Mlada, pametna, samosvjesna, elokventna, ustrajna, principijelna, srčana. Napisala je niz sjajnih tekstova o obrazovanju i znanosti. Jedan od njih stajao je funkcije predsjednicu Povjerenstva za provedbu Strategije obrazovanja Dijanu Vican.
Isti tekst prošli joj je tjedan donio čak dvije godišnje nagrade Hrvatskog novinarskog društva, za internetsko i za istraživačko novinarstvo. Primajući ih, održala je nadahnuti govor “s kičmom” da bismo joj komotno mogli dodijeliti još jednu nagradu. Ona je Dora Kršul, 28-godišnja novinarka portala Srednja.hr, kolegica novinarka kojom se možemo više nego ponositi.
Kako je nastao dvostruko nagrađeni tekst “Vican u Akcijskom planu izbacila 129 mjera iz Strategije, isključena djeca romske nacionalne manjine i djeca s poteškoćama u razvoju”?
Lani u svibnju birala se nova ekspertna radna skupina i tada sam, razgovarajući s članovima tadašnjeg Posebnog stručnog povjerenstva (PSP), došla do službene informacije da postoje neke manjkavosti u tom Akcijskom planu (AP). No, kako je u fokusu javnosti bila ta ekspertna radna skupina, a uslijedio je potom i prosvjed, imala sam negdje u glavi da nešto ne štima s Akcijskim planom, ali ostalo mi je to u drugom planu. I onda me 1. lipnja u “Otvorenom” bivši voditelj PSP-a Neven Budak podsjetio na taj AP jer je u jednom trenutku tadašnjoj predsjednici PSP-a Dijani Vican kazao da je dezavuirala Strategiju u Akcijskom planu. U tom trenutku mi se upalila lampica da već nešto o tome znam. To je bio poticaj da krenem uspoređivati AP i Strategiju.
I, koliko je to trajalo?
Sve skupa, bilo je to dva tjedna rada samo na toj priči. Bila sam zatrpana papirima. S jedne strane bili su papiri Akcijskog plana, a pored su bili papiri Strategije, i trebala sam osmisliti kako prikazati odstupanja. Osmislila sam paralelne tablice. U jednoj mi je koloni bila Strategija, u drugoj AP. Paralelno sam pratila mjere i ciljeve, bojama označavala što je izbačeno, što dodano, što modificirano, što prebačeno u aktivnosti, a više nije u mjerama... Dugo je to trajalo, bilo je naporno.
Jesu li vas hvatale krize?
Da, bilo je nekoliko trenutaka kada sam vikala da više ne mogu jer je stvarno bilo komplicirano sve to pratiti. Akcijski plan iskasapio je tu Strategiju i vičući na te papire zapravo sam vikala na ljude koji su to napravili jer mi nije bilo jasno – ako imaš veliki strateški dokument koji je usvojio Sabor i moraš napraviti relativno banalan dokument njegove provedbe, zašto odlučuješ da ćeš u iduće dvije godine, koliko je trajao taj AP, izbaciti neke bitne mjere, zašto izbacuješ djecu s posebnim potrebama ili djecu romske nacionalne manjine?! Eto, meni to ni dandanas nije jasno.
Kad se podvuče crta, direktni rezultati vašeg rada su odlazak Dijane Vican i novinarske nagrade.
Što se tiče odlaska D. Vican, sigurna sam da se koalicijski partner HNS s time ne bi složio i da bi njezin odlazak pripisao sebi. No, ta je analiza stvarno bila neki prijelomni trenutak. Jako mi je bio zanimljiv podatak da je na toj sjednici, kada se odlučivalo što će biti s AP-om, od svih članova PSP-a navodno jedino D. Vican dignula ruku za taj AP. Mislim da je ta priča uvelike utjecala na srozavanje kredibiliteta gospođe Vican i tijela kojem je bila na čelu jer ako ste u tijelu koje mora provoditi Strategiju, a ne provodite je i nekoliko biste mjera izmigoljili, onda se treba pitati zašto ste tu i kako radite svoj posao. A nagrade? To mi je i dalje potpuno nadrealno.
No, jeste li svjesni da ste učinili nešto vrlo konkretno i opipljivo, dobro za naše društvo?
Jesam, bila sam toga svjesna i u trenutku kada smo objavili tekst. Bila sam sigurna da je ta priča dobra, znala sam koliko sam vremena utrošila, truda, čitanja, shvaćanja svega. I drugi kolege novinari isti su dan shvatili da se radi o nečem velikom. To je bila priča na koju su svi od prve reagirali. I publika je odmah prepoznala važnost te priče i pokazala se vrlo odgovornom. Pokazala je da je sposobna kritički iščitati zahtjevniji tekst i dokument. Svjesna sam da je to istraživanje donijelo neku promjenu i da je odjeknulo.
Kao građanku vrijeđa li vas što se političari tako benevolentno odnose prema obrazovanju te javnost pokušavaju zavarati kojekakvim smicalicama?
Vrijeđa me, pogotovo zato što sam tijekom fakulteta često vodila rasprave s kolegama o tome treba li ostati u Hrvatskoj. Bila sam jedna od rijetkih koja je govorila: “Ljudi, treba ostati i boriti se da bude bolje.” Ne smatram da smo mi blesav narod niti da mi koji se bavimo tom temom površno radimo svoj posao. I da, onda me ponašanje političara vrijeđa kao građanku i kao novinarku. Kada je riječ o odnosu politike prema obrazovanju, podijelila bih to na dva razdoblja. Prije HNS-ova ulaska u Vladu bilo je zaista jasno da vladajući baš ne žele provoditi reformu obrazovanja. A od kada je HNS ušao u koaliciju volim reći da su se u tu igru uključili trgovci obrazovanjem kako bi gurali neka parcijalna rješenja u sustav koja će im donijeti jeftine političke bodove. Jednostavno, ne vidim da će takvi potezi HNS-a u obrazovnom sektoru donijeti sustavnu promjenu. Ne vidim da Ministarstvo ide prema toj reformi onako kako je ona na početku bila osmišljena i vođena, a to je cjelovito.
Kako to da još niste napravili intervju s ministricom Blaženkom Divjak? Je li posrijedi animozitet ministrice prema vama?
Ne znam što je posrijedi jer smo intervju s ministricom tražili još prije nekoliko mjeseci. Vjerujem da joj ne bi bilo ugodno čuti pitanja koja bismo joj postavili vezano uz kurikularnu reformu i visoko obrazovanje, no trebala bi preuzeti odgovornost prema javnosti i odgovoriti na njih. Kako smo redakcija koja se isključivo bavi tim resorima, bilo bi logično da smo već imali intervju s ministricom i pitali je sve što nas zanima, ali ministrica očito nema sluha za našu redakciju. Možda se boji naših pitanja. Ipak, opet apeliram na nju da se odvaži na intervju sa Srednjom.hr.
I o novinarstvu se opravdano mogu čuti mnoge kritike, sve se više u njega ubacuje PR.
Ne treba podlijegati utjecajima i spinovima koji se svakodnevno serviraju novinarima. Nama novinarima i publici koja nas prati vrlo je lako u tekstovima i prilozima razlikovati kada je nešto novinarski rad, a kada PR. Problem odnosa novinarstva i PR-a seže zapravo u obrazovanje novinara. Fakultet političkih znanosti ima dva studija, politologije i novinarstva. Na studiju novinarstva studentima 3. godine nudi se smjer Odnosa s javnošću. Prilično sam sigurna da mnogi studenti i upisuju studij novinarstva kako bi na 3. godini skliznuli u PR. Stoga je potrebno jasnije razdvajanje i razlikovanje novinarstva od PR-a. Na kraju krajeva, mi smo na suprotnim stranama. Novinarstvo je tu radi javnog interesa, PR je tu da promovira, zaštiti ili štogod nečiji partikularni interes. Mogu reći da radim najslobodnije moguće jer na bilo koji prijedlog da pišem ili istražujem neku temu na Srednjoj.hr nisam dobila odgovor “ne”. Na Srednjoj.hr ima nas sedam, mali smo, mladi, povezani i sigurno ćemo i dalje raditi kao i dosad – slobodno, buntovno i beskompromisno.
Nase novinarstvo vrijedja svakoga tko ima iq malo veci od 80. Zloba i mrznja nasega novinarstva mogla bi postati jos legendarna. Vrh ironije je Sale saraflija kao demonstrativni jugosrbin i znak koliko je nase novinarstvo otvoreno i za neprijatelje nasega naroda.