Jedan od najboljih hrvatskih sociologa svih vremena (politički je bio lijevi HSS-ovac i pripadao je velikoj skupini znanstvenika i umnika koji su između dva svjetska rata osmišljavali javne politike HSS-a), dr. Dinko Tomašić (Smokvica, Korčula, 23. IV. 1902. – Bloomington, SAD, 7. VIII. 1975.), objavio je niz članaka i dvije knjige o utjecaju prostora i tradicionalne kulture na ljudsku prirodu i karakter. Iako je sam bio otočanin, bodul, težište svoje analize u knjizi “Društveni razvitak Hrvata” (1937.) i “Politički razvitak Hrvata” (1938.) usmjerio je na razlikovanje povijesno sukobljene plemenske (muške, ratničke, lovačke, patrijarhalne, brđanske, dinarske, hajdučke i uskočke) i zadružno-panonske (miroljubive, demokratske, solidarne, kooperativne, na pravoj državi zasnovane) kulture i ljudskih karaktera koji se odgajaju i cijene u takvim kulturama. Njegova je analiza zapravo bila polemika s etno-psihološkom teorijom međunarodno priznatog srpskog geografa, antropologa i povjesničara dr. Jovana Cvijića, koji je glorificirao junaštvo i karakternu superiornost Dinaraca ili “dinarskog tipa/čovjeka”.
Kad je 1990-ih počela grozničava borba za moć i vlast, a zatim i za teritorij, u kojoj su glavnu riječ vodili “Dinarci” različitih vjerskih, zavičajnih i nacionalnih pozadina, američki sociolog i klinički psiholog hrvatskih “kiparskih” korijena dr. Stjepan Gabrijel Meštrović, forenzički psihijatar dr. Miro Goreta i ja oživjeli smo u doba komunizma potpuno zaboravljenu teoriju Korčulanina dr. Dinka Tomašića. Prvi članak o sukobu brđanskog i nizinskog “elementa” objavio sam 1989. u magazinu “Start” ilustrirajući ključnu tezu nizom primjera “Dinaraca” koji su grabili vlast i moć: Slobodan Milošević, Veljko Kadijević, Branko Mamula, Blagoje Adžić, Ante Marković, Vuk Drašković, Jovan Rašković, pa i hrvatskih političara “Morlaka”, “Mavrovlaha” ili Crnih Vlaha tipa braće Veselica, Antuna Vrdoljaka, Ivana Milasa, Dražena Budiše, Ante Mike Tripala, Žarka Domljana, Šime Đodana, Vlade Gotovca i drugih. Kasnije su na vlast došli “Dinarci” prve ili druge generacije: Gojko Šušak, Nikica Valentić, Borislav Škegro, Božo Prka, Milan Bandić, Mate Babić, Milan Ramljak, Miomir Žužul itd.
Vođenje ratova i istodobna privatizacija negdašnje “društvene” imovine potvrdili su teze kako u ratovima gorštaci ili “Dinarci” doista vode glavnu riječ, dakako uz rijetke, ali vrlo važne iznimke kao što su bili Zagorci, Podravci, Međimurci: maršal i akademik Josip Broz Tito, vrhovnik i akademik Franjo Tuđman, predsjednik Vlade demokratskog jedinstva dr. Franjo Gregurić, vječni tajni agent Josip Manolić itd. U doba dugotrajnog mira i stabilnosti političku moć malo-pomalo osvajaju nizinski, po Tomačiću, “zadružni” ili “panonski” tipovi.
Otočni (bodulski) mentalitet
Zanimljivo, iako je sam bio bodul, ili baš zbog toga, dr. Tomašić svoju binarnu klasifikaciju etno-psiholoških tipova nije proširio na treći i eventualno četvrti tip: sredozemni, jadranski tip, s podtipovima: primorci i otočani, boduli.
Tomašićevu teoriju o utjecaju krajolika i s njim povezane tradicionalne kulture na ljudske mentalitete ili karaktere potvrdilo je vrijeme. Odavno među brojnim teorijama identiteta postoji i ona koja počiva na hipotezi da su naš identitet i ljudska priroda dobrim dijelom doista određeni prostorom. Osobno sam sklon toj teoriji. Prostor shvaćen u širem smislu koji obuhvaća zavičaj i zavičajnu kulturu shvaćenu u najširem smislu bitno određuje našu ljudsku srž. Odlazak iz politike “posljednjih” gorštaka druge generacije Tomislava Karamarka i Zorana Milanovića otvorio je prostor za dolazak “ravničara” Davora Bernardića i bodula Andreja Plenkovića.
Proces kruženja hrvatskih političkih elita u posljednjem ciklusu na niz je ključnih položaja doveo i druge bodule: Miroslav Šeparović (predsjednik Ustavnog suda, Korčulanin iz Blata), kardinal Josip Bozanić (zagrebački nadbiskup, rođen je u Rijeci, ali je njegova obitelj iz Vrbnika na Krku), Branko Bačić (predsjednik saborskog Kluba HDZ-a, rođen je u Dubrovniku, ali je odrastao u Blatu, Korčula), Lovro Kuščević (hibridni ministar, Bračanin iz Sumartina), Arsen Bauk (bivši ministar, Bračanin iz Supetra), Gari Cappelli (ministar turizma, Malološinjanin), dr. Tonči Tadić (bivši karizmatični pravaški saborski zastupnik, Hvaranin iz Starog Grada) itd.
Pitanje kojim se bavim u ovom eseju jesu karakteristike hrvatskog otočnog ili bodulskog karaktera ili mentaliteta te njihov mogući utjecaj na hrvatsku političku kulturu i praksu. Načelno govoreći, većina sociologa, psihologa i etno-psihijatara koji se u svijetu bave fenomenom posebnosti otočnog mentaliteta slaže se da otočna izoliranost kod bodula stvara osjećaj posebnosti i nadmoći u odnosu na ljude s kopna koje naši otočani nazivaju Vlasima. Evo kako “Urban dictionary” definira otočni mentalitet: “Psihološko više nego zemljopisno stanje neke osobe: uvjerenje u kulturnu nadmoć (superiornost), ispravnost i posebnost neke zajednice ili kulture u odnosu na druge zajednice i kulture. Nadahnutost pozitivnim mislima i uvjerenjima tijekom vremena povećava homogenost zajednice, ali izoliranost potiče neznanje o drugim kulturama i zajednicama i povećava i strah od nepoznatog i strah od uništavanja od strane drugih, većih kultura. Relativni društveni napredak i društveni sklad (otočnih zajednica) pružaju vjerodostojnost njihovim osjećajima nadmoći, superiornosti. Napredni i posjednički (posesivni) atributi engleske i japanske povijesti izražavaju otočni mentalitet.”
Kad sam jednog od najumnijih umnika današnjeg bodulskog “plemena” koje se zaputilo na “kopno”, u Zagreb, dr. Tončija Tadića priupitao o njegovim pogledima na vrline i mane bodulskog mentaliteta, on se potpuno složio s citiranom knjiškom definicijom. Uz to je istaknuo i neke druge vrline bodula. Posebnost je, priča mi Tonči, naših bodula, naročito onih čiji su preci stoljećima živjeli u pravno, najprije mletačkim, a zatim i hrvatskim otočnim statutima, uređenim otočnim zajednicama da su stekli naviku poštovanja formalnog i običajnog pravnog poretka, ali i izvještili vrline i vještine trgovanja, pregovaranja, ribarenja i navigavanja, poštovanja vlasništva, štednje i logike katastra. Uza sve to, srednjovjekovni su statuti strogo kažnjavali svako uzimanje pravde u svoje ruke, tako da su tučnjave i teži oblici fizičkih obračuna i nasilja – cijenjeni u “vlaškim” i “morlačkim” planinskim zajednicama – bodulima bili strani.
Uz to, hrvatski su boduli imali izravne kontakte s antičkom Grčkom i Rimom, tako da su usvojili demokratske običaje, ali i stekli potrebu za školovanjem. To ne znači, kaže Tadić, da su naši boduli bili ili da su danas “babe”, sinje kukavice. Štoviše, u čuvenim pomorskim bitkama, posebice u legendarnoj bitci kod Lepanta (7. listopada 1571.), boreći se na strani Svete lige, otočani su pokazali veliko junaštvo i vještinu. Od šest “hrvatskih” galija u bitci su bile četiri bodulske i dvije kopnene, “vlaške”.
Dalmatinski i primorski bodulski mentalitet samo je jedna od brojnih inačica sredozemnog otočnog mentaliteta koji je istodobno otvoren i zatvoren prema strancima i prema svim oblicima kulturnih dominacija. Pitanje je, dakle, može li nam taj mentalitet ili karakter biti koristan kao narodu i državi u današnjem političkom, gospodarskom i socijalnom trenutku? Kad su unutrašnje političke zgode i nezgode u pitanju, Andrej Plenković je na primjeru upravljanja krizom oko Istanbulske konvencije (IK) pokazao sposobnost nametanja vlastite volje stranci, Vladi i Crkvi.
Koristan ili štetan mentalitet?
Njegovi mladi lavovi i lavice (Karlo Ressler, Tena Mišetić, Marko Milić, Sanja Putica, Dragica Raščić i drugi) i stari i još stariji lisci i lisice (Dubravka Šuica, Krešimir Macan, Davor Božinović, Gordan Jandroković, Branko Bačić, pa i Vladimir Šeks) uspjeli su – kombinirajući lukavstvo i zastrašivanje – primiriti pa i poniziti zagovornike IK predvođene Milijanom Brkićem, Ivanom Maletić, Mirom Kovačem i Davorom Ivom Stierom. Na kraju krajeva, nakon uskrsne mise u zagrebačkoj prvostolnici i prijema kod “bodula” kardinala Josipa Bozanića te nakon zadarskog razgovora s “Dinarcem” predsjednikom HBK Želimirom Puljićem, Andrej Plenković sklopio je nagodbu: da Crkva ima pravo izraziti vlastita uvjerenja i mišljenja, ali da je usvajanje IK “carsko” (državno) poslanje. Velika pobjeda bodulsko-dubrovačke lige nad svetom ligom u slučaju IK pokazuje da je promijenjena paradigma na kojoj je u doba rata i poraća počivala borba za moć u Lijepoj Našoj. Najnoviji pomirljivi stavovi vrha Crkve prema IK pokazuju da je Plenković dobro procijenio da će – nakon što je uspješno nametnuo vlastitu volju HDZ-u i Vladi – na kompromis natjerati i vodstvo HBK: “Mi (Katolička crkva i HDZ – nap. S. L.) smo apsolutno na istoj strani. Ovo je konvencija čija je bit zaštita žena od nasilja i nasilja u obitelji. Ono o čemu se vodi javna rasprava je nešto što je sporedno u ovom slučaju. Po mojem dubokom uvjerenju, ratifikacija te konvencije neće ni u kom slučaju u pravni poredak Republike Hrvatske nametati obveze koje bi bile u suprotnosti s vrijednostima HDZ-a.”
Konačno i najvažnije, kako izgleda i kako će izgledati “bodulski karakter” Andreja Plenkovića u europskim poslovima i EU? Njegov “bodulski karakter” mogao bi biti koristan za Hrvatsku u EU pod jednim uvjetom: da njegov krajnji i najvažniji cilj nije izbor na položaj europskog povjerenika ili, dao Bog, predsjednika Europske komisije. U tom slučaju, izrazi lojalnosti i pokornosti koje već iskazuje i koje bi tek mogao iskazati prema središtima EU moći mogli bi biti štetni za Hrvatsku. Kako je odgovor na pitanje o osobnim karijernim ciljevima Plenkovića poznat samo njemu, treba pričekati još neko vrijeme da možemo odgovoriti na pitanje o bodulskom, hvarskom karakteru u – Europskoj uniji.
Hm, gorštaci i boduli? Svima je zajedničko samo jedno, a to je da su svi imali funkcije u prošlom sustavu ili su nasljednici funkcionera iz prošlog sustava... Jedino Sanader nije imao dovoljno "čvrste" korijene, pa vidite gdje je završio. Niti krasti mu nisu dali...