Živeći u 19. stoljeću, engleski prirodoslovac Charles Darwin došao je na jednu od najsveobuhvatnijih ideja ikada začetih u nečijem mozgu. Promatrajući raznolikost živih vrsta na Zemlji pomislio je kako sve one možda potječu od pradavnih zajedničkih predaka, iz kojih su se razvile tijekom vrlo dugog vremenskog razdoblja procesom kojeg je nazvao “prirodnom selekcijom”. Njegova ideja obuhvaćala je sav dotad poznati prostor i vrijeme. Iako je patio od morske bolesti, 1831. se ukrcao na jedrenjak Beagle, brod koji je tijekom pet godina oplovio svijet s ciljem unaprjeđenja mapa obala Južne Amerike. Darwin se tijekom putovanja stalno iskrcavao na kopno, promatrajući prirodu, biljke i životinje i nastojeći prikupiti što više dokaza u prilog svojoj teoriji.
Tri desetljeća kasnije, u čuvenoj knjizi “O porijeklu vrsta” objavio je 1859. svoju teoriju evolucije, prepunu raznovrsnih dokaza. Do 1870-ih godina znanstvena je zajednica prihvatila njegovu teoriju. Kasnije je teorija višestruko potvrđena kroz modernu evolucijsku sintezu između 1930. i 1960., koja je dodala i niz novih dokaza o prirodnoj selekciji kao mehanizmu evolucije.
U 21. stoljeću teorija je potvrđena i usporednim istraživanjem genoma raznih vrsta. Tako je Darwinova hipoteza, poduprta golemom količinom čvrstih dokaza iz mnogih grana znanosti, izrasla u ujedinjujuće objašnjenje raznolikosti života na Zemlji.
Mehanizam “prirodne selekcije” podrazumijeva kako se u svakoj generaciji rađa više pojedinaca no što ih može preživjeti. Pojedinci su pritom vrlo različiti, a elementi njihove različitosti su nasljedni. Preživljavaju oni čija je različitost najbolje prilagođena trenutnom okolišu. Zanimljivo je, međutim, što je ovaj proces, u svojoj fundamentalnoj jednostavnosti, zajednički i uspjehu u bilo kojem drugom konkurentnom okruženju. Stoga je primjenjiv i na održavanje kompanija u ekonomiji, uspon obitelji na društvenoj ljestvici, popularnost raznih vrsta glazbe, preživljavanje ideja u socijalnim znanostima, te sportska natjecanja - a time i nogomet. Prije četiri godine, znanstvenici J. L. Wallace i K. I. Norton sa Sveučilišta Južne Australije objavili su istraživanje o evoluciji nogometne taktike u finalima svjetskih prvenstava tijekom gotovo pola stoljeća, od 1966. do 2010. godine. Analizirali su “svojstva” različitih taktika koja su utjecala na njihovo “preživljavanje” do idućeg turnira.
Zaključili su kako nogometna igra doživljava jasnu “evoluciju iz generacije u generaciju”, tj. od jednog do drugog svjetskog prvenstva. Pritom “prirodna selekcija” utječe na razvoj sve boljih taktika, temeljenih na rezultatima prethodnog prvenstva. U svjetlu ranijih rezultata, momčadi sve više odustaju od napadačkog pristupa i prelaze na obrambene taktike, znatno povećavajući gustoću igrača oko lopte u obrani. Zbog toga se vremenom smanjio broj driblinga, a broj dodavanja po utakmici povećao se za 35%. Zbog sve veće gustoće igrača oko lopte u obrani, pobjednička taktika traži sve veću prosječnu brzinu lopte u napadu, koja se povećala za 15%.
Obilježje taktike pod pozitivnom selekcijom su i sve dulji prekidi igre, koji daju igračima mogućnost odmora između razdoblja sve brže i intenzivnije aktivne igre, prepune brzih odluka. Zbog toga se aktivno trajanje igre unutar 90 minuta stalno smanjuje (sa 70% u 1966. na 52% u 2010.), a duljina razdoblja prekida raste. To je u 21. stoljeću prepoznato, te je rezultiralo uvođenjem produljenja utakmica kroz “definiranu sudačku nadoknadu vremena”, kao i zabranom igranja rukom golmanu kod povratne lopte od vlastitog igrača.
U prijelazu iz obrane u napad, naglašeno je smanjenje gustoće vlastitih igrača oko lopte i povećanje brzine trka napadača i dodavanja lopte. Time se razvlači i razrjeđuje protivnička obrana, a povećava broj mogućnosti dodavanja. Oslobađa se i prostor za udarac, jer vjerojatnost postizanja gola udvostručuje se sa svakim metrom udaljenosti od protivničkog igrača pri udarcu na gol. Zbog povećane gustoće igrača i brzine trka, broj ozljeda po utakmici je također u trendu stalnog porasta. Postizanje golova iz uvježbanih akcija nakon prekida igre postalo je jedno od najvažnijih obilježja taktike, povećavši se čak četiri puta u pola stoljeća. To dovodi do pozitivne selekcije igrača-specijalista za izvođenje slobodnih udaraca, kornera i ubacivanja iz auta.
Selekcija igrača danas najviše zahtijeva brzinu trka i sposobnost donošenja odluka pod pritiskom, te sve veću visinu i fizičku snagu, jer sve dulji prekidi omogućavaju im oporavak. Već najmanje pola stoljeća u tijeku je jasna evolucija nogometne igre, u kojoj vlada prava Darwinova prirodna selekcija s obzirom na fizičke osobine igrača i taktiku momčadi.
Hrvatsku pobjedu nad Danskom obilježili brojni rekordi:
Zanimliv članak uz malo pojašnjenje autoru - defanzivne taktike biraju slabije momčadi. Ne sjećam se kdaj je zadnji put SP osvojila ekipa koja ni igrala napadački i prije sveg težila posjedu lopte i čim većem broju "završenih" akcija. Ostalo je uglavnom točno al i brojke treda znat protumačit !!!