Kad bi nas napala imalo ozbiljnija vojska, mi svoju zemlju ne bismo bili u stanju obraniti. Ne samo to, prema trenutačnim, i to optimističnim procjenama izdržali bismo najviše tjedan dana prije nego što bi nas neprijatelj porazio, i to u slučaju kada bi napad bio lokaliziran. Da se agresija dogodi na nekoliko različitih mjesta odjednom, ne bi bilo ni pitanje dana, nego pitanje sati prije negoli bismo morali priznati poraz.
Gornjih nekoliko rečenica prije nepunih pet godina izgovorio je general Sverker Göransson, tadašnji vrhovni zapovjednik švedskih oružanih snaga. I pritom je, blago rečeno, izazvao pravu malu pomutnju među tamošnjim političarima koji su ga, uz ostalo, optužili i za odavanje povjerljivih informacija te ugrozu nacionalne sigurnosti. Ali to generala nije nimalo zastrašilo ili natjeralo na to da promijeni svoje mišljenje. Dapače, isti je stav sljedećih mjeseci ponavljao u brojnim švedskim medijima, zbog čega se kod tamošnje javnosti počelo dosta govoriti o tome je li švedska vojska doista u tako katastrofalnom stanju kao što to sugerira njezin vrhovni zapovjednik.
Drukčije od Hladnog rata
Ukratko, odgovor je bio – jest, a da te Göranssonove riječi nisu bile tek puka naklapanja, postalo je sasvim jasno u travnju 2015. kada je švedska koalicijska vlada postigla sporazum s tri oporbene stranke da u razdoblju od 2016. do 2020. poveća obrambeni proračun za 1,1 milijardu eura. Ipak, ta je vijest prošla “ispod radara” u većini europskih medija pa su se mnogi čudom čudili kad je lani u rujnu počela najveća vojna vježba u toj zemlji u posljednja dva desetljeća – vježba Aurora 17, u kojoj je sudjelovalo 19 tisuća vojnika iz Švedske i Finske koje nisu članice NATO-a, ali i SAD-a, Francuske, Danske, Estonije, Norveške. Svi su se pitali zašto Švedska, država koja dva stoljeća nije ratovala na svojem teritoriju i koja je uz Švicarsku valjda najpoznatija po svojoj politici neutralnosti, odjednom povećava proračun za obranu, uvodi obvezni vojni rok i organizira vojne vježbe masovnih proporcija.
Ako nas pogodi treći svjetski rat, 10 najmoćnijih zemalja imat će ključnu ulogu:
– Nekoliko je razloga zbog kojih se Švedska počela naoružavati. Tu je strah od Rusije nastao nakon ruske agresije na Ukrajinu i aneksiju Krima. Postoje i rastuće tenzije u baltičkim državama, a Šveđani su posljednjih godina suočeni i s porastom broja incidenata s ruskim zrakoplovima koji nenajavljeno ulaze u švedski zračni prostor. Tu je i incident s potragom za ruskom podmornicom u arhipelagu blizu Stockholma. Također, postoji nešto o čemu se malo govori, a to je da se Švedska naoružava i zbog jačanja europske vojne komponente s Njemačkom na čelu. Jer činjenica je da Švedska s Njemačkom ima jednako dugu, ako ne i dužu tradiciju vojnih sukoba nego s Rusijom. U tom će pogledu Švedska biti posebno oprezna, pogotovo jer se EU vojno nastoji koncentrirati nakon odlaska Velike Britanije koja je tu bila remetilački čimbenik – smatra politički analitičar Žarko Puhovski, koji ističe da se svijet danas nalazi u nečemu što bi on nazvao – hladnim ratom bez ideologije.
U hladnom je ratu na jednoj strani bio kapitalizam, na drugoj komunizam, dok danas to nije slučaj. U današnjem svijetu riječ je o čistoj geopolitici pa zato vojne opcije postaju iznimno važne. To državama poput Švedske znatno olakšava situaciju jer se ne moraju baviti svjetonazorskim raspravama, nego se mogu posvetiti onome u čemu su svjetski šampioni – branjenju svog načina života u kojem je na prvom mjestu životni standard. I to ne samo pojedinca, nego i onaj društveni. Ulaskom u NATO tu bi mogućnost donekle izgubili, baš kao što bi izgubili i mogućnost kritiziranja imperijalizma koji provode i NATO i Rusija, a što je jedno od načela švedske politike. Ulazak u NATO značio bi prihvaćanje nekih tipova discipline kakva se u tom savezu traži, a kakvu je, recimo, hrvatska diplomacija nedavno pokazala svojim ponašanjem u UN-u glasovanjem protiv rezolucije kojom se traži zabrana širenja nuklearnog oružja. Šveđani na to ne žele pristati, ali isto su tako svjesni da je situacija u svijetu danas mnogo manje stabilna nego prije 15-ak godina kada se činilo da u Europi u doglednoj budućnosti više neće biti većih oružanih sukoba.
Upravo se u to vrijeme, dakle u posljednjih četvrt stoljeća, švedska vojska, koja je bila jedna od jačih u Europi, srozala na toliko niske grane da je praktički postala predmetom sprdnje. Ilustracije radi, 2004. Švedska je imala 90 posto manje vojnika nego 1985., stotinu umjesto dvjesto aviona, broj ljudi u mornarici prepolovljen je, baš kao i broj podmornica i brodova. I sve je bilo idealno pa o uštedama, kojima je vojska doslovno devastirana, nitko nije govorio dok se nije dogodila aneksija Krima kojom je Rusija, slikovito rečeno, poderala Helsinšku povelju za koju se vjerovalo da jamči mir u Europi. Švedski državnici tada su shvatili da su se našli u situaciji u kojoj im ne preostaje drugo nego da štite sami sebe, pogotovo zato što se i njihova podrška NATO-u pokazala ne naročito pametnom. Ponajviše zbog katastrofalnih akcija u Afganistanu, loše intervencije SAD-a u Iraku te intervencije u Libiji, koje su Švedskoj neprihvatljive jer im je na prvom mjestu, barem formalno, uvijek bila zaštita ljudskih prava. Ipak, postavlja se pitanje koliko je strah od Rusije opravdan jer je ipak riječ o državi s najvećim teritorijem na svijetu kojoj je natalitet u padu pa se nelogičnim čini teza da bi Rusija išla u bilo kakvo teritorijalno širenje kad i sad ima “previše” teritorija.
– Rusija politikom koju provodi radi pritisak sa stajališta goleme države koja ima veliku vojnu moć, time želi dobiti koncesije od nekih država u Europi gdje je ostala potpuno izvan nekih elemenata europskih integracija. Da kažem pojednostavljeno – nitko u EU nije postavio pitanje bi li jednog dana Moskva bila članicom ujedinjene Europe ili ne. Ja iskreno ne mogu zamisliti Europu bez Moskve. Rusija je ostala izvan svih tih procesa i u njima se ne vidi ni u bližoj budućnosti pa svojim pritiskom želi izvršiti promjene u stavovima nekih europskih država i postići da joj te države olakšaju međunarodno funkcioniranje – smatra Puhovski.
Rusija vidi Švedsku kao jednu od država na koje može izvršiti pritisak, ponajprije zato što nije riječ o članici NATO-a. Ali za sada im se lakšom pokazala suradnja s nekim članicama NATO-a, poput Turske, nego s načelno neutralnim Šveđanima. Da jačanje vojske nije nešto u što su se Šveđani upustili samo na kratak period, pokazuje i to da su donijeli odluku da će proračun za jačanje oružanih snaga postupno povećavati i u razdoblju od 2021. do 2025.
Uz Izrael najmoderniji
To im neće predstavljati prevelik problem jer kao država nemaju većih financijskih poteškoća da bi, kao primjerice Rusija, morali određivati hoće li se, slikovito rečeno, jesti ili kupovati oružje. Osim toga Švedska ima izrazito razvijenu vojnu tehnologiju te su najmodernije naoružana vojska poslije Izraela koja se nalazi izvan NATO-ova pakta. Da podsjetimo, proizvode i Gripene, borbene avione koje će možda kupiti i Hrvatska. Švedski državni tajnik Ministarstva obrane Jan Salestrand istaknuo je da će u sljedećih nekoliko godina Švedska svoju vojsku opremiti dvjema novim podmornicama, Gripenima nove generacije, modernizirati stotine tenkova i drugih borbenih pješačkih vozila. Rekao je i da “je vlada pozvala sve lokalne vlasti u državi da naprave sigurnosne planove za mogući budući rat”. Prvi na području te zemlje u posljednjih dvije stotine godina.
Na wikipediji je članak List of grenade attacks in Sweden. Švedska je već u ratu, ali ne s Nijemcima ili Rusima, nego s Arapima. Dovoljno je vidjeti u kojem su stanju geta kao Husby, Rosengård ili Rinkeby u koje ni vatrogasci ne smiju ući, a kamo li policija. A takvih geta je na desetke.