Zamislite da vam je netko prije dvadeset i kusur godina rekao da će privatni sektor biti pokretač rasta, i to još kao najuredniji dio gospodarstva. Pošto tu svako zapošljavanje po ključu i stranačka kontrola mogu završiti samo golom u vlastitoj mreži. Zamislite da su vam tada rekli da će dionice na Zagrebačkoj burzi postati ne samo dobro ulaganje nego i najbolja štednja. Ili da će strano vlasništvo donijeti novi uzlet industriji od koje su već svi digli ruke, a da će zaposlenost biti rekordna. Naravno, ne teku samo med i mlijeko, ali i sektorske analize u izdanju Top 505 za 2022. godinu pokazuju da je novaca, ali i prilika, jer tako to bude obično s krizama – nikad više.
Da li bi se ekonomija pokazala tako žilavom u još jednoj krizi koja ju je zadesila nakon one pandemijske da tranzicija o kojoj smo desetljećima slušali nije zapravo, ako baš i ne pri samome kraju, onda bar dobrano odmakla? Čak i s onima koji uvijek vole nešto i na privatni račun staviti. I to bi onda bila posljednja točka integracije sa zapadom poslije eurozone, Schengena, ukidanja viznog režima sa SAD-om. Država je svoje ciljeve ostvarila. I zato je dobro što perjanice ekonomije jure prema novima: održivost, tehnologija, borba za radnu snagu… Utrka za 21. stoljeće.
Uz žilavost, najveće hrvatske kompanije pokazuju i priličnu spretnost u iznalaženju rješenja kad ih okolnosti stjeraju u kut. Pomalo je to i stvar mentaliteta, jer Nijemcima su i aerodromi najbolji na svijetu dok sve ide kao po špagi. Sad ne ide, ali to ni nama ne ide na ruku… Analize pokazuju i da bi u našem slučaju za nešto više od ovog polaganog, ali sigurnog rasta, bile potrebne promišljene intervencije u regulativi, i to u cijelom nizu sektora, počevši od građevine, farmaceutike i zlatne koke turizma. Osim hrabrosti, za to je potrebno i puno vizije. Mada se ne može reći da država nije imala sluha kad je trebalo. A svi na tržištu ionako ne mogu biti pobjednici…
