I mame i tate i bake i djedove, a naravno i mališane oduševit će slikovnica “Hana i Janko”, koju je nedavno objavio Mozaik knjiga. U njoj je riječ o prvom danu škole i ona dolazi u najboljem mogućem trenutku. Autorica slikovnica je Nives Madunić Barišić, književnica i dramaturginja, urednica Odjela drama Hrvatskog radija HRT-a. Ova rođena Osječanka školovala se na Filozofskom fakultetu te na Akademiji dramskih umjetnosti u Zagrebu, a do sada se etablirala baš kao autorica knjiga za djecu. Objavila je “Tajnu čokoladnih bombona”, “Lunapark”, “Mrak ili strah”, “Dlakavu ljubav” i “Tajanstvenu buku u školskoj svlačionici”. “Hana i Janko” početak su novog serijala, a već su u pripremi i “Hana i Janko i slučaj odlutale pidžame” te “Kvrgave priče”. Istodobno, njeno je ime dobro poznato i malim ljubiteljima kazališta jer na daskama Gradskog kazališta Žar ptica u Zagrebu već desetu godinu igra predstava “Naša je mama postala zmaj”, prema istoimenom tekstu za koji je Nives Madunić Barišić dobila drugu nagradu na Natječaju za tekst za lutkarsko i dječje kazalište Mali Marulić, dok je u Tvornici lutaka već dvanaest godina na sceni njezin igrokaz “Mala zelena gusjenica”.
Kao dramaturginja radila je u brojnim kazalištima, a među ostalima i dramatizaciju višestruko nagrađivane predstave “Unterstadt”, HNK Osijek, prema istoimenom romanu Ivane Šojat, te u novije vrijeme dramatizaciju kratkih priča Zvonimira Baloga “Ja magarac” u Dječjem kazalištu Branka Mihaljevića, također u Osijeku. U svojoj matičnoj kući ostvarila je niz uspješnih dramatizacija u radiodramskim emisijama za djecu i odrasle, a za jednu od njih – “Imaš fejs?” prema istoimenom romanu Jasminke Tihi Stepanić, nagrađena je posebnom nagradom slovačkog ogranka IBBY za najbolju prilagodbu proznog teksta radijskoj izvedbi.
Svi mi imamo neki svoj omiljeni naslov iz djetinjstva, slikovnicu, prvu knjigu, prvi roman koji smo voljeli, koji posebno pamtimo. Na čemu ste vi naučili čitati, kakve ste priče kao dijete najviše voljeli?
Čitati sam naučila u školi, a za moju ljubav prema knjigama i čitanju najzaslužnije su knjižničarke s Dječjeg odjela Gradske knjižnice u Osijeku. Vrlo brzo odlazila sam sama u tu knjižnicu i čitala sve što bi mi preporučile. Imali smo bijele iskaznice, a ja bih tijekom godine popunila najmanje dvije. S velikom sigurnošću zastupala sam gotovo sve naslove iz tadašnje biblioteke Stribor, a s jednakim žarom odbijala naslove iz biblioteke Jelen. Čini se da sam već tada shvaćala važnost dobrog urednika. Najviše sam voljela domaće pisce, a među njima najviše mjesto zauzimao je Ivan Kušan i njegov serijal o Koku Miliću.
Nakon tih naslova, kakav je bio put do odluke da pišete za djecu?
Moji roditelji često su mi pripovijedali da sam još iz dječjeg krevetića prstićem pisala po zidu A CE BE DE BOČKA (točka). Čini se da sam vrlo rano odlučila da ću se u životu baviti pisanjem. U školi su me poticale učiteljice, u srednjoj školi već sam pisala u prvim novinama, a tijekom studija dramaturgije i nakon njega pisanjem sam počela zarađivati i prvi novac od kojega sam mogla živjeti. Književnošću sam se počela baviti preko dramaturgije, dakle u kazalištu. Knjige za djecu i serijal o detektivu Melkioru napisala sam kada sam poželjela da moj otac, premda je preminuo, barem u knjigama postane djed. Tada još nisam imala djecu pa sam stvorila lik Tare i djeda Ivana.
Radite kao urednica na HRT-u, kada pišete i kako sve stignete?
Ja sam urednica Odjela drama Hrvatskoga radija i urednica emisije Radioigra za djecu i mlade. Taj rad uključuje suradnju s književnicima za djecu i odrasle, pisanje igrokaza, dramatizacije. Upravo u vrijeme korone u suradnji s Carnetom i Agencijom za odgoj i obrazovanje na portalu Meduza postavili smo brojne radiodramske naslove za djecu svih uzrasta i omogućili da se koriste u online nastavi. Pisanje za radio i pisanje knjiga i igrokaza kod mene se prirodno isprepliću, a kada čovjek radi ono što voli, vremena uvijek ima.
Kako ocjenjujete današnju ponudu slikovnica? Osobno bih rekla da su nevjerojatno kvalitetne, miljama daleko od onih kada sam ja bila dijete.
Velik broj izvrsnih ilustratora, odlični pisci i tehnologija tiska sasvim sigurno pridonijeli su da današnje slikovnice izgledaju bolje nego one u vrijeme našega djetinjstva. Isto tako današnji književnici manje žele izravno odgajati, a sve su slobodniji u kreaciji, sve više uvažavaju djecu kao partnere u igri. Mislim da su današnji pisci, ali i ilustratori slobodniji, a sloboda uvijek donosi različitost.
Za dobru slikovnicu autor priče podjednako je važan kao i ilustrator. Kako pronalazite suradnike?
Moje knjige ilustrirali su Niko Barun i Darko Kreč, a najnoviju zbirku priča koja je u pripremi ilustrira Pika Vončina. Sve su to vrsni, ali različiti autori. U njihov dio kreacije ja se ne miješam. Uvažavam ih i obožavam jer mojim pričama daju lice, a ono je uvijek do sada bilo zavodljivo, duhovito i kreativno.
Što vam je najvažnije kod ilustracija vaše priče?
Da djeca požele pročitati knjigu kada je vide, naravno. Ilustracija je ono prvo s čime se susretne te kada knjigu uzmete u ruku pa, ako vam se sviđa kako izgleda, onda počnete čitati da čujete kako zvuči priča.
Vaša najnovija slikovnica „Hana i Janko“ kao stvorena je za prvašiće, da im netko pročita prije prvog dana škole?
Ovaj novi serijal namijenjen je djeci koja se pripremaju za školu ili su u nju upravo krenuli. Hana i Janko imaju sedam godina i kreću u školu. Prvoga dana suočit će se s nekoliko problema: strah od prihvaćanja u razredu, odvajanje od kućnih ljubimaca, kašnjenje na sat, spremanje školske torbe, odijevanje za školu i sl. No da priča ne bi bila edukativni priručnik, posegnula sam, kao i u serijalu o psu Melkioru, za formom detektivske priče. Hana i Janko u svakoj će priči iz serijala razotkriti neki misterij i pri tome se dobro zabaviti.
Jasno mi je da je škola za neku djecu “bauk”, a za drugu veliko veselje. Rekla bih da ste ih sve okupili u ovoj priči?
Hana je samostalna, pomalo neodgovorna, neuredna, ali hrabra, a Janko iznimno odgojen, uredan i pomalo povučen dječak. Ona se veseli školi, a Janko se boji. Hana je uglavnom sama, a Janko okružen bakom, djedom, mamom, tatom i ni trenutka nije sam. Njih dvoje već prvog dana u školi upadaju u nevolje, ali iz njih izlaze kao pobjednici. Voljela bih da uz ovu priču djeca požele ići u školu umjesto da je se boje.
U svim vašim djelima za djecu važne su životinje. Zašto?
Prije svega ja sam odrastala okružena životinjama. Djeca rastu zdravije kada imaju kućnog ljubimca. Posebna je to vrsta ljubavi koja se razvija između djeteta i životinje. S druge strane kada u priči imate životinje, slobodniji ste u kreaciji. Osim toga ja u svojim pričama uvijek nastojim učiniti dopadljivima i one manje simpatične životinje kao što su žohari, krtice, gliste, miševi i slično jer sve su životinje važne, a naš je strah često posve nerazuman.
U kakvu će novu avanturu Hana i Janko u sljedećoj priči??
Sljedeća knjiga izlazi na jesen, a nosi naslov “Hana i Janko i slučaj odlutale pidžame”. Učiteljica Ljerka odlučila je djecu povesti u planinarski dom da se bolje upoznaju i malo osamostale. Janko se toga jako boji jer se nikada nije odvojio od obitelji, a Hana je oduševljena. I ova je priča podjednako zanimljiva vrtićancima završnih grupa kao i prvašićima. Blago prostranog tavana i slijepi putnik koji se ušuljao u dom sasvim će sigurno i napetošću privući čitatelje.
