– Već sam osam godina sezonski radnik u Rovinju i zadovoljan sam. Mogu cijele godine živjeti od toga što zaradim – kaže 38-godišnji Aleksandar Tonković iz Karlovca.
Ovaj nekvalificirani radnik i u travnju će se, kao i prošlih godina, uputiti u Istru, gdje radi kao šef restorana u jednom kampu. Angažman obično traje do listopada.
– Radim 13 sati dnevno u dobroj atmosferi. Uglavnom sa Slavoncima i studentima iz Istre – objašnjava Tonković.
Sretan je što radi u velikoj tvrtki, Maistri, koja u potpunosti ispunjava obveze prema radnicima.
– Tvrtka redovito isplaćuje plaće i doprinose te pokriva troškove smještaja. Cimerica i ja smo prošle godine unajmili stan za 500 eura mjesečno, a firma je sudjelovala sa 1200 kuna – kaže Tonković, koji dobije oko 5000 kuna mjesečne plaće, otprilike kao i konobari.
Na napojnicama se može zaraditi isto toliko, ako je čovjek pametan i ne troši bez veze, napominje Tonković te dodaje da za ljetne zabave nema vremena.
U Sjedinjenim Državama se obučio za konobara.
– Dvije godine živio sam u Chicagu, a dvije u Bostonu. Posljednje dvije godine taj sam posao kombinirao s rovinjskim, naposljetku zbog obitelji sam se odlučio vratiti u Hrvatsku.
Ružica Šegić: U Njemačkoj berem šparoge i kući donesem 3000 eura
Ružica Šegić (48), kućanica iz Rezovačkih Krčevina nedaleko od Virovitice, u petak putuje u njemački Darmstadt gdje će do kraja lipnja raditi kao beračica šparoga.
– Ovo mi je peta sezona i već sam se naviknula na brz tempo i zahtjevnost. Radi se sedam dana u tjednu, bez obzira na blagdane i vremenske uvjete, kišu, hladnoću ili sparinu, od 6 sati ujutro do podneva, pa od 16 do 21 sat – objašnjava Ružica. Ističe da radnici tijekom sezone imaju pravo na bolovanje ili slobodan dan ako im nešto neplanirano iskrsne. Prijevoz iz Virovitice organizira joj poslodavac, obitelj Frey, koja uz hrvatske berače šparoga i jagoda najčešće zapošljava i berače iz Rumunjske. Njezina je obveza, kaže, pobrinuti se na vrijeme za vizu koja se u njemačkoj ambasadi treba izvaditi najkasnije do 15. ožujka, i to isključivo temeljem ugovora s poslodavcem. Njezin ugovor postignut je uz posredovanje Područne službe HZZ-a u Virovitici. Samo ove godine sa županijskog područja u Njemačku otići će sezonski raditi oko 330 ljudi. Ružica ističe da je zadovoljna uvjetima koje joj nudi njemački poslodavac – traži odgovornost, ali nudi kvalitetan smještaj i sigurnu plaću.
– Mi radnici smješteni smo u novoj zgradi, sobu dijeli četiri do sedam osoba, osigurana su nam tri obroka dnevno, plaćeni doprinosi i prijevoz u Hrvatsku i iz Hrvatske. Dnevnica se izračunava ovisno o broju radnih sati i težini nabranih šparoga ili jagoda, no za tri mjeseca moja plaća je oko 3000 eura. Suprug mi je nezaposlen, od tri sina samo jedan radi pa od moje sezonske plaće živimo ostatak godine i bilo bi izvrsno da sezona traje i dulje – kaže Ružica.
Saša Vorkapić: U inozemstvu dobiješ ono što ti obećaju, u Hrvatskoj – ni blizu
U nedostatku posla u Vukovaru i okolici, Vukovarac Saša Vorkapić (39) već je godinama prisiljen posao pronalaziti u ljetnoj sezoni. Dosad je devet godina radio kao kuhar na Jadranu, a jedne sezone bio je u njemačkom zimskom odmorištu Garmisch-Partenkirchen.
– Kad bih mogao birati, uvijek bih radije otišao raditi u inozemstvo nego kod nas na more. Razlika u organizaciji, plaćanju, obećanjima i svemu drugome golema je – svjedoči Vorkapić dodajući da je posao na Jadranu pronalazio najčešće putem oglasa, a u Njemačku je otišao raditi preko Zavoda za zapošljavanje. Uspoređujući rad u sezoni na Jadranu i Njemačkoj, Vorkapić kaže da radnika u Njemačkoj čeka sve ono što mu je i obećano prije polaska na put. Iako je radio u sezoni, imao je jedan dan odmora tjedno, dnevno je radio po osam sati, a u slučaju potrebe ostajao bi dulje, ali bi za to bio i plaćen. Osiguran je bio kvalitetan smještaj, a cijela plaća uredno je bila prikazana na računu.
– Sve to kod nas je, na žalost, drukčije. Na dogovoru vlasnici restorana obećavaju brda i doline, a kada dođeš na mjesto rada, vidiš da to nije ni blizu. Događalo se i da sam mijenjao radna mjesta u sezoni jer nisam mogao izdržati uvjete. Radio sam po 12 do 15 sati dnevno bez slobodnog dana, a smještaj je često bio prava rupa. U špici sezone mjesečno bih dobivao plaću i po 8000 do 9000 kuna, ali sam bio prijavljen na maksimalno 3000 kuna. – Poslije sezone na moru treba mi mjesec dana oporavka – nezadovoljan je Vorkapić.
Jana i Ivica Kovač: Radimo 16, 17 sati na dan, ali moramo djeci osigurati egzistenciju
Ivica i Jana Kovač, bračni par iz Klokočevca pokraj Bjelovara, među 500-tinjak su nezaposlenih osoba koje će se posredstvom bjelovarskog Zavoda za zapošljavanje uskoro otisnuti u Njemačku na sezonski posao u poljoprivredi. Ivici, 36-godišnjem konobaru, ovo će biti dvanaesta, a njegovoj supruzi Jani, 41-godišnjoj završenoj kuharici, peta godina u kojoj će u svibnju ostaviti svoje troje malodobne djece i na šest mjeseci uputiti se na poljoprivredno gospodarstvo u blizini Stuttgarta.
– Pokušavali smo ovdje pronaći posao, no nažalost nismo uspjeli. Posao u Njemačkoj nije lak, radi se i po 16-17 sati dnevno, nema ni subote ni nedjelje, no mi smo prisiljeni to prihvatiti jer samo na taj način možemo osigurati golu egzistenciju obitelji – kažu.
Anto Mihalić: Šest mjeseci na moru zaradim više nego u godini dana u Požegi
Anto Mihalić, 41-godišnji Požežanin, za koji dan dvanaesti put krenut će prema Jadranu gdje ga čeka sezonski posao konobara. Iako je završio školu za kuhara, spletom okolnosti počeo je raditi kao konobar i tako već godinama.
– Daleko mi je isplativije raditi na moru šest mjeseci nego u Požegi cijelu godinu. Plaća je u odnosu na isti posao u Požegi najmanje dvostruko veća. Napojnice koje tamo dobivam uopće nisu usporedive s ovima ovdje. Najdarežljiviji su Nijemci, pa turisti iz skandinavskih zemalja – kaže Anto koji je radio na nekoliko mjesta, najdulje je bio u Novalji, a ove godine najvjerojatnije će raditi u Crikvenici jer ga je još prije tri tjedna zvao vlasnik restorana u kojem je radio i prošle godine. Međutim, ima poziv za još jedno mjesto pa će uskoro odlučiti. Posao uvijek nalazi preko oglasnika.
Da Hrvatska nema mora bili bi isti kao Albanija, u tome i jest najveći problem ove države što se sve oslanja na turizam - eto novi ministar se već hvali koliko ćemo zaraditi od turista ove godine a industriju, tvornice, proizvodnju nitko ne spominje. Najjače od svega mi je bilo prošle godine kad se Jadranka hvalila kako su svojim mjerama smanjili nezaposlenost - a ono počela turistička sezona, da ne povjeruješ!