Parlamentarni izbori u Njemačkoj stavljaju na novu kušnju optimističniji dio Europe koji je gajio nadu da će Angela Merkel s birališta izaći sa zlatnom krunom na kancelarskoj glavi i da će s mlađim „republikanskim monarhom“ s druge strane Rajne pokrenuti raštrkane europske države u višu fazu ujedinjenja.
U krizi ideja i orijentacije, u nedostatku ličnosti i rezultata, Uniji je takav impuls potreban kao ozeblome sunce. Politika još jednom potvrđuje da se pobjeda ne može upisati unaprijed: niti se Emmanuel Macron, samo nekoliko mjeseci nakon neočekivane pobjede, šeće bez otpora kroz labirinte državne vlasti niti se njemačka kancelarka samo prošetala biralištem do svoga četvrtog mandata. Oboje su državnika u teškoćama u svojim zemljama, da bi bez poteškoća izvlačili Europu iz ujediniteljske krize.
Na njihovim primjerima opet se pokazuje kako demokracija postaje sve surovija prema vlastitoj djeci. Najmoćnija žena svijeta i najutjecajnija državnica Europe uspjela je, istina, izboriti još jednom pravo da vlada Njemačkom, ali to može biti i njezina prva i posljednja Pirova pobjeda pritisnu li je jače praktični problemi u sastavljanju i funkcioniranju nove vladajuće koalicije. Uz njezin posljednji uspjeh vezana su, naime, čak tri neuspjeha: njezina Demokršćanska stranka prošla je slabije nego ikada na poslijeratnim izborima, i proizvela ozbiljnu zabrinutost za njenu političku budućnost; u Bundestag se prvi put poslije ‘45. probila njemačka krajnja desnica, i otvorila pitanje o tome je li prestalo djelovati demokratsko cjepivo protiv nacionalizma; lijeva, (socijal)demokratska opozicija doživjela je također najlošiji rezultat, i tako pokrenula opravdane sumnje jesu li politički čuvari njemačke demokracije i sami došli u krizu, da i njima treba demokratska zaštita. Zato što je lošije prošla (kod birača) u Njemačkoj, Angela Merkel sigurno neće odustati od Europe; njezin je europski potencijal uzdrman, reformska energija oslabljena, a državnička statura okrnjena. Umjesto da se više posveti budućnosti Europe, morat će se baviti prošlošću Njemačke. Kći protestantskog pastora ima razvijenu unutrašnju disciplinu da može biti jača od okolnosti; prvi put u njezinoj državničkoj karijeri okolnosti bi na kraju mogle biti jače od nje.
Pod prijetnjom ulice
Ni njezinome (ne)suđenom reformskom partneru u Francuskoj, s kojim bi trebala otvoriti skori europski bal u Bruxellesu, ne cvatu ruže. Tko je mogao očekivati da će Francuzi svoga mladog i neiskusnog, ali darovitog i obrazovanog predsjednika, poslije prvoga godišnjeg odmora gurnuti u magareću klupu poražavajućih sondaža. Kao da se ponavlja povijest s odbačenim Françoisom Hollandeom, politički knjigovođe već su počeli računati kako nacija okreće leđa još jednome šefu države. Sva je sreća da heroji demokracije s birališta ne pristaju olako biti žrtve demokratskih ispravaka u laboratorijima, svojevrsnog nasilja fingirane demokracije nad stvarnom demokracijom. Izabran s velikom većinom, u sasvim regularnoj političkoj utakmici, Macron se s puno razloga ne obazire na to što mu „birači druge klase“, iz sondaža, u prvoj prilici masovno uskraćuju povjerenje, i tope na papiru njegov autoritet, kad mu ne mogu izravno ugrožavati stečeni legitimitet (s birališta). Sva je, dalje, sreća, za njega barem, da se demokratski vladari ne moraju držati sondaža i ispitivanja javnoga mnijenja kao pijan plota, da bi sami potpisivali kapitulaciju kako njihovi birači, ili njihovi navijači, mijenjaju dres. Demokracija je u svoju agendu, kao demokratski oblik provjere vlasti, upisala i redovna ispitivanja raspoloženja javnosti. Ali, to su tek korisne informacije o trenutnome rezultatu, neobvezatne vježbe i atraktivni medijski seminari, koji Macronu mogu služiti da vidi na vrijeme, ako to nije znao, da se Francuzi opiru reformama, koliko i samim Francuzima da se pomire da je njihov novi predsjednik mislio ozbiljno kad je najavljivao da će reformirati zemlju. „Neće ulica diktirati vladi kako će djelovati“, reagirao je odlučno Macron, i poslao obavijest svima da ne kani odustati na prvoj prepreci, ili u prvoj (ne)prilici kad usitnjeni sindikati i razbijena opozicija „dignu barikadu“. Prvi susreti na ulici ispali su kao odmjeravanje snaga uoči borbe, kao pogledi boksača prije nego što se otvori ring. Brzo će se vidjeti podcjenjuje li predsjednik snagu ulice i slabosti političkoga mentaliteta koji tradicionalno više vjeruje u revolucije nego u reforme, radije realistično traži nemoguće nego da se idealistički zadovolji politikom mogućih i ostvarivih reformi. Od politike kao umijeća mogućeg zasad odstupaju i vlast, koja forsira jake poteze, i njeni oponenti, koji pružaju zasad podnošljiv otpor.
O francuskoj reformskoj igri ovisi umnogome tempo i sadržaj reforme Europe; glavni reformator, nakon što je moralizirao politiku da bi je odvojio od „lakog novca“ (i novac od politike), bombastično ulazi na hermetično tržište rada, gdje u istome krevetu, u svojevrsnome incestu, spavaju neefikasna i nepravedna država; u njegovoj interpretaciji, neefikasna zato što je nepravedna, a nepravedna zato što je neefikasna. Sam Macron nije previše impresioniran padom svoje popularnosti: ne doživljava je kao politički bankrot, ni kao dokaz da nije na dobrom putu. Polazeći od toga da je francuska država glomazna i skupa, da je njeno gospodarstvo nekonkurentno i rastrošno, da je društvo blokirano i pocijepano, a politika opterećena kojekakvim sinekurama i gubitkom vjerodostojnosti, Emmanuel Macron je od prvoga dana uzeo u ruke uzde vlasti, kao da je cijeli život upravljao državnim kočijama, a da ne bude kočijaš, nego prosvijećeni demokratski vladar.
Cilj mu izgledao privlačno, a put težak – učiniti zemlju punoljetnom, uvesti je u 21. stoljeće! Na kraju će trijumfalno doći sa štitom, kao veliki reformator, ili će završiti na štitu, kao veliki gubitnik. To je njegov izbor, to će biti njegova državnička sudbina. Neslavna povijest njegovih prethodnika služi mu kao dobra učiteljica života. Primoran je paziti da ga ulica ne zbaci sa sedla kao Jacquesa Chiraca, pa se odlučio na (ne)demokratski rizik da reforme provodi uredbama Vlade, umjesto da se demokratskije kocka u Parlamentu, gdje bi, sigurno, gubio dragocjeno vrijeme, u najmanju ruku. Što bi čekao da se politički protivnici – koje je potukao do koljena na biralištu nakon što su se prije toga sami potukli u stranačkim salonima – konsolidiraju da mu mogu postavljati noge i na ulici, ne samo u Skupštini i u Senatu! Socijalisti moraju prodavati zgradu da prežive, Republikanci teško biraju novoga vođu, „Nepokoreni“ s ljevice viču na mjesec ne videći dobro realnosti na zemlji, a Nacionalna fronta na desnici šuti gubeći dar govora u podjelama koje nisu prestale otkako je Marine Le Pen zaustavljena pred Elizejskom palačom. U Macronovoj računici, vrijeme je idealno za reforme. Nema ni mnogo laveža razjedinjenih stranačkih ljubimaca dok njegova reformska karavana prolazi preko prvih, slabo postavljenih prepreka. Sindikati su slabi i razjedinjeni da ne bi mogli postati opasni; pozovu li upomoć vozače kamiona, da ponovno blokiraju zemlju, očaj će opet ući u politiku, više s izgledima da naškodi očajnicima. Jer, i Francuzi su umorni od blokade reformi, koje njihovu zemlju vode u rang „(o)srednje velike sile“, s kojim je još Giscard d’ Estaing opravdavao svoje liberalne reforme.
Za Macrona je opasna brzina kojom njegov zemljaci skaču iz euforije u apatiju, iz oduševljenja u depresiju, kako danas odbacuju, ili čak mrze, ono što su jučer obožavali. Socijalni psiholozi takve oscilacije dovode u vezu s pesimizmom koji je kod Francuza izraženiji nego kod Albanaca s Kosova, politolozi tumače kao nestrpljenje i strah od gubitka prednosti bogate socijalne države, a sami političari kao normalnu pojavu nestrpljenja ljudi. Predsjednici takve promjene (ne)raspoloženja doživljavaju na svojoj koži kad od obožavanih vođa preko noći postaju odbačeni državnici kao nezahvalnost naroda i nepravdu politike.
No, europska osovina Pariz – Berlin u eri Angele Merkel škripila je zato što je došlo do neravnopravnosti na vrhu, što je prvi put njemačka strana prevagnula nad francuskom, onako i onoliko kako je njemačko gospodarstvo dominiralo nad francuskim. Za budućnost njemačko-francuskih odnosa i za perspektivu europskoga ujedinjenja značajno je da Nijemci o tome ne šute. Bivši šef njemačke diplomacije Joschka Fischer optužuje Kancelarku da je „prekinula europsku politiku Njemačke“, filozof Jürgen Habermas kritizira njenu „polu-hegemonističku poziciju“, predbacujući vladi u Berlinu da je „nametnula Europi njemačke ideje za prevladavanje krize“, a ugledni ekonomski analitičar Marcel Fratzcher podsjeća Njemačku da je „profitirala od Europe“ da bi smjela zaboravljati da smo „svi u istome brodu”.
‘Cvrčci koji stalno gunđaju’
Nije u krizi, dakle, svijest o njemačkoj odgovornosti u Europi i za Europu, iako je trijumfalni ulazak nacionalističke desnice u Bundestag loš podatak za Angelu Merkel i sve njene europske planove. To što je Emmanuel Macron požurio s objavom svoje europske vjere i francuske platforme o „redefiniranju“ europske politike, može se tumačiti i kao pružanje prve pomoći njemačkoj kancelarki ali i kao dio borbe za preraspodjelu ulogu u novoj europskoj politici, pa i kao otkrivanje karata u igri oko novoga liderstva u Europi. Nakon brojanja u ringu, kancelarka stoji na vlastitim nogama, i gleda lijevo i desno, kako bi pronašla partnere s kojima će dalje upravljati Njemačkom i voditi Europu. Ali, politički izlog nije više što je nekad bio. Liberalnom strankom, na kojoj se pogled prvo zaustavlja, ne dominiraju više Genscherovi liberali iz slavnoga vremena borbe za njemačko ujedinjenje i za jedinstvo Europe; vrijeme izvan vlasti erodira i politički čelik, kamoli neće europsku stranku odvajati od Europe. Ni „zeleni“ nisu više zeleni iz doba Joschke Fischera kad su podmetali leđa pod Schröderove nepopularne socijalne reforme, da bi kancelarki Merkel mogli davati podršku na neviđeno. A socijaldemokrati s Martinom Schultzom nisu, čini se, spremni s novom velikom koalicijom skupljati sitniš s vladajućeg stola kao do sada; ili će tražiti, i dobiti više, što ne treba sasvim isključiti, s obzirom na njihovu osvjedočenu odgovornost za državu, ili će se u oporbi pripremati za buduću glavnu ulogu.
U svakom slučaju, Njemačkom će biti teže upravljati, Angela Merkel, kakogod izašla iz svoga prvog tunela, neće biti tako snažna da bi Emmanuel Macron dolazio u Berlin objavljivati njene odluke o Europi, kao što su to činili njegovi prethodnici. Protivnici su ih zbog toga, ne sasvim bez razloga, zvali posprdno „malim telegrafistima velike kancelarke“. Francuski predsjednik ne iskazuje nikakvu težnju za dominacijom, ali zastupa golističku doktrinu o ravnopravnim odnosima s Njemačkom, kako bi dvije ključne europske zemlje mogle biti lokomotiva europskoga ujedinjenja. Čini se da se neravnopravni odnosi uravnotežuje na oba pola: da kancelarka Merkel gubi nešto od svoje (sve)moći, najprije u vlastitoj zemlji a potom i u Europi, a da Francuska nadoknađuje reformski zaostatak za Njemačkom. Bankar u ulozi šefa države bolje razumije da njegova zemlja ne može biti politički konkurentna, ako je gospodarski nekonkurentna.
U igri za Europu, njemačka se nadmoć postupno topi, ulaskom Emmanuela Macrona na scenu, s naglašenom europskom vizijom u kojoj ne planira ništa bez Njemačke, ništa mimo Njemačke i ništa protiv Njemačke. A sve s Njemačkom: dvije države rame uz rame, dva državnika ruku pod ruku. U njegovu programu „ponovnog pokretanja Europe“ kancelarka Merkel zauzima ravnopravno vodeće mjesto, svakako ravnopravnije i istaknutije nego što su uživali Sarkozy i Hollande, dok je ona dominirala na „starome kontinentu“.
Pošto obuzda Francusku da ne troši više nego što ima, njen predsjednik planira – opet s iskustvom bankara – srediti europske financije, u uvjerenju da politika jedne valute s 18 nepovezanih valutnih i poreznih sistema ne može održavati financijsku stabilnost i gospodarski dinamizam. Kad poziva Njemačku da mu se pridruži, kuca na otvorena vrata, osim ako se s novom koalicijom ne poremete njeni europski prioriteti. Macron se udvara Nijemcima kad ih uspoređuje s „veselim mravima koji su spremni za zimu“ i predbacuje Francuzima da su „cvrčci koji stalno gunđaju“. Srediti eurozonu, da ima svoj proračun, svoga ministra financija, svoj monetarni fond, to je alfa i omega Macronove europske politike. Izazova je više nego gotovih rješenja: kako u globaliziranome svijetu izgrađivati identitet Europe a da se ne koriste neprilagođena i neprilagodljiva sredstva protekcije, zatvaranja i nacionalizam; kako razvijati suverenitet Europe spram svijeta a ne dokidati suverenitet država u samoj Europi; kako razvijati europske institucije a da to ne otuđi Europu od njenih građana; kako dokazati na djelu da je Brexit kriva odluka Velike Britanije a ne pogreška Europe; kako se postaviti prema populizmu Donalda Trumpa a da to ne ugrozi privilegirane odnose sa Sjedinjenim Državama; koju politiku voditi prema Putinovu „polucarizmu“ a da se otvore barem mala vrata za suradnju s tom susjednom i europskom državom; kako prekinuti autoritarne tendencije u nekim državama bivšega europskoga Istoka i afirmirati Europu kao demokratsku zajednicu; kako podržavati demokratska nastojanja naroda i uskraćivati Kataloncima pravo na demokratsko izjašnjenje o svojoj budućnosti; kako se i dalje predstavljati kao otvorena zajednica, i istodobno postavljati tolike zapreke novim kandidatima s vlastitoga tla...?
I glava i pismo loš odabir
Novi par europske politike stoji pred velikim kušnjama da bi sve riješio sumnjivom formulom o Europi s dvije brzine, o europskome centru i periferiji ili o Uniji s dva razreda. Konsenzus u svim pitanjima i pod svaku cijenu, s mogućnošću kojekakvih ucjena, nije se pokazao kao najbolja metoda djelovanja: osigurava ravnopravnost, ali ne jamči učinkovitost. S legalizacijom povratka u prve razrede, ili čak i europske jaslice, izgubila bi na pravednosti, a nije sigurno da bi povratila učinkovitost. Europa ne može pobjeći od same sebe, od svoje teške povijesti i složene i konfliktne prirode, da bi mogla počinjati iznova. Ako Emmanuel Macron i Angela Merkel mogu dići europsku konstrukciju na višu razinu djelovanja, da Unija bude prostor – gospodarski, kulturni, civilizacijski – a ne politička adresa, zaslužuju podršku svih koji u Europu još vjeruju i koji joj se nadaju u vremenima ekspanzije populizma i prodora različitih konzervativnih pokreta.
Što se prognoza tiče, Pascal je ostavio mudar savjet: „I onaj koji bira glavu, i onaj koji bira pismo, podjednako griješi. Pravi je izbor da se čovjek uopće ne kladi“!
P
"je li prestalo djelovati demokratsko cjepivo protiv nacionalizma" - a što nedostaje nacionalizmu? Alternativa nacionalizmu je internacionalizam, koji kao politička doktrina negira nacije i njihova suverena prava. Jel možda to ono što nam autor članka sugerira? Da se trebamo odreći vlastitog nacionalnog identiteta? Ili pak autor zapravo nema pojma što nacionalizam zapravo jest.