Europske medije prošli tjedan je preplavila vijest o tragičnoj sudbini sedamnaestogodišnje Nizozemke Noe Pothoven koja je, nakon što je prestala piti i jesti, umrla u obiteljskom domu.
Početna vijest naglašavala je da se radi o eutanaziji, koja je u Nizozemskoj legalizirana iako podliježe vrlo strogim pravilima. Čak je i papa Franjo napisao tweet tvrdeći da su “eutanazija i potpomognuto samoubojstvo poraz za nas sve”.
Nakon godina borbe - naime Noa je u jedanaestoj godini bila žrtva spolnog zlostavljanja, a u četrnaestoj silovanja - te vrlo javne polemike s institucijama koje joj nisu dopustile eutanaziju, Noa je život završila u krevetu u obiteljskoj kući. Iako je nizozemska vlada naposljetku dala pristanak za njezinu smrt i zaključila da se neće miješati, nije niti jednim činom sudjelovala u njezinoj smrti što znači da se pravno ne radi o eutanaziji.
Noa je u tjednu prije smrti objasnila, putem društvenih mreža, da je njezina bol neizdrživa te da je odlučila napustiti svijet tako da prestane konzumirati tekućine i hranu. U vrlo dirljivoj poruci napisala je: “…nakon mnogih razgovora i preispitivanja odlučeno je da će me pustiti jer moja je patnja nepodnošljiva… Već dugo nisam živa, ja preživljavam, ali i to ne zapravo. Dišem, ali više nisam živa”.
Nakon dezinformacije o eutanaziji maloljetnika koja je izazvala osudu javnosti nizozemskog sustava skrbi, Noine obitelji i svih uključenih u proces, narativ se premjestio na reperkusije vrlo javnog samoubojstva.
Naime, Noa je napisala i bestseller “Pobjeda i učenje” gdje detaljno opisuje traume koje je prošla te hospitalizacije koje su uslijedile zbog depresije, posttraumatskog poremećaja i anoreksije od koje je godinama patila.
Tako je izjavi za magazin Time, Seth Abruty sa Sveučilišta British Columbia u Kanadi ustvrdio da bi ovaj slučaj mogao postati okidač i opravdanje za ostale mlade koji se nalaze u sličnoj situaciji ili na bilo koji način svoje osjećaje identificiraju s Noinim. Umjesto paranoje, ne bi li tema trebala biti destigmatizacija psiholoških poremećaja, odnosno kako pomoći mladim ljudima koji se bore s teškoćama?
Problem depresije, poremećaja u prehrani i ostalih psiholoških poremećaja ne zaobilaze ni Hrvatsku. Dok kod nas postoje centri specijalizirani upravo za mlade ljude, u razgovoru sa stručnjacima uporno sam dobivala jedan odgovor – dođu kad je bolest već uznapredovala.
Radi li se o svjesnom ignoriranju problema, neznanju, sramu ili strahu od nerazumijevanja okoline teško je zaključiti, ali jasno je da stigma postoji, a kad se radi o djeci, ona dobiva posebnu težinu. Zato ovaj, vrlo ekstreman primjer, treba biti poligon za razgovor kako na vrijeme liječiti, prepoznati simptome i naposljetku priznati da činjenica da smo konzervativno društvo nas ne amnestira od svih problema s kojima se nosimo.
Nažalost, politika "prava i sloboda" dovela je do toga da ni roditelji ne mogu, bez većih problema, odvesti dijete sa duševnim poremećajem liječniku ili u bolnicu. Stručnjaci kažu da, prije nego osoba sa duševnim poremećajem završi kod liječnika, skoro svi članovi obitelji zatraže liječničku pomoć. Takva politika štiti bolest a trebala bi štititi bolesnika i bližnje.