Banjolučki biskup Franjo Komarica već godinama upozorava kako se između 1992. i 1995. na području bosanskohercegovačkog entiteta Republike Srpske (RS) dogodio genocid nad Hrvatima, a svoju tvrdnju potkrepljuje zastrašujućim podatkom prema kojemu je na tom prostoru, od prijeratnih 150.000, ostalo samo 11.000 Hrvata katolika. Ovih dana otišao je korak dalje kad je u Banjoj Luci, na pitanje novinara zašto je služio misu u Bleiburgu, rekao: „Mi smo ovdje Bleiburg. To je muka i to sam želio u Bleiburgu poručiti. Ljudi, što vi govorite ovdje? Dođite u Banju Luku pa vidite, tamo je Bleiburg. Gdje su Banjolučani, zašto su oni pobijeni, zašto je njima oduzeto pravo na identitet? Nemaju pravo na svoje rodno mjesto. To je Bleiburg za mene.”
Zbog te je izjave izvrgnut pravom medijskom linču: napali su ga predsjednik RS-a Milorad Dodik, gradonačelnik Banje Luke Slobodan Gavranović, stranke, nevladine udruge, novinari...
Milorad Dodik smatra da ste „prešli granice tolerancije”, a vašu usporedbu Banje Luke i Bleiburga nazvao je „u najmanju ruku strašnom”. Kako ste doživjeli te orkestrirane napade i kako ih komentirate?
– Iskreno mi je žao što sam svojim odgovorom na pitanje novinara „zašto sam išao u Bleiburg”, jer mi se to zamjera, izazvao „orkestrirane napade” nekih svojih sugrađana. Bleiburg je – koliko znadem, ne samo za mene – sinonim stradanja brojnih ljudi, bez obzira na njihovu vjersku, nacionalnu ili ideološku pripadnost, bez dokazane im na sudu krivnje i bez donesene presude o njihovoj krivnji. Za moju rodnu Banju Luku deseci tisuća ljudi rođenih u njoj također su „živi mrtvaci”, jer im je bez suda i dokazane krivnje nasilno oduzeto pravo na dio njihova identiteta, na njihovo rodno mjesto. Za događaje iz vremena Bleiburga nitko od nas nije bio odgovoran, a brojni odgovorni ostali su nekažnjeni i već pomrli. Ali za dramatična događanja u Banjoj Luci i tolikim drugim mjestima u BiH i RH iz posljednjeg rata (i poraća) ima još mnogo živih i odgovornih, te imaju mogućnost suočiti se s bolnom istinom i pokušati popraviti što se još dade popraviti.
Dodikov SNSD traži da se ispričate jer ste „povrijedili najtananije osjećaje Srba” i jer ste na Bleiburgu služili misu „dželatima srpskog naroda”. Stojite li i dalje iza svojih izjava?
– Nikakva mi nije bila namjera povrijediti „najtananije osjećaje Srba”, jer srpski narod nije iskorijenio svoje susjede iz njihova rodnog mjesta, nego su to učinili oni pojedinci koji su u svojim rukama imali vlast i mogli primjenjivati zakon jačega. Suosjećao sam i suosjećam sa svim žrtvama i sa svima onima koji su direktno ili indirektno pogođeni stradanjem svojih bližnjih. Kao vjernik kršćanin dužan sam moliti Božje milosrđe za sve ljude grješnike, pa i za one koji meni čine zlo. Konkretni podaci i istina o nastradalim Hrvatima na Bleiburgu i križnim putovima, unatoč desetljećima nametnutoj šutnji, konačno izlaze na svjetlo dana. Podaci o nestanku ovdašnjeg autohtonog domaćeg hrvatskog naroda tijekom 1990-ih godina uporno sebi krče put, unatoč dosadašnjoj trajnoj opstrukciji.
Kakvo je stanje s Hrvatima na području vaše biskupije? Koliko ih je ostalo? Iseljavaju li se i dalje?
– Ta pitanja trebate postavljati u prvom redu službenim političkim predstavnicima našeg naroda, jer su oni službeno odgovorni za doista dramatičnu situaciju malobrojnih, uglavnom starijih naših sunarodnjaka. Na kraju rata (1995.), od predratnog broja od oko 150.000 katolika, na području RS-a ostalo je oko 9400 katolika, uglavnom Hrvata. Sada, 20 godina nakon rata, nema ih ni 11.000! To sve govori – i o održivom povratku i o našoj budućnosti.
Je li vlast Republike Srpske učinila išta za povratak Hrvata?
– Učinila je toliko da su rezultati toga činjenja doista minimalni.
Prema najnovijim podacima, u BiH je ukupno 543.000 Hrvata (15,41 posto). Etnička struktura, dakle, znatno se promijenila. Vi odavno tvrdite da je to posljedica plana smišljenog u međunarodnim centrima moći?
– Nažalost, tu sam činjenicu bio „prisiljen” primiti na znanje od većeg broja utjecajnih stranaca. Upozoravao sam mnogo puta političke predstavnike i u BiH i u Republici Hrvatskoj da oni tu interveniraju. Moj je dojam da kod njih nije bilo ni dovoljno političke volje ni potrebne kuraže.
Da srpski pojedinci nisu imali podršku i to veliku i jedinstvenu podršku naroda nebi došlo do krvavog rata 1990 godine.