Zamjenik ministrice vanjskih poslova Hido Biščević, ujedno koordinator
Akcijskog plana za rješavanje slučaja Gotovina, bio je jedan od glavnih
sudionika nevidljive diplomatske bitke koja se proteklih dana i mjeseci
vodila kako bi Hrvatska napokon ušla u pregovore s Unijom.
Stoji li ocjena da Hrvatska još nije spremna za pregovore?
Hrvatska je spremna. Želim to reći odmah i jasno. Dakako, ponekad
i s ponešto gorčine moram primijetiti da u nas često prije postavljamo
pitanja o nespremnosti i nesposobnosti nego o snazi i spremnosti. Kao
da nas ukupna povijest od devedesetih godina naovamo ne poučava da
znamo što hoćemo i da možemo kad želimo. Vjerujem da upravo pregovori s
Unijom mogu biti novi poticaj za, dopustite da kažem, obnovu
samopouzdanja. Izgubili smo dosta vremena, zbog rata ili različitih
poslijeratnih razloga, i činjenica je da je zemlja ponešto izgubila
dinamiku, cilj... te su ovi mjeseci "hoće-neće" odnosa s Unijom samo
povećali stare frustracije, ali čvrsto vjerujem da pregovori i u tom
pogledu mogu obnoviti paradigmu spremne, sposobne i složne Hrvatske.
Što Hrvatska dobiva pregovorima na međunarodnom planu? Kako će ta
činjenica utjecati, recimo, na odnose sa Slovenijom?
Neosporna je činjenica da početak pregovora označava novu, dosad
najvišu točku međunarodne afirmacije Hrvatske. Ovo je naš novi vrhunac.
Ako ga odmjeravamo na pozadini svih teškoća kroz koje smo prošli ili
pak kroz prizmu prelamanja različitih i prijepornih interesa
međunarodnih čimbenika o tomu što Hrvatska zapravo jest na karti
Europe, čak bi se moglo, dakako s malo pretjerivanja, reći da je ovo
svojevrsna "razrješnica" za Hrvatsku.
Bez balkanske nervoze
Što se tiče odnosa sa Slovenijom u tom kontekstu, objektivno se ništa
neće promijeniti. Mi smo, i jedni i drugi, i dosad živjeli kao da smo
već u Uniji. Pritom ne zanemarujem sporove i otvorena pitanja, ali ih
promatram kao sporove kakve pokušavaju riješiti i mnoge druge članice
Unije. Bitno je dići se iznad "balkanske nervoze", iznad logike da sve
treba rješavati odmah, ako treba i... Znate na što mislim. Bitno je i
da se članstvo u Uniji ne shvaća kao neka automatska prednost, kao
pregovaračka poluga, jer takav bi pristup mogao imati iznimno loše
posljedice za ukupne odnose u regiji.
Što odluka o početku pregovora znači za smjer unutrašnjih
društvenih promjena? Hoće li početak pregovora smanjiti ili produbiti
podjele u Hrvatskoj?
Čvrsto vjerujem da će sami pregovori dati novi poticaj ne samo
nacionalnom samopouzdanju nego da će i cijeloj zemlji osigurati novu
dinamiku. Bitno je da politička elita odvoji pregovore i prijepore,
kojih će u tom procesu neosporno biti, od standardne političke
utakmice. U zemlji u kojoj "dva Hrvata čine tri stranke" to je posebno
važno. Dopustite da karikiram do kraja: pregovara se o 35 poglavlja sa
25 država i Komisijom. To je gotovo tisuću pregovaračkih procesa s
desecima tisuća podskupina: nekretnine, šećer, okolina, veličina
registracijskih pločica... Možete li zamisliti ne samo brze nego još
važnije kvalitetne pregovore i povoljne rezultate bude li se zbog
svakog detalja vodila politička ili međustranačka bitka!? Zato čvrsto
vjerujem u ispravnost inicijative premijera Sanadera o stvaranju
zajedničkog saborskog odbora za praćenje pregovora. Nadam se da će svi
u tom pogledu biti na razini izazova i potrebne odgovornosti. Nadam se,
da odgovorim do kraja, da će ovaj novi zamah osigurati ne samo nastavak
reformi nego i da to bude katalizator političkog proboja i profiliranja
zemlje. Svijet se toliko brzo i temeljito mijenja da nitko nema pravo
kasniti i ostajati u starim vremenima.
Što je najviše utjecalo na ocjenu Carle del Ponte o punoj
suradnji? Dojam je da se od petka u Zagrebu do ponedjeljka u
Luxembourgu dogodilo nešto što hrvatska javnost ne zna.
Ništa se dramatično nije dogodilo između njezinih riječi "ne mogu
vam reći koliko sam razočarana" i onog "full cooperation" pred Radnom
skupinom u Kiem Conference Centru u Luxembourgu. Upravo zato moram reći
sljedeće: uz Mladena Bajića posljednjih sam mjeseci proveo dosta
vremena s Carlom del Ponte. Ona je ozbiljna osoba, ozbiljno shvaća svoj
posao, kao i političke igre u pozadini i muke u kojima smo se mi našli:
kako dokazati da nekoga nema. Lako je dokazati da nekoga ima, ali što u
suprotnom slučaju? Što sa silnim informacijama koje dolaze ili se
podmeću? Kad ostavimo po strani politiku ili čak određene predrasude i
namjerno održavane stereotipe, nakon svega ostaje u sjećanju emotivna
rečenica: "Ne želim biti zapamćena kao žena koja je zatvorila Hrvatskoj
put u Europu i novu budućnost". Za Mladena i mene bio je to znak da i s
naše strane treba ubrzati pošten i vjerodostojan rad. Predrasudama i
stereotipima neka se bavi tko želi. Mi trebamo osigurati mogućnost da
glavna tužiteljica pomogne Hrvatskoj. Konačno, kad je predstavljao
Akcijski plan, sam je premijer jasno rekao da Radna skupina nije mjesto
za nadmetanje Carle del Ponte i Hrvatske.
Parole i ideologija
Kako biste komentirali tvrdnje da se sad pokazalo kako je slučaj
Gotovina zapravo periferan?
Slučaj Gotovina nikada nije bio periferan. Može se govoriti o
tomu da je bio svojevrsno kontinuirano testiranje Hrvatske. Političari,
osobito s jedne strane spektra, mogu govoriti da je cijeli slučaj
stvoren kako bi se izjednačila krivnja za rat, kako bi se Hrvatska
držala podalje od europskih vrata dok Srbija ne stane na noge poslije
ratna poraza, kako bi se pritiskom na Hrvatsku Beogradu dao zrak za sve
što će još progutati... Mogu sada govoriti i da se održavanjem žeravice
pod Sanaderovim nogama osiguravala rezervna "karta za potkusurivanje"
za Tursku itd. Nema bezgrešne politike i nitko u međunarodnim odnosima
ne živi u iluziji o općoj dobroj volji i skladu svih ljubavi i
interesa. Ali, nije na nama da o tome sudimo na nama je da vidimo
kako u tim okolnostima učiniti najbolje za postizanje naših ciljeva.
Sve drugo su parole i ideologija.
Kakav je daljnji status Akcijskog plana?
Ja sam uvijek shvaćao da je Akcijski plan više od "rješavanja
posljednjeg otvorenog pitanja naše suradnje s Haagom". U svojoj
cjelovitosti Plan predviđa i zahvate u široki spektar društvenog tkiva,
u zakonodavstvo, jačanje institucija, odgovornost medija, jačanje
pravne države. Štoviše, u ukupno jačanje vladavine prava. U izlazak iz
"običajnog prava" u kojem će se kršenje zakona smatrati "čojstvom i
junaštvom" i prijelaz u sustav novih, ne samo pravnih nego i ukupnih
društvenih vrijednosti. Prema tome, nije riječ samo o jamstvima da će
Hrvatska i dalje surađivati s Haagom i da će provoditi Akcijski plan,
već o promjenama i reformama koje će nam odgovoriti na jednostavno
pitanje: kakvu Hrvatsku vidimo, na primjer, 2010. ili 2020. godine?
Jeste li kao koordinator Akcijskog plana za rješavanje slučaja
Gotovina imali zbog te funkcije neugodna iskustva ili dobivali
prijetnje?
Ni u jednom trenutku.
Alarm zbog 'hrvatske sobe'
Pamtite li neku posebnu sliku iz tih luksemburških dramatičnih sati? Ne znam da li bih prije pokušao opisati tajac, nevjericu i uzbuđenje koje je po prepunim hodnicima konferencijskog centra nastalo kad se premijer pojavio zajedno s Carlom del Ponte i sjeo u konferencijski kafić, ili pak jednu zgodu s Jackom Strawom na samom kraju konferencije, ili pak lica mnogih mojih dojučerašnjih sugovornika koji su me u svojim uredima mjesecima uvjeravali da nema ništa od pregovora, ili pak, da steknete predodžbu o atmosferi koja je vladala, ona scena s vatrogascima koji su uletjeli u našu "hrvatsku sobu" jer je zbog dima dakle, u prijevodu, zbog pušenja koje je odražavalo nervozu odjednom zatulio alarm u cijelom centru...
