Što smo ga bolje opisivali znanstvenim metodama, postajalo je jasnije kako je svemir matematički sustav. Njegova su obilježja zadana nevjerojatnom preciznošću kako ne bi eksplodirao, niti se urušio sam u sebe. To je bilo neobično otkriće.
Moglo je značiti kako su postojale još milijarde drugih, usporednih svemira, koji su nestali u eksploziji ili samourušavanju, a mi smo imali sreće jer se našem svemiru to nije dogodilo. No, moglo je značiti i kako je netko namjerno stvorio naš svemir baš ovakvim, kako bi se u njemu mogla razviti i svjesna živa bića koja imaju sposobnost istraživati ga.
Život je, pritom, prilično neobična pojava u našem svemiru. Svi se razvijamo iz prve stanice, tzv. zigote. Ona u sebi nosi informaciju o preciznom razvoju čitavog ljudskog organizma, građenog od trilijuna međusobno koordiniranih stanica. To je kao da je u jednoj cigli zapisana uputa kako da se njezinim umnažanjem izgradi milijunski velegrad. Informacija, tj. plan izgradnje organizma, zapisan je u genetskom kodu od tri milijarde slova. On nam treba omogućiti preživljavanje izvan majčine utrobe u svim zamislivim situacijama.
Pritom, treba razumjeti da je genetski kod baš to – kod. Tko ga doista razumije i istraživao ga je, posvjedočit će da je riječ o prelijepo osmišljenom kodu koji se čuva u staničnoj jezgri. No, njegov prijepis nešto znači tek na drugom mjestu u stanici, u ribosomu. Mnogi će stručnjaci za kompjutorske znanosti reći kako bilo kakav kod, kojim se nešto (tj., proteinska aminokiselina u ribosomu) kodira nečim drugim (tj., bazama DNK u jezgri), ne može nastati spontano. Kodirati jednu stvar drugom znači dobro razumijevanje jedne stvari i njezino označavanje na drugi način. Ako svi mi u svojoj prvoj stanici imamo taj kod, tko ga je onda iskodirao?
Mnogi se genetičari i evolucijski biolozi ne slažu s takvim pogledom, vjerujući kako je tijekom dovoljno dugog vremena čak i komplicirani genetski kod mogao nastati spontano. Ali tada bi trebalo očekivati kako život na Zemlji i dalje nastaje spontano, svuda oko nas. Međutim, usporedbe gena raznih vrsta ukazuju kako bi sva živa bića na Zemlji mogla imati svog davnog zajedničkog pretka. Time postaje vjerojatnije da se život ne pojavljuje tako često, niti u raznim oblicima. Vjerojatnije je da se na Zemlji pojavio tek jednom, temeljen na atomu ugljika, koji je pomalo neobičan izbor. To znači da je mogao stići i iz svemira, a možda je bio i dizajniran negdje drugdje – iako, naravno, to za sada ne možemo znati.
Imamo, dakle, dvije suprotstavljene teorije o podrijetlu života i podrijetlu svemira. Jedna se temelji na njihovu spontanom stvaranju tijekom vrlo dugog vremena. Druga pretpostavlja kako su previše nevjerojatni da ne bi bili inteligentno dizajnirani. Nameće se i nekoliko daljnjih pitanja, primjerice zašto uopće postoji svemir, a ne ništa? I zašto u svemiru postoji život? Je li doista moguće nastati iz jednog od stotina tisuća spermija i jajašca, i zatim postati članom baš jedine od pet milijardi vrsta u povijesti Zemlje koja je razvila znanost i tehnologiju? I živjeti baš sada, u vrijeme najvećeg i najbržeg napretka, s vlastitim genetskim kodom, u matematički opisivom svemiru, koji je tek jedan od mnogih milijardi svemira koji nije ni eksplodirao, ni urušio se sam u sebe? Je li doista moguće imati baš toliko sreće?
Kad bismo one iste znanstvene metode kojima stvaramo ljudsko znanje i istražujemo život i svemir primijenili na vjerojatnost ovakvog razvoja događaja, morali bismo ga odbaciti kao potpuno nevjerojatnog. Statističari će, međutim, reći da samo zato što je nešto statistički potpuno nevjerojatno, ne znači da se ne može i dogoditi. Evolucijski biolozi će reći da je sve to još uvijek itekako moguće, uzmemo li u obzir duljinu vremena u kojem se događalo, a koju nam je teško, pa i nemoguće pojmiti. Treći će, pak, reći kako je ova naša situacija, sagledana u cjelini, ipak malo previše nevjerojatna da bi ikako mogla nastati spontano, te je vjerojatnije kako se nalazimo u nekoj briljantno dizajniranoj simulaciji.
Ne znam tko je od njih u pravu. No, čini mi se kako ima ljudi koji će a priori odbaciti mogućnost kako ih je netko možda stvorio jer im to možda narušava osjećaj vlastite važnosti. Rekao bih da nije nikakva sramota biti stvoren od nekog drugog, inteligentnijeg i moćnijeg. I naši automobili, satovi, kompjuterski programi, avioni, podmornice i nuklearni reaktori, svi imaju određenu ljepotu u sebi i služe svojoj svrsi, iako toga nisu svjesni, a mi smo ih stvorili. Stoga, mene osobno ne smeta mogućnost da smo i mi, ljudi, kao i svemir u kojem živimo, stvoreni kako bismo služili nekoj svrsi. Dok o razlozima i svrsi svog postojanja ne prikupimo znatno bolje dokaze, svakom od nas barem ostaje sloboda vjerovanja u ono što nam je bliskije, i što osjećamo kao svoju osobnu istinu.
Ako u sebi ne vidiš Božje djelo onda si trulo sjeme koje ugiba.