Kada o nekom ekonomskom problemu pišu dr. Ljubo Jurčić, bivši ministar gospodarstva i vodeći gospodarski analitičar, mr. Božo Prka, bivši ministar financija i direktor velike banke, te dr. Đuro Njavro, ugledni profesor i jedan od sastavljača gospodarske politike Karamarkova HDZ-a, onda je to svakako štivo koje se mora čitati. Pa čak i onda kada naslov tog “gradiva” uopće ne obećava.
Uime narodne privrede
Tri viteza hrvatske gospodarske misli negdje u ljeto 1987. godine sastavila su studiju od 220 stranica “Dugoročni razvoj, reorganizacija i specijalizacija trgovine na području zajednice općina Karlovac”. Iako je ovo “impozantno” djelo nastalo 1987. godine, kada je valjda i komunistički vođa DDR-a Erich Honecker predmnijevao da se raspada sovjetsko carstvo i komunistički lager, naši junaci bili su još uvijek na liniji samoupravnog socijalizma. Da ne bi bilo zabune, u uvodu studije pravovjerno se pozivaju na Marxa i Engelsa. Ističu da je Engels pojavu trgovine nazvao trećom velikom podjelom rada koja se pojavila iza zemljoradnje i zanatstva. Zatim se upomoć poziva i sam Karl Marx, odnosno njegova analiza uloge trgovačkog kapitala u kapitalizmu.
– Funkcije koje obavlja trgovina u okviru narodne privede dobro su poznate i ne bi ih trebalo ponavljati, ali kada se određuje koncepcija daljnjeg razvoja trgovine, treba ih imati na umu, piše među inim u studiji. U dijelu koji se odnosi na opće ekonomsko istraživanje Jurčić, Njavro, Prka i ostali naglašavaju da je “prvenstveni cilj socijalističkog planiranja nastojanje da se raspoloživim resursima postigne što potpunije zadovoljenje osobnih i kolektivnih članova društva”. A onda se raspao socijalizam. Stvoren je novi (hrvatski i divlji) kapitalistički sustav u kojemu su Jurčić, Njavro i Prka napravili impozantne karijere. Međutim, sada je nastao problem kako “izbrisati” sve ono što su radili do dolaska demokracije. U svojim uspješnim biografijama jedva i spominju što su radili do devedesete iako je Jurčić tada imao 36, Njavro 34, a Prka 32 godine. Đuro Njavro prvo je kategorički tvrdio da nikada nije čuo ni vidio studiju. Tko će ga znati o čemu je riječ, rekao je glavni strateg ekonomskog programa HDZ-a. Odriče li se to on svoga stručnog rada?
– Ne odričem se ničega, posebno se ne odričem prijatelja. To su sve kolege koje poznajem i koje cijenim – rekao je Njavro. Pravdao se da se “čovjek u pravilu sjeća projekata koje je samostalno vodio i radio”. Nakon razgovora poslao nam je SMS poruku u kojoj kaže da se sjetio o čemu je riječ te da je on bio zadužen za informatiku. Puno pričljiviji bio je Ljubo Jurčić koji je i bio voditelj cijelog projekta. Nije ga trebalo dugo “nagovarati” da se sjeti studije koju je napisao zajedno sa svojim prijateljima. Zašto su u poznim godinama socijalizma spominjali Marxa i Engelsa? Je li se moralo?
Jurčić kaže da se nije moralo, ali da je ipak bilo poželjno spomenuti klasike marksizma zbog toga jer je Karlovac uvijek bio politički osjetljiv. Slikovito se izrazio da je u Karlovcu bilo puno “mješavine”, misleći pritom na strukturu stanovništva.
– Spominjanjem Marxa i Engelsa željeli smo pokazati da imamo veze s tim i da znamo u kojim okolnostima radimo – kaže Jurčić i dodaje da su morali voditi računa o društveno-političkim odnosima.
– Mi smo to stavili radi mira u kući. Vjerojatno su to tražili oni iz Karlovca.
On bi i danas sve potpisao jer su tadašnji ekonomski sustav stavili u tadašnji politički okvir.– Što se tiče struke, to potpisujem 500 posto. A što mislim o socijalizmu i Jugoslaviji, to nije bio predmet studije.
Nije mu neugodno zbog studije jer je ona bila naručena u okviru sustava. Drugo je, nastavlja, kako bi to bilo kada bih pisao autorski rad. U tom bih slučaju kritički pisao o sustavu.
– Nije bila rasprava o marksizmu i socijalističkoj ekonomiji, nego o razvoju trgovine u Karlovcu – zaključuje Jurčić. Božo Prka je preko glasnogovornika kratko poručio da je u izradi studije bio zadužen za financijski dio analize te da nije bio član Saveza komunista. Iako je 1987. supotpisao studiju koja kao uzore navodi Marxa i Engelsa, Prka je u jednom intervjuu, koji je dao kao uspješni direktor kapitalističke banke, tvrdio nešto drugo. Hvalio se da je 1986. shvatio da ekonomija bivše Jugoslavije ide u krivom smjeru te da je sve ono što se uči na fakultetu i tijekom školovanja nedovoljno za buduće izazove. Dok Prka s ponosom ističe da nikada nije bio član Saveza komunista, Jurčić nam je skrušeno priznao da je tri puta bio u partiji te da je posljednji put iz nje izišao baš te 1987. ili 1988. godine. Ljudi iz njihova kruga kažu da je Đuro Njavro bio “najzagrijaniji” za društveno-politički rad. Đuro Njavro, pak, kaže da je bio član partije, ali da nikada nije ima partijskih političkih ambicija. Bio je međutim aktivan omladinac na Vanjskoj trgovini čiju je omladinsku organizaciju vodio Ljubo Jurčić. Njavro se prisjeća da su izdavali neki časopis u kojemu su pohvalno pisali o tržišnoj ekonomiji. To je uzbunilo partijske moćnike sa zagrebačke Peščenice te su poslali svoga čovjek da im uputi “drugarsku kritiku”. Partijski čovjek s Peščenice bio je sadašnji gradonačelnik Zagreba Milan Bandić. Njavro kaže da ih, koliko se sjeća, nije žestoko izribao.
Nestala desetljeća
Antropolog Sandi Blagonić ističe da je u Hrvatskoj na samom početku 1990-ih temelj društvene legitimacije posve preokrenut. Partijska je knjižica postala odjednom teret, dok je u nizu tranzicijskih zemalja, pa i Hrvatskoj, primijećeno kako se nezanemariv dio nove elite regrutirao iz one stare. Napadno su pokušavali izbrisati vlastito komunističko razdoblje ili su napadno željeli staviti naglasak na (često preuveličane) aspekte kojima se hoće upozoriti na stanovitu sukobljenost s propalim sistemom.
Jedna od paradigmatskih takvih biografija od devedesetih naovamo, kaže Blagonić, jest ona Davora Domazeta Loše iz jedne od njegovih knjiga. Nakon podatka o rođenju, 1948., sljedeći se podatak odnosi na 1991. godinu. Paralelno s brisanjem, nastavlja Blagonić, možemo pratiti dopisivanja biografija koje su u skladu s resursima nove društvene legitimacije – poput one izlizane sintagme o potjecanju “iz hrvatske katoličke obitelji” ili barem naglašavanjem možda i posve sitnih sukoba s vlastitom partijom.
– Svojedobno je jedna bivša hrvatska ministrica i saborska zastupnica (Đurđa Adlešić, op.a.), u vrijeme kada je bila u privatnoj audijenciji kod pape, istovremeno koristila usluge dvojice tarot-majstora, toliko da je jedan od njih sa svojim špilom dolazio i u Sabor.
Pogađate, naravno, koje je fotografije dala medijima – one s tarot-majstorom ili s papom. Jedan je filozof sjajno upozorio na življenje vlastitih životopisa, a ne života. Danas je to prisutnije nego kad je to zapisao – zaključuje Blagonić. Jurčić, Njavro i Prka nisu jedine naše javne osobe koje su živjele dva života. U hrvatskoj politici, znanosti i gospodarstvu to je prije pravilo nego iznimka. Dovoljno je samo malo zaviriti u zaboravljene i skrivene biografije.
Idealna ekipa za vladu nacionalnog spasa. Ocito ideologija im nije razlog da dobro nesuradjuju a pogleda li se 25 godina unatrag sva trojica su bila uspesna. Bolje takvi nego oni koji svoje neznanje i nesposobnost sakrivaju ideoloskim podjelama