Dan kad se pročulo da Tomislav Debeljak, novi vlasnik Brodosplita, traži 4500 radnih dozvola za strane radnike, bio je velik korak na putu mijenjanja hrvatske svijesti o nekonkurentnom životarenju i samodostatnosti. Hrvatskom društvu bila je potrebna upravo takva provokacija. Čak ako Tomislav Debeljak i nije zatražio 4500 radnih dozvola za strance zbog provokacije i osvješćivanja, nego zbog vrlo konkretnih poslovnih planova u budućnosti, odnosno zato da mu se ne bi dogodilo da ne može realizirati neki projekt zbog nedostatka kvalificiranih zaposlenika, pozitivni učinak osvješćivanja ipak je tu – prkosi i pobjeđuje.
Što se točno dogodilo da ovako glorificiramo akciju Tomislava Debeljaka?
Prvo, Debeljak je poručio kako kao poslodavac ne može računati na hrvatsko tržište rada ni kad je posrijedi cijena radne snage, ali i brojnost kvalificiranih zaposlenika. Iako su mnogi protumačili kako je to igra Debeljakova pritiska na previše agresivne splitske sindikalce, mnogi nisu primijetili da Debeljak ima obvezu zadržati 2000 postojećih radnika. Dakle, Debeljak je zapravo upro prstom u nekompetentnost i nesposobnost niza hrvatskih vlasti da hrvatski obrazovni sustav i sustav prekvalifikacija poveže sa stvarnim potrebama hrvatske ekonomije. Potpuno je bila neumjesna izjava ministra Mrsića, koji je rekao da sasvim sigurno neće udovoljiti Debeljakovu zahtjevu. Na osnovi čega je izrekao tako oštar zaključak? Na osnovi toga što želi zadržati političke poene koje nikada nije ni zaradio na pravi način, tj. rezultatima i radom? Nije li prvo trebao istražiti što to Debeljak sprema te vidjeti može li hrvatske država tom poduzetniku osigurati dovoljan broj kvalificiranih radnika koji će uz određenu cijenu pristati raditi u Brodosplitu. U slučaju da odbije Debeljakov zahtjev a da ne bude mogao osigurati njegove poduzetničke potrebe, onda će zapravo gušiti Debeljakova poduzetnička prava i slobode, koji je sada poduzetnik Europske unije te već dugo igrač za globalne tržišne utakmice. Tako će gušiti i potencijale rasta.
Debeljak nije u Splitu da bi skupljao lokalne političke i ekonomske poene. Problem je u tome što je Debeljaku to bilo jasno već u prvoj poduzetničkoj misli, u svakom poduzetničkom instinktu, dok ministar Mrsić i mnogi njegovi kolege i dalje djeluju po principima škopljenja potencijala lokalnim i drugim parcijalnim interesima.
Drugo, Debeljakova provokacija oštro je podijelila čak i poduzetničku javnost. Javili su nam se poduzetnici koji su šokirani ne samo Debeljakovom idejom nego i dijelom Mrsićevih pomirbenih tonova prema ideji zapošljavanja stranaca. Zaista je teško razumjeti da u zemlji sa 350 tisuća nezaposlenih i dalje nemamo dovoljno fleksibilno tržište rada. Međutim, ako nas provokacije poput Debeljakove dovoljno šokiraju da bismo počeli morem nezaposlenih koristiti se kao određenim potencijalom za razvoj novih poslovnih modela, već se nešto napravilo, nešto se događa, razbistren je bar mali dio vode na površini goleme žabokrečine zvane hrvatska ekonomija.
Naravno, može postojati više načina da se dođe do istih ciljeva – rasta BDP-a, dizanja zaposlenosti te tako i poboljšanja standarda. Možda će se u tome uspjeti na Debeljakov način, a možda brzim i učinkovitim prekvalifikacijama. Najbolje je kad bi se Debeljakov i drugi načini odvijali kao usporedni procesi. Moramo postati svjesni da smo staro i anemično društvo. U grupi smo zemalja koje demografski vrlo nalikuju Japanu. Tamo se prodaje više pelena za inkontinenciju nego pelena za bebe. U Hrvatskoj nemamo taj statistički podatak, ali je sigurno da, ako robusna japanska ekonomija ne može nositi teret njihove starije populacije, onda to neće moći ni hrvatski gospodarski kržljavac. Ne, nije fantazmagorija ni provokacija. Morat ćemo uvoziti radnike. Ne uz 350 tisuća zaposlenih, ali za 5-10 godina sigurno.
Sad se vidi kako "uceni" su hrvatski radnici.