Jamilu Collins živi zajedno s Goodnessom Ajayijom odmah iznad stadiona na Kantridi, donosi sportski tjednik Max!
Mladi Nigerijci su vršnjaci i dijele zajednički san otkad su se upoznali u Nogometnoj akademiji u Abuji. U Rijeku su stigli kao iznimno daroviti igrači. Ajayi je odmah pridobio struku, 12. srpnja 2013. debitirao je u HNL-u protiv Istre 1961., čime je postao prvi igrač iz Abuje koji je zaigrao za Rijeku. Collins još nije ostvario san otkad je prije godinu i pol dana stigao u Rijeku u potrazi za boljim životom:
– Ovdje sam pronašao bolji život jer mogu igrati za Rijeku. Zadovoljan sam kako napredujem, sada sam u Pomorcu, učim i gledam naprijed. Moj je san da jednog dana igram u velikom klubu, znam da je to teško. Radim za to i uvjeren sam da ću uspjeti, zato sam došao u Hrvatsku. Ne bih dolazio da ne vjerujem da ću uspjeti. Vjerujem da igrači koji danas igraju u Rijeci nisu bolji od mene, samo moram dobiti šansu. Jasno mi je da se druga i prva liga ne mogu uspoređivati, ali vjerujem da mogu proći – govori 19-godišnji Collins na standardnom “broken” engleskom.
– U Nigeriji se govori na više od 20 jezika. Ja govorim dva jezika, yorob i hausa. Moj se jezik zove hausa. Većina Nigerijaca govori engleski, ali ni njega ne govore svi, posebno ljudi iz zapadne Nigerije – kaže Collins koji je tako dobro naučio hrvatski jezik da mu palatali “č” i “ć” zvuče kao da su materinski, posebice kada izgovara riječi koje se najprije nauče na igralištu i nisu preporučljive za novine:
– Kada si stranac i ne razumiješ jezik, misliš da ti nešto psuju na igralištu jer te ne vole. Poslije saznaš da te ne žele uvrijediti, nego da je to dio životnog stila. Stalno učim hrvatski, imam jako dobru profesoricu, zove se Jasna. Kada sam došao u Hrvatsku i prvi put čuo “č” i “ć”, profesorica je rekla: – Ovo će biti teško! Jako me dobro naučila, ide mi dobro. Završio sam srednju školu, radio sam u Nigeriji. U drugačijim uvjetima možda bih želio ići na fakultet, ali zasad sam sve podredio nogometu, koji je moja jedina ambicija – naglašava Collins.
Ajayi i Collins slove kao najdarovitiji polaznici Nogometne akademije iz predgrađa Abuje, koja je prošle godine postala prva afrička momčad što je osvojila Kvarnersku rivijeru. Nigerijski mladići nadmoćno su osvojili ugledni turnir i naklonost gledatelja kada su uoči finalne utakmice izvjesili transparent “Hvala, Rijeko, hvala, Hrvatska”.
Nakon finala osvojili su naklonost poslovično suzdržanih nogometnih stručnjaka, koji danas prate razvoj nigerijskih mladića na hrvatskome tlu:
– Velika je razlika između Abuje i Rijeke. U Abuji smo radili u akademiji, a ovdje radimo u klubu. Sve je bilo drugačije i novo kada smo došli. Božo Matijević nas je pripremao za sve što nas čeka ovdje, tako da su treninzi bili lakši. Kada smo počeli igrati protiv različitih momčadi, trebalo je vremena da shvatimo drugačiji mentalitet. Sada razumijemo što se od nas očekuje, ali nije to isto kao kad igramo sa svojom braćom. Drugačiji je pristup – tvrdi Collins.
Trener Božidar Matijević dvije godine radi u nogometnoj školi kojom upravlja menadžer Titiloye Kumbi. Predsjednik Rijeke Damir Mišković poslao je Matijevića u Abuju da u što kraćem roku uvjete rada u akademiji približi riječkim standardima.
Rad škole u Abuji financira fondacija Social Sport talijanskog biznismena Gabrielea Volpija, vlasnika Rijeke i Spezije. Dio zarade Volpijeva kompanija sa sjedištem u Nigeriji troši na dobrobit autohtone društvene zajednice. Fondacija Social Sport ulaganjem u nogometnu školu ulaže u bolji život mladića, koji se obrazuju i odgajaju u sustavu klasičnog nogometnog kampa. Samo najbolji među njima dobiju šansu otići u Europu.
– U Nigeriji milijuni djece igraju nogomet. Znam da u akademiju u Abuju svaki dan dolaze novi igrači, nije trenerima lako raditi. Svaki dan moraju selekcionirati nove igrače – kaže Collins.
U Nigeriji kažu da sam uspio čim sam u Europi...
Kada bi mogli, svi dječaci koji dođu u Abuju ispričali bi priču poput ove:
– Otac se dvaput ženio, s prvom suprugom ima dvoje djece, s mojom majkom još četvero. Ne žive loše za uvjete u Nigeriji, naravno da to nije kao ovdje. Mene u obitelji doživljavaju kao da sam uspio u životu jer sam otišao u Europu. Sada svi ovise o meni, tu i tamo nešto im pošaljem i pomognem. Meni je to zadovoljstvo – kaže Collins.
Kada je prije dvije godine otišao u Abuju, Matijević nije imao velikog iskustva u radu s mladima, niti je ikada radio u specifičnim uvjetima afričkih nogometnih kampova. Trojica izrazito darovitih mladića, Solomon Theopilus, Jamilu Collins i Goodness Ajayi, odmah su na Matijevićevu preporuku priključeni juniorskoj momčadi Rijeke.
Godinu dana poslije Matijević je na Kvarnersku rivijeru prvi put doveo selekciju Abuje koja je eliminirala Dinamo i Hajduk, nigerijski mladići u finalu su pobijedili Osijek rezultatom 2:1. Matijević je srušio sve teorije o naprednim metodama hrvatskih nogometnih škola. Fascinantno zvuči podatak da je Kvarnersku rivijeru osvojila selekcija afričkih mladića koji nikada prije u životu nisu igrali turnirski nogomet.
U finalu su između ostalih igrali Gerald Diyoke, Tahir Maigini, Sani Faisal, Joshua Agboola i najbolji igrač turnira Aliyu Okechukwu. Ayai, Collins i Solomon na istom su turniru igrali za Rijeku, koju je u polufinalu eliminirao Osijek. U njihovim mislima nogomet je postao jedina važna stvar na svijetu.
Nisu sve nogometne priče bajkovite, posebice kada život mladih ljudi počnu određivati samozvani menadžeri:
– Za mene je moj menadžer Damir Mišković! Znam da njega ne zanima novac, ali on mi je pružio šansu da uspijem u nogometu! Imao sam menadžera... Dok sam bio u Abuji, igrao sam zbog zadovoljstva. Kada me Matijević odabrao, nazvao sam oca i rekao da me “bijeli” trener odabrao. Razgovarao sam s ocem i sve raščistio s menadžerom, koji je očev prijatelj. Nisam htio stvarati probleme u obitelji. Kada sam se prvi put vratio kući za božićne blagdane, sve smo raščistili – govori Collins.
Collins jako dobro zna što hoće otkad je došao u Rijeku. Nije jedini:
– Ayaji i ja smo u stanu, ostali žive u domu i idu u školu. Naučio sam kuhati, znam spremiti paštu, njoke, pomfrit… Odem jedanput tjedno u grad nešto pojesti, ne izlazim navečer – kaže Collins.
Solomon Theopilus, Jamilu Collins i Aliyu Okechukwu danas igraju na posudbi u Pomorcu, Goodness Ajayi igra za prvu momčad Rijeke, dok su Gerald Diyoke, Tahir Maigini, Sani Faisal, Joshua Agboola i Ehis Guobadia u omladinskom pogonu Rijeke.
Zahvaljujući darovitosti oni su dobili šansu za bolji život.
Jamilu Collins upoznao je tamniju stranu hrvatskog nogometa u dresu Pomorca. Iako na drugoligaške utakmice dolazi malo ljudi, ima onih koji misle da se ljudima s tribina može svašta dovikivati:
– Znam da Hrvati nisu rasisti, barem ih nisam ništa tako doživio u gradu. Mislim da su ti povici u duhu nogometa. Ne viču zato što te ne vole kao igrača, nego zato što te žele dekoncentrirati. Ne marim za to – kaže Collins.
