Serija oluja, koja je ovih dana zadesila naše krajeve, ipak nije nešto što se ovdje nikada nije događalo. Točno u ovo vrijeme, u srpnju, prije 50 godina strašno je nevrijeme, praćeno kišom i tučom veličine jabuke, pogodilo Sljeme. Pijavica je, tada, opustošila omiljeno zagrebačko izletište Adolfovac, a stotine ljudi ostalo je zarobljeno na planinarskim stazama i u automobilima. No, najdramatičnije je, ipak, bilo onima koje je oluja zatekla na žičari. Do nekih od njih, koji su zaglavili u kabinama, 60-ak metara iznad tla, spasioci se nisu mogli probiti sve do jutra, pa su paklenu noć proveli viseći na žici, između olujnog neba i zemlje.
Na središnjem dijelu Zagrebačke gore orkanska pijavica je, tog srpanjskog dana, između 13.30 i 14.52 napravila pravu pustoš. U 14 i 34 počela je kiša, koja je trajala kratko, a nakon nje je počela stravična tuča. Bijele kugle, promjera i do 4 centimetra, zasule su vrh Zagrebačke gore, nad kojom su se nadvili gusti oblaci, kumulonimbusi. Iako je oluja, svojom najvećom žestinom, harala samo nekoliko trenutaka i to je bilo dovoljno da iščupa velik broj stabala bukve, paralizira žičaru, zakrči sve ceste i planinarske staze. Nekoliko desetaka automobila bilo je doslovno zatrpano srušenim stablima. Brojni su izletnici, zbog zakrčenih puteva, ostali zarobljeni u šumi. Žičara, čije su kabine, u to doba dana, bile pune putnika koji su krenuli sa Sljemena, bila je doslovno paralizirana. Neke su kabine, s putnicima, pale na zemlju, dok su druge ostale visjeti, ljuljajući se na žici, nekoliko desetaka metara iznad tla.
„Sve je trajalo 3 sekunde. Odjednom je nastala lomljava, stabla su pucala, a stolovi letjeli, kao komadi papira“, ispričale su tada Marija Milošević i Branka Vukovac, zaposlenice u Adolfovcu, koji je, nakon stravičnog nevremena, izgledao apokaliptično, a jedan od pet bungalova bio je potpuno sravnjen sa zemljom.
POVEZANI ČLANCI:
Hitna nije mogla do ozlijeđenih
O razmjerima kataklizme, koja se prije pola stoljeća dogodila na Sljemenu, svjedoči arhivski broj Večernjaka, objavljen na današnji dan, 23. srpnja 1973. Situaciju su, tada, pratili naši novinari - Ljubo Antić, Vesna Federer, Rajko Polić i Mladen Stražimir, koji su detaljno izvještavali s terena. Dramatičan naslov – „Vikend straha na Sljemenu“, jednom je rečenicom, realno oslikao razmjere nevremena, u kom je, tada, bilo ozlijeđeno 17 osoba, a nekoliko desetaka automobila bilo je potpuno uništeno.
Prvi poziv sa Sljemena, u Stanicu za hitnu pomoć, stigao je oko 15 sati te je sanitetsko vozilo, s liječnikom, dr. Milanom Gregorićem, odmah krenulo na teren. Čim su stigli do prve serpentine, vidjeli su razmjere katastrofe. Zbog debelih stabala, koja su blokirala cestu, nisu mogli dalje, no strahujući da ispod šume srušenih stabala ima mnogo ozlijeđenih izletnika, radio vezom su pozvali u pomoć dodatne liječničke ekipe. Mobilizirana je odmah i vojska, a u pomoć su stigli i vatrogasci, no sljemenske su ceste bile potpuno zakrčene srušenim drvećem, te su se spasilačke ekipe teško probijale do unesrećenih. Do vozila Hitne, stradale su donosili spasioci i građani, koji su priskočili u pomoć.
Rad spasioca otežavali su jaka kiša, vjetar i magla
Te noći, do 21 sat, Hitna je prevezla deset ozlijeđenih osoba, među kojima je bila i najteže stradala, 44-godišnja Ana Antolković. Samo sekundu nakon što su izvele djecu iz automobila, na Fiću, u kom je Ana bila s prijateljicom, palo je stablo, pri čemu je nesretna žena zadobila ozljede kralježnice, no djeca su, na sreću, prošla bez ozljeda.
Do šest sati ujutro spasioci su uspjeli doći i do osam ljudi, koji su ostali zarobljeni u kabinama žičare, no najteža je situacija bila između drugog i trećeg stupa nosača žičare, gdje je, na visini od 62 metra, visila kabina, u kojoj je bilo četvero putnika.
Iz kabina, koje su bile bliže tlu, ljudi su, u panici, počeli sami iskakati, pri čemu su neki ozlijeđeni. Dvojica muškaraca, koja su se odlučila spustiti na tlo, držeći se, golim rukama, za žicu, zadobila su teške opekotine na dlanovima.
Večernjakov novinar Mladen Stražimir, tog je jutra razgovarao s Pavlom i Ilinkom Kovačević, putnicima koji su, nakon dramatične, olujne noći provedene u kabini žičare, prvi spašeni.
POVEZANI ČLANCI:
„Bilo je jezivo, nalazili smo se, s još jednim parom, u kabini kada nas je zateklo nevrijeme. Te trenutke zapamtit ću dok sam živ“, opisao je tada, paklenu noć, Pavle Kovačević.
Svoje su stravično iskustvo opisale tada i majka i kći, koje su žičarom, sa Sljemena, krenule oko 14 i 30 sati. Kada su stigle do Adolfovca počeo je pravi horor, nebo je, u sekundi, promijenilo boju i ćud. Gusti su se oblaci primicali velikom brzinom te su potpuno okružili kabinu žičare, iz koje se, kako su rekle, više ništa nije vidjelo. Nastao je potpuni mrak, nakon čega je zapuhao olujni vjetar, nevjerojatne snage, pod čijim se udarima kabina divlje ljuljala, a potom je skliznula, zaustavivši se nekoliko metara iznad zemlje. Putnici su ugledali grane drveća, koje su kovitlale zrakom, a onda se začuo prasak. Kabina je udarila u drvo te se četvero, pri tom, ozlijeđenih putnika našlo na zemlji. Uspjeli su izaći iz kabine i dozvati pomoć, te su automobilom otpremljeni u Traumatološku bolnicu.
Hrana iz helikoptera
Čim su vremenski uvjeti to omogućili, prema Sljemenu i Tomislavovom domu, koji je tada bio sklonište stotinama izletnika, te prema putnicima koji su bili zarobljeni u automobilima, poletio je policijski helikopter iz kojeg im je bačena hrana.
Tog je, olujnog dana, zračna struja, u samo nekoliko trenutaka, razornom snagom porušila drveće, oštetila žičaru, kuće i automobile. Stručnjaci su tada rekli kako je prava sreća da te snažne, ulazne i izlazne struje, nisu zahvatile niti jedan zrakoplov. Zračna je struja, kako su tvrdili, bila toliko snažna da bi avion, u zraku, jednostavno smrvila.
po nekima je i onda HAARP i Bill Gates sa WHO radio na olujama