Govor koji je predsjednik Savezne Republike Njemačke Frank-Walter Steinmeier održao 1. rujna 2019. u Poljskoj u mnogim je njemačkim medijima ocijenjen kao jedan od najvažnijih, a možda i najvažniji govor njegova života. Pisao sam tada o tom govoru, zapravo o dva govora, koje je predsjednik Steinmeier, na 80. godišnjicu početka Drugog svjetskog rata, održao u Poljskoj. U Varšavi i u Wielúnu. Odabir tog govora za temu kolumne tada sam obrazložio ovako: “Kada predsjednik tako velike i važne zemlje održi govor života, bit će da je to nešto važno ne samo za Njemačku i Poljsku, nego i za Europu i svijet. Pa tako i za Hrvatsku i Hrvate, barem one koji se osjećaju dijelom Europe i svijeta”.
Sve to ponavljam zato što je Frank-Walter Steinmeier 23. siječnja 2020. održao još jedan govor koji su njemački mediji pozdravili i ocijenili ne samo kao govor njegova života, nego i kao jedan od najvažnijih govora koje je ikada izgovorio ijedan njemački predsjednik. Frank-Walter Steinmeier bio je prvi njemački predsjednik koji je dobio priliku održati govor u Yad Vashemu, u Jeruzalemu. I ovaj put je pred njim, u prvim redovima velikog auditorija, bilo više od četrdeset predsjednika, premijera, kraljeva i prinčeva. I što je još važnije, na tom najsvetijem mjestu odavanja počasti i pamćenja, u tom muzeju-spomeniku svim žrtvama holokausta, bilo je i nekoliko stotina onih koji su taj najveći i najstrašniji genocidni zločin u povijesti čovječanstva preživjeli. Na komemoraciju priređenu ususret 75. godišnjici oslobađanja Auschwitza bačene su sjenke pojedinačnih političkih interesa i razdora našeg vremena. Organizatori komemorativnog skupa pod naslovom “Pamtimo holokaust, borimo se protiv antisemitizma” unaprijed su odlučili da će govore održati predstavnici najvećih zemalja savezničke koalicije: Francuske, Velike Britanije, SAD-a i Rusije.
Polemike su se razbuktale tjednima prije komemoracije kada je poljski predsjednik Andrzej Duda objavio da neće doći u Jeruzalem zato što nije uvršten među govornike. Kao argumente je naveo da je najzloglasniji njemački koncentracijski logor Auschwitz bio podignut na teritoriju okupirane Poljske, da su u njemu odmah nakon Židova najbrojnije žrtve bili Poljaci te da ne želi slušati Putinove optužbe na račun Poljske i Poljaka bez mogućnosti da mu na licu mjesta odgovori. Putin u svom govoru nije prozivao Poljsku i Poljake, ali je istaknuo kolaboracioniste često okrutnije od samih njemačkih nacista te naveo broj ubijenih Židova na teritoriju baltičkih država i Ukrajine. Izgovorio je to izrazito predbacujućim tonom s moralne visine utemeljene na najvećoj žrtvi Rusije, odnosno Sovjetskog Saveza, podnesenoj u borbi protiv nacista, iznijevši brojku od 27 milijuna izgubljenih života.
Primjer poljskog predsjednika u bojkotu jeruzalemske komemoracije slijedili su i predsjednici Litve i Ukrajine. Svi će oni zato 27. siječnja, na samu godišnjicu oslobođenja Auschwitza i na svjetski Dan sjećanja na žrtve holokausta biti na mjestu tog logora u Poljskoj, ali ondje neće biti Putina, premda su upravo sovjetski vojnici prvi prošli kao osloboditelji kroz ta vrata pakla. Dnevnopolitičku sjenu na jeruzalemski skup bacili su i Netanyahu i Pence lansirajući iz Yad Vashema nove verbalne projektile na Iran. Uz to, zbog posebnog Putinova programa u Izraelu, sama komemoracija u Yad Vashemu kasnila je više od pola sata. Ruski predsjednik došao je još kasnije, neposredno prije termina za vlastiti govor, a i otišao je ranije, baš kao i Pence.
Sve to, međutim, nije se ticalo njemačkog predsjednika koji je bio na visini svoje povijesne misije i koji je još jednom došao krajnje jasno, pokajnički i ponizno progovoriti o njemačkoj krivnji i odgovornosti koja ne prestaje, kao što ne prestaje ni obveza pamćenja i učenja. Steinmeier je svoj govor počeo na hebrejskom: “Baruch atah Adonai Elohenu melekh ha’olam shehecheyanu vekiymanu vehigi’anu lazman hazeh.” Drevna je to židovska molitva, blagoslov koji se izgovara na početku nekog izvanrednog događaja, kada se događa i predstavlja nešto novo i kada se Bogu zahvaljuje na toj prilici.
“Koja milost, koji dar za mene da vam mogu danas govoriti ovdje, u Yad Vashemu”, uskliknuo je potresno i potreseno Steinmeier. Govorio je na engleskom. Jedine riječi izgovorene na njemačkom bile su “Nie wieder”. Nikad više. Izdvojivši nekoliko židovskih imena i konkretnih sudbina i žrtava, rekao je: “Nijemci su ih deportirali. Nijemci su ognjem ispisali brojeve na njihovim rukama. Nijemci su ih pokušali onečovječiti, svesti ih na brojeve, izbrisati svako sjećanje na njih u istrebljivačkim logorima. Nisu uspjeli.”
No, osim poniznog samobičevanja zbog prošlosti i iskazivanja zahvalnosti zbog čuda pomirenja i opraštanja, Steinmeier je sa zabrinutošću govorio i o sadašnjosti. “Zli duhovi se opet pojavljuju u novom ruhu predstavljajući svoje antisemitsko, rasističko, autoritarno mišljenje kao odgovor za budućnost, kao novo rješenje za probleme našeg doba. Želio bih da mogu reći da smo mi Nijemci jednom za svagda naučili lekciju prošlosti. Ali ne mogu to reći dok se mržnja širi. Ne mogu to reći dok se na židovsku djecu pljuje na školskim igralištima, dok se grubi antisemitizam skriva iza tobožnje kritike politike Izraela. Ne mogu to reći nakon što su samo jedna debela drvena vrata spriječila desničarskog terorista da učini pokolj u sinagogi u gradu Halleu na Yom Kippur. Naravno, ovo je drugo doba. Riječi nisu iste. Počinitelji nisu isti. Ali to je isto zlo.”
Na kraju je zaključio: “Naše pamćenje će pobijediti ponor. Naša će djela poraziti mržnju. Za to se zalažem. Tome se nadam.” Te ponovio molitvu na hebrejskom: “Blagoslovljen neka je Bog koji mi je omogućio da budem ovdje na ovaj dan”.
Steinmeier će govoriti i 27. siječnja u Auschwitzu, a dva dana kasnije, zajedno s izraelskim premijerom, i u Berlinu, u Bundestagu. A Njemačka i svijet će pažljivo motriti plješću li mu zastupnici onih političkih snaga na čije je opasne misli i nova rješenja upozorio već u Jeruzalemu.
..tko će se hrvatskom narodu ispričat u ime tita?skojevac habulin?