Hrvatska upravo prolazi kroz otužno razdoblje svoje povijesti. U povijesti hrvatske demokracije nikad nije imala slabiju i nesposobniju Vladu, a kandidata za tu laskavu titulu bilo je i previše. U Saboru sjede ljudi koji ne znaju ili ne žele raditi svoj posao.
Na oba mjesta postoje političari koji svojom fiksacijom na želje i pozdrave iz doba ustaškog režima NDH rade nemjerljivu štetu današnjoj Republici Hrvatskoj. U društvu raste netolerancija i urušava se teško građeni pluralizam. Nacionalnim interesom trguje se za 2500 eura mjesečno. Šef sigurnosno-obavještajne agencije smjenjuje se zbog još jeftinijih razloga. A sve se to odvija u kontekstu makroekonomske krize i dugogodišnje recesije iz koje smo upravo izašli, ali u koju bismo se jednog dana mogli vratiti u slučaju izostanka strukturnih reformi.
No, ako vam se čini da je Hrvatska otišla na kvasinu, pogledajte samo što se događa u svijetu. Fašizacija je riječ dana kojom se barata u optužbama u Hrvatskoj, ali fašizacija je prisutna i u javnom diskursu u Velikoj Britaniji, gdje je predvodnik referendumske kampanje za izlazak iz Europske unije Boris Johnson usporedio EU s Adolfom Hitlerom, te u Sjedinjenim Američkim Državama, gdje američki slobodni novinar Jeremy Scahill u prošlotjednom talk-showu Billa Mahera upozorava da je potencijalni republikanski kandidat za novog predsjednika SAD-a Donald Trump svojom kampanjom pokrenuo fašizaciju američkog društva.
Trump najavljuje da će, postane li predsjednik, zabraniti svim muslimanima useljavanje u SAD, sagraditi zid uzduž čitave granice s Meksikom (i natjerati meksičke vlasti da plate gradnju), upustiti se u trgovinski rat s Kinom… Ako mislite da su današnji mediji prepuni žutila, ne krivite medije, krivite stvarnost o kojoj mediji izvještavaju jer dovoljno je pogledati Trumpov primjer. Washington Post je prošloga tjedna iskopao snimku koja dočarava kako je Trump 1991. u telefonskim razgovorima s novinarima glumio da je netko drugi, da je zapravo Trumpov glasnogovornik po imenu John Miller, i pričao bajke o tome kako je Trump (dakle, on hvali samog sebe) uspješan u biznisu i dobar prema ženama koje čekaju u redu da izađu s njim na večeru. Postoji li nešto luđe od toga? Američki milijunaš koji je, u sitnom prevarantskom triku, glumio samog sebe da bi uvjerio javnost kako je, eto, toliko privlačan da je Madonna očajnički željela otići s njim na večeru sada ima šanse postati predsjednik najmoćnije države svijeta i petljati svojim sitnim prstićima po kovčežiću s nuklearnim šiframa.
Trump u Bijeloj kući bio bi hodajuća katastrofa ne samo za Ameriku nego i za cijeli svijet. Bilo bi to jednako ludo kao da Željko Kerum postane premijer RH. Doduše, Kerum je već bio i gradonačelnik Splita i saborski zastupnik, u oba slučaja hodajuća katastrofa za politiku i društvo.
Ni u Velikoj Britaniji ne manjka ludosti u politici. Johnson uspoređuje EU s Hitlerovom Njemačkom, tvrdeći da su obje imale ideju ujediniti čitavu Europu pod jednom vlašću, što je degutantna i uvredljiva usporedba. Ministar pravosuđa Michael Gove tvrdi da bi Velikoj Britaniji bilo bolje da izađe iz članstva u Europskoj uniji jer je bolje, “poput Bosne i Hercegovine, Srbije, Albanije i Ukrajine”, imati s EU sporazum o stabilizaciji i pridruživanju koji daje pravo na slobodnu trgovinu, ali nema elemente punopravnog članstva u političkoj uniji. To je pak posebna ludost. Sama teza da bi Velika Britanija mogla biti poput BiH ili Albanije... Čekajte, ili možda to nije tako loše? Hrvatska bi u tom slučaju mogla ucjenjivati Veliku Britaniju. Recimo, mogli bismo odbiti ratificirati britanski Sporazum o stabilizaciji i pridruživanju s EU, slično kao što ga je London odbijao ratificirati hrvatski SSP dok se Hrvati ne dokažu u lovu na generala Antu Gotovinu i topničke dnevnike…
Šalu na stranu, istina je zapravo da bi klizanje i SAD-a u Trumpov predsjednički mandat i klizanje Ujedinjenog Kraljevstva van iz članstva u EU imalo potencijalno kaotične posljedice koje bi se osjetile i na našim obalama. Ne treba nikad dozvoliti da razne ludosti po svijetu posluže kao opravdanje za toleriranje raznih ludosti kod kuće u Hrvatskoj, ali čovjek se danas zaista pita urušavaju li se to demokratski standardi samo kod nas ili je to pošast koja je zahvatila cijeli svijet?
Odgovor na tu pošast je, ma koliko se nekad činilo da su populisti produkt demokracije, još više demokracije. Ne političke apatije, ne apstinencije na izborima, nego upravo suprotno: demokratskog odlučivanja, utemeljenog na činjenicama i razumu, ne populizmu i niskim strastima.
>>Ima li u globalizaciji mjesta za Hrvatsku?
