U svojoj famoznoj i slavnoj bilježnici legendarni Robi K. ovih je dana opisao najnovije veliko uzbuđenje u svom razredu koje je počelo ovako: “Učiteljica Smilja je šetkala se po razredu među klupama i vrtila je kemijsku u ruki. Onda je ona rekla: ‘Slušajte me dobro, dico… Sad kad naša zemlja presjedava Evropskom unijom moramo se svi ponašat evropski, a ne balkanski! To si dobro utuvite u glavu! Znači, sve se drastično minja u odnosu na prije!’
Nastala je silna graja i opća konsternacija među dičicom koja su, sve kolutajući očima, redom počela postavljati pitanja i davati primjedbe o tom novom europskom ponašanju, od tuljanice Niveske i Kane Štete, do balibanice Lidije i Rina Sajle. Sve dok učiteljica Smilja nije podviknula i strogim glasom im očitala sljedeću lekciju:
‘Dico, znan da će nan to svima bit stravični kulturni šok! Al to se prosto naprosto mora! Ka šta i sami znate, iako smo mi oduvik u Evropi, Evropa oduvik nije u nama! Sad se to mora iz korjena prominit! Jel to svima jasno? Osin svega, sad kad naša zemlja presjedava Evropskom unijom u Zagreb je došlo masu evropskih diplomata, političara i drugih gulanfera! Ima ih dvi ipo iljade, brale! Dvi ipo iljade! Žderu i loču u Esplanadi, spavaju u Šeratonu, šetaju toalete po Haenka… Pa moramo se sad kad su tu ponašat evropski! Nećemo valjda da nan se dragi gosti ukomiraju i da pitaju zašto ova balkanska horda presjedava Evropskom unijom! Jel bi to bilo normalno?”
Najradije bih napravio totalni presedan i prepisao ovdje cijeli zapis iz Bilježnice Robija K. Naravno, to neću učiniti, nego ću vam preporučiti da najnoviji satirični prilog Viktora Ivančića pročitate tamo gdje je izvorno i objavljen, na portalu Peščanik (pescanik.net) koji u svom zaglavlju ima onaj čuveni slogan “Ako vam je dobro, onda ništa”. A nije nam postalo niti će nam postati dobro samim tim što je Republika Hrvatska na šest mjeseci, uobičajenim rotacijskim mehanizmom, preuzela ulogu zemlje koja predsjeda Vijećem Europske unije. Nije nam i neće nam biti dobro i zbog toga kako se, od prilike do prilike, poima kod nas Europa i europsko ponašanje, o čemu na svoj urnebesan način piše Ivančićev Robi K.
Sve ono što sam prepisao iz njegove bilježnice vidio sam sažeto u jednom naslovu koji se navečer 9. siječnja 2020. godine pojavio na nekom hrvatskom internetskom portalu. Nakon svečanog koncerta održanog u zagrebačkom Hrvatskom narodnom kazalištu u povodu početka spomenutog političkog mandata RH, tamo je nad izvještajem kočoperno pisalo: Europa u HNK. A ja sam odmah pomislio “Ma nemoj!” i počeo se sam u sebi s nepoznatim autorom tog naslova svađati onako kako su se pobunila dičica u Robijevu razredu protiv objave učiteljice Smiljke.
Nažalost, takav naslov odražava stanje duha i svijesti velikog dijela zapuštene i kulturno opustošene javnosti, s političkom elitom na čelu, kako hrvatskom, tako i europskom, bruxelleskom. Dakako, istina je, Europa je te večeri doista bila vrlo snažno prisutna u zagrebačkom HNK. Ali ne u gledalištu i u ložama. Nije Europa nešto što u torbama sa sobom nose gospođa Ursula von der Leyen, predsjednica Europske komisije, i ostale članice i članovi tog političkog tijela EU.
Nije Europa tamo gdje te večeri u kazalište sjednu njeni birokratski upravljači skupa s lokalnim političkim vrhom i elitom kao što je bilo u Zagrebu. Elitom na koju se inače velikim dijelom i u mnogim drugim lokalnim prigodama odnosi i savršeno je vjerno opisuje knjiga Mirka Kovača pod naslovom “Elita gora od rulje”.
Ta elita, odnosno takozvana elita, inače ne zalazi ni u jedno kazalište, ni u jednu koncertnu dvoranu (kao da ih ima ne znam koliko). Njihova omiljena glazba inače je nešto sasvim drugo od onog što se svira, pjeva i pleše u haenkaovima i Lisinskom. Njima je Beethoven zakrpa na krpi od još jedne zastave u koju se prigodimice, silom prilika i stjecajem okolnosti, znaju umotati. Briga njih i za Mozarta, a pogotovo Verdija, Wagnera i Dvořaka, dok za Gounoda, kladim se, većina nije ni čula. A Zajca samo kad im se boj bojuje, Gotovca kad ga citira njihov omiljeni glazbeni jurišnik.
Da, Europa je te večeri doista bila u HNK, ali na pozornici. Tamo gdje oduvijek i jest, još otkako nam je car Franjo Josip, koji nam je tada predstavljao političku Europu, otvorio krajem 19. stoljeća to kazalište kojim se danas dičimo, jer novo nikada sami nećemo izgraditi.
Evo još jednog primjera o poimanju Europe. HRT je institucija koja još barem donekle, zbog dužnosti a ne svijesti svojih uprava, ispunjava važnu ulogu javne medijske kuće u segmentu kulture. Pa tako ima i kulturne redakcije kojima još daje prostora da koliko-toliko sustavno prate sve to što nas istinski čini Europom i s njom spaja. Ali u ovoj prigodi izravni televizijski prijenos nisu povjerili svojim ljudima koji poznaju i kojima nešto znači glazba koju su te večeri izvodili Zbor i Orkestar HNK, koju je odabrao naš europski maestro Ivan Repušić i koju su pjevali Valentina Fijačko Kobić, Ljubomir Puškarić, Dubravka Šeparović Mušović, Luciano Batinić i Tomislav Mužek.
Bio je to prevažan događaj i preeuropski politički događaj da bi ga se povjerilo tim bezveznjacima iz kulture koji bi samo povećali trošak cijelog prijenosa tako što bi, siguran sam, tražili da se osiguraju i titlovi s prijevodom svih tih zborova i arija na njemačkom, francuskom, talijanskom i češkom. Tada bi i gledateljstvo bilo europskije, razumijevajući što se tamo pjeva, za razliku od elite kojoj je dovoljno gledati tupo kako netko tamo zijeva, čekajući večeru nakon te bolne obaveze.
A da ne govorim kako je propuštena prigoda da se prenose i koncerti iz Berlina, kamo smo poslali Zagrebačke soliste, i iz Bruxellesa gdje su nastupali Max Emanuel Cenčić, Renata Pokupić, Hrvatski barokni ansambl i ansambl Antiphonus – odreda naše ponajbolje veleposlanike u toj Europi. Jer treba štedjeti za nogomet. Što bi rekao Robi K., “kuri njih bolac” za kulturu i Europu.
Pola teksta mu je citat od drugog autora. Zašto Večernji plaća ovog "koluminista" uopće?