Hrvatska književnost ostala je bez Irene Lukšić. Bila je književnica, urednica, prevoditeljica, znanstvenica. Objavila je (čak) devet romana i petnaest proznih knjiga iako je njeno pisanje nekako ostalo u sjeni zapaženog i hvaljenog uredničkog posla. Kao urednica biblioteke “Na tragu klasika” koju zajedno potpisuju Disput i Hrvatsko filološko društvo, Irena Lukšić je zlatnim slovima ostala upisana u povijest hrvatskog izdavaštva koje je iznad svega i žilavo i upućeno.
Nije slučajno da je baš za biblioteku “Na tragu klasika” primila čitav niz pulskih Kiklopa i bila najnagrađivanija hrvatska urednica novijeg doba otkrivajući hrvatskim čitateljima prozna remek-djela stranih pisaca koji uglavnom nisu pisali bestselere i za koje se nisu brinule moćne međunarodne izdavačke kuće koje djeluju po principu korporacijskog kapitalizma. No Irenu Lukšić korporacije, pa ni one nakladničke nisu zanimale. Bile su apsolutno izvan njezina interesa. Zanimala ju je kvalitetna književnost, ali i kvalitetni književni prijevodi, kvalitetno uređene knjige s upućenim predgovorima ili pogovorima, ali i kvalitetan dizajn knjige. Sve je to postizala u biblioteci “Na tragu klasika” koju je svake godine pomalo čak i prkosno predstavljala na Interliberu bez obzira na društvene okolnosti koje za knjigu u našem konfliktnom i površnom društvu već odavno nisu ružičaste. Ali broj knjiga u biblioteci “Na tragu klasika” se iz godine u godinu povećavao, a Irena Lukšić mogla je biti sve ponosnija jer je književnošću animirala sve veći broj čitatelja i tako širila prostor slobode i dizala kulturološki prosjek čak i iznad mogućnosti koje trenutačno pružaju ograničeni financijski limiti hrvatske kulture politike i hrvatskih kulturnih potreba.
No uređivala je Irena Lukšić i Književnu smotru i karlovačko Svjetlo. Itekako se potrudila da hrvatskoj publici omogući čitanje Dnevnika znamenite ilirke Dragojle Jarnević, baš kao što je s posebnom pažnjom posredovala u objavljivanju knjiga tajanstvene književnice Irine Aleksander koju je kao lik uvrstila i u svoj roman “Berlin-Pariz”. Ogromne su i njezine zasluge za promociju ruske književnosti, ali i ruske kulture u Hrvatskoj i šire. Duga je lista prešućenih ili malo poznatih ruskih književnika koje je prevodila i o kojima je pisala, a upućeno je objavljivala i antologije raznih vrsta ruske književnosti. Iako se stječe dojam da je Irena Lukšić bila u epicentru hrvatske kulturne i znanstvene elite, gdje joj je po zaslugama i dometima i mjesto, dojam vara.
Irena Lukšić bila je vjerna samoj sebi i svojoj Dugoj Resi i tako trajno izmještena iz metropolskih kulturnih zaplotnjačkih “kuhinja”, a onda i pompoznih nagrađivanja i napredovanja u zatvorenom svijetu hrvatskoga akademizma. Istina, dobila je godišnju nagradu za prevođenje Iso Velikanović, primila je brojne Kiklope, ali to je za njezin opus i za njezin značaj bilo ipak premalo. Nakon njezine prerane smrti, jasno je samo jedno. Nitko neće moći nadomjestiti Irenu Lukšić. A to će mnogi prekasno shvatiti.
Nitko ne može zamjeniti moju pokojnu majku.