Upravo slušam Šostakovičevu Sedmu simfoniju. Lenjingrad. Tako se zove skladba napisana za vrijeme njemačke opsade toga grada u Drugom svjetskom ratu. Grada koji od 1991. godine, kao i onda kada je utemeljen prije tri stoljeća na močvarnom ušću rijeke Neve u Baltik, nosi ime Sankt Peterburg. Od 1914. do 1924. zvao se Petrograd, da bi nakon Lenjinove smrti bio nazvan Lenjingradom.
Drugi najveći ruski grad i tijekom dva stoljeća prijestolnica na zapadnom rubu Ruskog Carstva bio je Hitlerova opsesija. Njegova opsada trajala je od jeseni 1941. do konačnog sloma njemačkog obruča početkom 1944. godine. Poginulo je više od pola milijuna njemačkih i više od milijun sovjetskih vojnika te otprilike isto toliko civila umorenih bombama, glađu i hladnoćom. Prve zime opsade temperatura je padala i do 35 stupnjeva ispod ništice. Živi mrtvaci hodali su ulicama pokraj leševa, u potrazi za posljednjim mrvicama hrane. Povlasticom se smatralo čak i dnevnu porciju od 125 grama kruha u kojem se nije znalo ima li više brašna ili piljevine.
Dmitrij Šostakovič završio je dva prva stavka svoje Sedme simfonije u samom Lenjingradu, prije nego što su ga sa ženom i dvoje male djece evakuirali na istok, skupa s probranom intelektualnom elitom, među kojom je bio i čitav orkestar Lenjingradske filharmonije s legendarnim dirigentom Jevgenijem Mravinskim.
Lenjingrađanin, a poslije Moskovljanin, sovjetski građanin Dmitrij Dmitrijevič u svojoj je glazbi vodio tjeskobne razgovore s vlašću. Imao je taj odnos i svojih dobrih dana i godina, ali nad svakim uspjehom i udobrovoljenošću diktatora nadvijala se sjena terora koji je odnosio i brisao ljude oko Šostakoviča kao da ih nikad nije ni bilo. Upravo zato, nakon skladateljeve smrti i u kasnijim, slobodnijim vremenima, počelo se govoriti da potresna Sedma simfonija nije bila samo izraz otpora fašizmu i Hitlerovoj invaziji, nego i odjek za Ruse i građane Sovjetskog Saveza još smrtonosnijeg i dugotrajnijeg Staljinova terora.
No Sedma simfonija svakako ne spada u propagandnu glazbu, a u sebi nosi i veliku priču o Lenjingradu i njegovim mrtvima i preživjelima, a osobito o svojoj lenjingradskoj praizvedbi. Djelo je prvi put izvedeno u sibirskom gradu Kujbiševu 5. ožujka 1942. Ubrzo je slijedila i moskovska izvedba. Partitura je na mikrofilmu, kao najtajnije specijalno antihitlerovsko oružje, avionom preko Teherana upućena na Zapad. Londonska premijera bila je 22. lipnja 1942., a 19. srpnja 1942. u New Yorku je djelo dirigirao Toscanini. Skladateljev portret našao se na novinskim naslovnicama širom slobodnog svijeta. Ali taj svijet nije znao ništa o pripremama za najdramatičniju praizvedbu, onu lenjingradsku koja se dogodila 9. kolovoza 1942. Kronike kažu kako je taj isti datum već bio otisnut na pozivnicama na veliki banket kojim je Hitler u lenjingradskom hotelu Astoria namjeravao proslaviti osvajanje toga grada. No to je bio dan najsvjetlijeg trenutka u životu i danas zaboravljenoj karijeri lenjingradskog maestra Karla Eliasberga.
Ed Vulliamy objavio je 2001. u Guardianu veliku priču pod naslovom “Orkestralni manevri”. U njoj je skupio i sjećanja tada još samo šačice preživjelih glazbenika koji su svirali na tom koncertu. U gradu koji je već jeo sam sebe u neprijateljskom obruču, prirediti bilo kakav koncert predstavljalo je podvig nezamislivih razmjera, a kamoli izvedbu ogromne simfonije za veliki orkestar u četiri stavka u trajanju od preko sat vremena. Glazbenici su sami morali prepisivati note iz partiture ubačene u grad zračnim putem preko neprijateljskog obruča. Od pozvanih stotinjak članova, koliko ih je na početku opsade imao rezervni simfonijski radioorkestar koji je ostao u Lenjingradu, na prvoj ih se probi okupilo jedva petnaestak. Ljudi su s nevjericom gledali jedni u druge, jedva prepoznavajući svoje kolege i prijatelje u izgladnjelim hodajućim kosturima. Da bi se sastavio pun orkestar, poduzeta je opća mobilizacija glazbenika koje se tražilo i u rovovima. Iako je bilo ljeto, od gladi su bili promrzli i svirali su u rukavicama odrezanih prstiju. Trubači bi nakon nekoliko nota gubili dah i doslovno padali u nesvijest, a nakon pokusa vraćali su se traženju hrane i pokapanju leševa.
Jedan od preživjelih Vulliamyju je kazao kako je tek na sam dan izvedbe shvatio u koliko važnom pothvatu sudjeluje i koliko je velika glazba oko koje su se toliko namučili. Koncert se prenosio i po lenjingradskim ulicama, a najveći zvučnici bili su, poput najteže artiljerije, okrenuti prema njemačkim rovovima. Nakon posljednjeg takta vladala je najprije grobna tišina, a potom se digla oluja beskrajnog aplauza. “Taj pljesak bit će sigurno posljednje što ću čuti prije nego što umrem”, rekao je engleskom novinaru jedan od preživjelih glazbenika.
“Ta je simfonija velika čudesna knjiga u kojoj svaki glazbenik i svaki slušatelj otkriva, čuje i u mašti vidi nešto drugo”, rekao mi je veliki maestro Dmitrij Kitajenko, rođen 1940. u Lenjingradu, dok je s orkestrom Zagrebačke filharmonije u Lisinskom pripremao dvije izvedbe Šostakovičeve Sedme, na programu ovog petka i subote.
Ja u njoj čujem kako pod nemilosrdnim kotačem povijesti, prepune bezumnog nasilja, pucaju kosti milijuna. Čujem i tišinu nad svim znanim i neznanim stratištima i grobljima, tišinu iz koje se u glazbi, za sve one pod zemljom, i sve nas koji još uvijek na njoj stojimo, uzdiže najdostojniji spomenik. Čujem opijelo za mrtve i ohrabrenje za žive te duboko i ponizno poštovanje i opomenu kakve nema u govorima političara, baš kao ni u njihovoj šutnji, za koju im također treba pozornica. I mislim koliko su bezvrijedne sve te riječi i šutnje kojima će nas nastaviti zasipati, naspram glazbe koju svi ti govornici ne slušaju, a zbog koje vrijedi zvati se čovjekom. Orkestar koji je ovih dana svira jedna je od naših najčvršćih preostalih veza s onim što vrijedi u ljudskoj povijesti.
>> Još uvijek čujem Šostakovičev glas dok dirigiram njegovu glazbu
