.
Koliko Hrvatska uopće ima neurokirurga?
Zajedno nas je sa specijalizantima oko 80. Na 100 tisuća stanovnika kod nas su dva neurokiruga, inače je u svijetu standard jedan.
Jedan od vas, prof. dr. sc. Josip Paladino, umirovljen je mimo svoje volje?
U Hrvatskoj zaista treba cijeniti doprinos koji su dali pojedini ljudi, prof. Paladino bio je jedan od najuglednijih neurokirurga, pa i općenito liječnika dug period. Gledam ga kao svog učitelja. U uređenim zemljama ljudi u određenim godinama polako se preorijentiraju, smanjuju operacijski program. Mi ih trebamo cijeniti i oni sigurno imaju svoju ulogu u edukaciji mladih ljudi.
Prof. Paladino je u privatnom sektoru, a i vi radite izvan bolnice?
Imam suglasnost pa radim izvan radnog vremena. U zapadnim zemljama EU minimalno 30 posto zdravstvenih usluga pruža se kroz privatne ustanove. Privatne i državne ustanove trebaju biti komplementarne. Postoji dio ljudi koji traže određeni nadstandard. Ako netko ima herniju diska i ima termin za MR za godinu dana, iako to nije hitno, no želi to prije obaviti, zašto ne?
Ali to si opet mnogi ne mogu priuštiti?
S druge će vam strane u bolnicama reći, baš o MR-u, da se najmanje 40 posto nalaza nikad ne podigne. Znači, ljudi su išli na pretragu koja možda nije bila potrebna.
Sve je njih netko na tu pretragu poslao?
Da, veliki je pritisak ljudi na primarnu zdravstvenu zaštitu i ti ljudi rade vrlo težak posao. Velik dio problema bolesne populacije moraju rješavati i moraju dobro napraviti selekciju.
